Kž-335/2006-3 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: V Kž.335/06-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sime Miljenovića, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Snježane Hrupek Šabijan, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. A. C., opt. N. C., opt. D. C., opt. B. C., opt. D. H., opt. S. L. i opt. V. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 98. KZ, odlučujući o žalbi privatnog tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. veljače 2006. godine, broj K.534/03-53, u sjednici vijeća održanoj 07. studenoga 2006. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba privatnog tužitelja, ukida se u cijelosti prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja, na temelju čl. 354. toč. 3. KZ, oslobođeni su optužbe opt. A. C., opt. N. C., opt. D. C., opt. B. C., opt. D. H., opt. S. L. i opt. V. Š., da bi počinili kazneno djelo protiv života i tijela, tjelesnom ozljedom iz čl. 98. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 3. ZKP privatni tužitelj M. Š. dužan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnoj svoti od 1.000,00 kuna, nužne izdatke optuženih, te nužne izdatke i nagradu braniteljice opt. A. C. iz čl. 119. st. 2. toč. 7. ZKP, te trošak sudsko medicinskog vještačenja iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP u iznosu od 800,00 kuna.

Protiv ove presude žali se privatni tužitelj, po opunomoćeniku Tihomiru Rožmariću, odvjetniku iz Varaždina, zbog kako navodi bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, iako ovu posljednju izrijekom istaknutu povredu uopće ne obrazlaže, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da optuženike proglasi krivima za kazneno djelo koje im se stavlja na teret, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba privatnog tužitelja je osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada određeno navodi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koju osnovu pobijanja obrazlaže ponajprije kao nerazumljivost izreke presude, međutim ne navodi u čemu se ona sastoji, dok ovaj sud cijeni kako unatoč opširnosti činjeničnog opisa kaznenog djela u pitanju (koji je sastavio privatni tužitelj) i unošenju latinskih izraza u taj opis, izreka pobijane presude ne sadrži unutarnja proturječja, te su činjeničnim opisom oživotvorena sva zakonska obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede, iako valja naglasiti kako činjenični opis vrvi pojedinostima koje nisu od značaja za ostvarenje bića tog kaznenog djela. Daljnja, po žalitelju istaknuta proturječnost jeste ona između izreke presude sa njenim razlozima, ali i proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, ali zapravo žalitelj bitne nedostatke u razlozima presude ističe prigovorima koji se upiru na pravilnost utvrđenja pravnoodlučnih činjenica.

Naime, u obrazloženju pobijane presude navedeni su opširni razlozi o odlučnim činjenicama koje je, kakve je i kako ih je utvrdio sud prvog stupnja, pa se takva presuda može ispitati u činjeničnom dijelu, no druga je stvar što su njezini razlozi, po pravilnoj ocjeni žalitelja, a stoga i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nedovoljni i u svojim zaključcima, barem za sada, neodgovarajući stanju stvari. Dakle, u formalnom je pogledu pobijana presuda ispravna, jer njome nije ostvarena niti istaknuta, a ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se u drugostupanjskom postupku, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, ispituju po službenoj dužnosti, dok istaknute prigovore valja ocijeniti po žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj je u pravu kada sažeto, ali unutar žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koristeći doduše šturu, ali dijelom i konkretnu argumentaciju za pobijanje činjeničnih zaključaka iz razloga prvostupanjske presude, iznosi tvrdnju da odlučna činjenična pitanja u ovoj kaznenoj stvari nisu razjašnjenja na način koji pretpostavlja donošenje pravilne i zakonite presude. Svoje osnovane prigovore žalitelj upire na ocjenu prvostupanjskog suda o nedokazanosti da bi optuženici počinili kazneno djelo za koje se optužuju, a s druge strane isti sud osnovom medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka nedvojbeno utvrđuje da je u kritičnom događaju privatni tužitelj zadobio ozljede, a da postojanje ozljeda potvrđuju i iskazi ispitanih svjedoka A. Š., R. P. i L. H., potom dovodi u sumnju istinitost iskaza optuženika A. C. koji poriče da bi izašao na parkiralište, dok suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka S. M. i naposljetku tvrdi da iako se “svjedoci ne sjećaju svih detalja, okrivljene su vidjeli oko privatnog tužitelja i u caffe baru i u parkiralištu”, dakle, žalitelj analizom iskaza svjedoka ispitanih u postupku nastoji uvjeriti sud da su upravo optuženici osobe koje su udarale privatnog tužitelja, a da sud pogrešnom i promašenom analizom i ocjenom vjerodostojnosti provedenih dokaza bezrazložno poklanja vjeru iskazima optuženika, a otklanja posve okolnosne i istinite iskaze privatnog tužitelja i svjedoka A. Š., L. H. i S. M..

Naime, unatoč u razlozima presude korektnom i cjelovitom iznošenju obrane optuženih i iskaza svjedoka, te ispravne i korektne analize i zaključaka nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka dr. Božidara Baćanija i medicinske dokumentacije, žalbom su s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje da li su optuženici udarali privatnog tužitelja i pritom postupali s namjerom da ga tjelesno ozlijede i da li je njihovom djelatnošću izazvana ta posljedicu.

Ponajprije valja ukazati da, kada dvojica ili više optuženika, kao supočinitelji, kako se to optuženicima stavlja na teret u konkretnom slučaju, udaraju oštećenika s namjerom da ga tjelesno ozlijede, da je tada neodlučno tko je od njih udarcem prouzročio ozljedu obzirom da to i nije moguće egzaktno utvrditi pa je u odnosu na pitanje krivnje, u situaciji kada optuženici imaju zajedničku namjeru tjelesno ozlijediti oštećenika, irelevantno tko je uputio udarce koji su prouzročili tjelesne ozljede ustanovljene kod privatnog tužitelja medicinskim vještačenjem, pri čemu za postojanje supočiniteljstva nije nužan detaljan prethodni dogovor već je dovoljan i prešutan sporazum odnosno takvo zajedničko postupanje počinitelja iz kojeg na nedvojben i očit način proizlazi volja svakog od njih da sudjeluje u počinjenu kaznenog djela.

Prvostupanjski je sud utvrđujući da li su optuženici kao supočinitelji počinili kazneno djelo stavljeno im na teret privatnom tužbom, izveo dokaze ispitivanjem svjedoka D. R., A. Š., R. P., L. H., D. K., S. M., M. K., R. M., I. L. i M. K. na čijim iskazima je temeljena pobijana presuda, a ujedno je proveo i sudsko medicinsko vještačenje po dr. Božidaru Baćaniju dato na osnovi medicinske dokumentacije privatnog tužitelja koja se odnosi na sporni događaj i pročitao je izvješće Policijske postaje Varaždin od 02. veljače 2006. godine, te je u bitnome utvrdio da se inkriminirani događaj odvijao u tri faze u kojima su prema sadržaju privatne tužbe i iskaza privatnog tužitelja istome nanijete tjelesne ozljede, koje je on nedvojbeno zadobio inkriminiranog dana. Međutim, analizom iskaza optuženika i svjedoka ispitanih u postupku, sud je zaključio, poklonivši vjeru iskazima optuženika i svjedoka D. R., M. K. i I. L., kako privatni tužitelj nije dokazao da su upravo udarcima optuženika prouzročene tjelesne ozlijede oštećenika, i to, udarcima opt. A. C., opt. N. C., opt. D. H. i opt. S. L. u caffe baru ”Š.”, potom opt. A. C., opt. N. C., opt. D. C., opt. D. H., opt. S. L. i opt. V. Š. ispred caffe bara i naposlijetku opt. A. C., opt. D. C., opt. B. C. i opt. S. L. u času kad je privatni tužitelj krenuo prema caffe baru jer se ne zna udarcem kojeg od optuženih su nastale inkriminirane tjelesne ozljede oštećenika, te da su vjerojatno i druge osobe sudjelovale u inkriminiranom događaju, i to, svakoj pojedinoj opisanoj fazi, na način da su moguće i one udarale privatnog tužitelja pa da su njihovi udarci mogli prouzročili tjelesne ozljede privatnog tužitelja, koje je on nedvojbeno zadobio kritične večeri.

Upravo je tu činjenicu da je privatni tužitelj zadobio ozljede inkriminirane večeri potrebno promatrati u korelaciji s iskazom privatnog tužitelja koji tvrdi da su ga udarali upravo oni optuženici za koje je u činjeničnom opisu kaznenog djela naveo da su ga u pojedinom periodu večeri udarali. Već ti dokazi dovode u sumnju pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, koje još upitnijim čine ponajprije iskaz opt. A. C. koji je iskazao kako je on doista bio kod šanka gdje privatni tužitelj govori da ga je imenovani optuženik, u času kad ga je on htio upozoriti da si ne smije iz boce sam ulijevati piće u čašu, potegnuo po licu, a ubrzo su istome, po tvrdnji privatnog tužitelja, u pomoć priskočili opt. N. C., opt. D. H. i opt. S. L., zatim iskaz svjedoka L. H. koji je vidio da je kod šanka došlo do odguravanja i razdvajanja, dok sam opt. A. C. priznaje da je bio kod šanka, iako on doduše navodi da je njemu privatni tužitelj gurnuo prste u oči, međutim on ne spominje da bi njega i privatnog tužitelja kod šanka tko razdvajao opisujući situaciju kao da nije bilo sukoba, a upravo suprotno opt. N. C. iskazuje kako je privatni tužitelj gurnuo prste u oči opt. A. C. (njegov brat), a on je došao do šanka i razdvojio i pritom je odgurnuo privatnog tužitelja, ali tvrdi da ga nije udario. Također sam opt. A. C. djelomično potvrđuje iskaz privatnog tužitelja iskazujući kako je on nenamjerno tresnuo flašom o šank, dok opt. D. H. govori da je opt. A. C. slučajno u okretu dohvatio bocu koju je neki gost stavio na šank, a potvrdio je i da je opt. N. C. odmah ustao iz separea i razdvojio privatnog tužitelja i opt. A. C., s time da je te prilike vidio da je opt. N. C. odgurivao privatnog tužitelja od opt. A. C., a i opt. S. L. je vidio gužvu kod šanka. Opisana događanja kod šanka caffe bara Š. ukazuju da je doista došlo do “naguravanja”, “gužve”, “odgurivanja” upravo između opt. A. C., opt. N. C., opt. D. H. i opt. S. L. i privatnog tužitelja, iako se niti jedan optuženik nije određeno, jasno i precizno izjasnio što znače potonji izrazi, tako da izostaje decidirani opis inkriminiranog događaja, kako od strane optuženih, tako i od privatnog tužitelja, a izloženi iskazi iniciraju potrebu njihova ponovnog preispitivanja u dijelu kojim oni opisuju radnju počinjenja kaznenog djela u vidu udaranja privatnog tužitelja.

Osim što je to nužno razjasniti u odnosu na događanja oko šanka, potrebno je razjasniti i radnje počinjenja optuženika na parkiralištu caffe bara Š. jer, imajući u vidu provedene dokaze, po ocijeni ovog suda drugog stupnja, barem za sada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti predmetnog kaznenog djela i u tom dijelu jer da se ne zna udarac kojeg od optuženika na parkiralištu (kao i ranije u caffe baru) je prouzročio tjelesne ozljede utvrđene po sudsko medicinskom vještaku, što je posve irelevantno ukoliko se utvrdi da su optuženici ispred caffe bara “Šut” udarali privatnog tužitelja s namjerom da ga tjelesno ozlijede.

Naime, opt. Nenad Crnčec je potvrdio da je na parkiralištu bilo naguravanja, a da je vani nastala gužva i naguravanje potvrdio je i opt. Danijel Crnčec koji je također izašao van, gdje je bio i opt. Dalibor Hrnčić koji doduše navodi da zbog gužve nije imao prilike zadati udarac privatnom tužitelju. Dakle, očito je da je došlo do udaranja privatnog tužitelja na prostoru parkirališta i da su tu bili imenovani optuženici, s time da je privatni tužitelj iskazao kako je on izašao van s Daliborom Rakičićem, a da je za njima došao opt.

Andrej Crnčec i njegov mlađi brat (opt. Nenad Crnčec) i da ga je opt. Andrej Crnčec prvi napao, potom ga je njegov mlađi brat udario nogom o nogu, da bi ga zatim napao stariji brat opt. Andreja Crnčeca (opt. Danijel Crnčec), te “Štefek” (opt. Dalibor Hrnčić) i “Munja” (opt. Stjepan Liber), a bio je i jedan stariji čovjek po imenu Španić (opt.Vladimir Španić), te kad se počeo povlačiti unutra svi su ga počeli udarati. Svjedokinja Andreja Šoković je na parkiralištu vidjela da privatnog tužitelja napadaju opt. Andrej Crnčec i njegov brat više konstitucije, te opt.

Branimir Crnčec i još neke druge osobe i svi su oni udarali privatnog tužitelja po rukama i nogama, dok je svjedok Srećko Matanović kazao da je vidio dok je bio na parkiralištu privatnog tužitelja i opt. Andreja Crnčeca uza zid između dva ulaza da se naguravaju, a svjedok Leon Hudoletnjak je potvrdio prisustvo opt. Andreja Crnčeca, opt. Branimira Crnčeca, opt. Dalibora Hrnčića i opt. Stjepana Libera na parkiralištu. Tome još valja nadodati činjenici – indicij da su opt. Nenad Crnčec, opt. Andrija Crnčec i opt. Branimir Crnčec dana 19. listopada 2003. godine (nakon podnošenja predmetne privatne tužbe) vrijeđali pogrdnim riječima privatnog tužitelja, kojeg je te iste prilike napao Dalibor Rakičić koji u ovoj pravnoj stvari u bitnome potkrijepljuje iskaze optuženih, a kako to proizlazi iz policijskog izvješća i liječničke dokumentacije optuženika.

Sve te činjenice zadiru u zaključak suda prvog stupnja o tome da se ne zna udarcima kojih optuženika su prouzročene ozljede privatnog tužitelja, iako taj sud dopušta mogućnost da su i neke druge osobe udarale privatnog tužitelja uslijed čijih udaraca su onda također mogle nastati tjelesne ozlijede istoga, što je posve irelevantno, budući da, kako je to prethodno navedeno, kad više osoba počini radnju koja je elemenat bića kaznenog djela, ovdje kaznenog djela tjelesne ozljede gdje radnju predstavlja udaranje privatnog tužitelja, tada nije odlučno čijim je udarcem prouzročena posljedica u vidu tjelesne ozljede ukoliko su sve one osobe koje su udarale privatnog tužitelja, što uključuje i optuženike, postupale s htijenjem da privatnog tužitelja tjelesno ozlijede.

Upirući se na opisanu konstrukciju supočiniteljstva u konkretnom je slučaju potrebno podvrgnuti oštrijoj ocijeni iskaze optuženika i svjedoka, ali i samog privatnog tužitelja, kao i druge u postupku provedene dokaze radi utvrđenja da li su optuženici s namjerom da tjelesno ozlijede privatnog tužitelja udarali istoga postupajući pritom sa sviješću i htijenjem da ga tjelesno ozlijede, kod čega nije odlučno tko je od njih zadao udarac koji je za posljedicu imao tjelesnu ozljedu oštećenika, ovdje privtanog tužitelja, kao i da li je moguće pojedina ozljeda posljedica udaranja neke treće osobe.

Prema tome, kako proizlazi iz svega izloženog, a obzirom na okolnosti pod kojima se odvijao inkriminirani događaj i koje je sud prvog stupnja trebao savjesnije i brižljivije cjeniti, ne može se kao pouzdana prihvatiti niti konačna ocjena tog suda izložena u pobijanoj presudi da nije dokazano da su optuženici počinili predmetno kazneno djelo jer se ne zna ulijed udarca kojeg od optuženika je privatni tužitelj zadobio inkriminirane tjelesne ozlijede, pa je stoga ostvaren žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz svih naprijed izloženih razloga trebalo je, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP, prihvatiti žalbu privatnog tužitelja, ukinuti u cijelosti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud raspraviti sva sporna pitanja i okolnosti i otkloniti nedostatke utvrđivanja činjeničnog stanja, i to na način da ponovno izvede već izvedene dokaze, a po potrebi i druge dokaze, među kojima će detaljnije i podrobnije ispitati optuženike, privatnog tužitelja i već ispitane svjedoke, a po potrebi i druge svjedoke na okolnost utvrđenja da li su optuženici s ciljem da tjelesno ozlijede udarali privatnog tužitelja, te će temeljitom i svestranom analizom i ocjenom svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrditi sve odlučne činjenice i pravilnim zaključcima odgovoriti na sva činjenična, a potom i na pravna pitanja o kaznenom djelu i krivnji optuženika.

Sukladno izloženom, valjalo je, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Varaždinu, 07. studenoga 2006. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasminka Tvarog,v.r.

Simo Miljenović,v.r.