Rev-2967/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2967/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz M. P., zastupanog po I. B.-A. odvjetnici u G., protiv tuženog F. d.d. G., zastupanog po Z. L. odvjetniku u G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1998. br. Gž-915/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 25. rujna 1997. br. P-158/96-36, i protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1998. broj Gž-915/98-3 kojim je ukinuta dopunska presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1998. broj P – 158/96-45, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se preinačuju: presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1998. broj Gž-915/98-2 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1998. broj P – 158/96-45 na način da je tuženika F. d.d. G. dužan tužitelju Z.L., pored pravomoćno dosuđenog iznosa naknade štete od 9.302,40 kuna, platiti dalji iznos od 13.953,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 1997. do isplate.

II Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1998. broj Gž – 915/98-3 u pogledu dopunske presude i u tom dijelu vraća II. stupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 25. rujna 1997. br. P- 158/96-36 presuđen je tuženik naknaditi tužitelju štetu zbog nesreće na radu u iznosu od 9.302,40 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do plateža, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.099,61 kn. Tužitelj je istom presudom odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 54.398,14 kn. Dopunskom presudom od 9. ožujka 1998. tuženik je presuđen naknaditi tužitelju za troškove putovanja iznos od 150,80 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 1995. do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do 1.500,00 kuna odbijen.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 15. listopada 1998. br. Gž-915/98 navedena presuda je potvrđena, a rješenjem ukinuta dopunska presuda bez vraćanja u tom dijelu na ponovni postupak.

Protiv odbijajućeg dijela pravomoćne drugostupanjske presude i ukidnog rješenja glede dopunske presude tužitelj je uložio reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i rješenje, te udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti ili iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu nižestupanjskih sudova odlučiti o tužbenom zahtjevu za naknadu troškova putovanja, kako je tužitelj decidirano obrazložio u točci IV historijata tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a koji dio tužbenog zahtjeva nije nikada povukao, niti ga se odrekao, niti se iz činjenica da je nakon izvršenog liječničkog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev u pogledu nematerijalne štete, može zaključiti da je tužbeni zahtjev za naknadu troškova putovanja time povukao. Isto tako sud drugog stupnja nije uopće odgovorio na žalbene razloge o izgubljenoj zaradi tužitelja čime je počinjena bitna povreda pred drugostupanjskim sudom.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u nepravilnoj primijeni odredbi čl. 177. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), zatim u neprimjeni Pravilnika o zaštiti na radu kojim su propisane mjere zaštite na radu kojih se tuženik nije pridržavao, a posebno ističe da su naknade za pojedine oblike nematerijalne štete priznate i obračunate u preniskim iznosima.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tuženik pobija sve revizijske navode s prijedlogom da revizija tužitelja bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja djelomično je osnovana, kako u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, tako i u pogledu rješenja II. stupanjskog suda o dopunskoj presudi, a neosnovana u preostalom dijelu.

Predmet spora je naknada štete koju je pretrpio tužitelj kao zaposlenik tuženika, kada je tijekom rada kod tuženika 02. veljače 1995., prilikom prelaska radione, zapeo za rubnik pokretne trake, izgubio ravnotežu i počeo padati prema jami dubokoj 2 m, ali se uspio zaustaviti uhvativši se jednom rukom za betonski zid a drugom za cijev grijalice, uslijed čega je zadobio iščašenje desnog ramenog zgloba i prijelom kvržice desne nadlaktične kosti.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj obavljao poslove slagača opeke, da je neposredno pred štetnim događajem došlo do prekida rada zbog kvara na preši, pa se tužitelj uputio do grijalice na drugoj strani radione, pri čemu je nogom zapeo za rubnik pokretne trake i pao, zadobivši opisane ozljede. Utvrđeno je također da je tužitelj trebao do grijalice doći okolnim, nešto dužim putem, te da su i drugi radnici pa čak i poslovođe išli tim skraćenim i opasnijim putem.

Sudovi nalaze suodgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja u omjeru od 20% zbog propusta da posebnim upozorenjima odvrate zaposlenike od kretanja kraćim i opasnijim putem do grijalice, budući da je zbog čestih prelazaka tuženik trebao jasnije i odlučnije zabraniti prelaženje preko pokretnih traka, kao i u odsutnosti radne discipline, jer su se prilikom prekida rada radnici razilazili i šetali radionom.

Pravilno su sudovi na konkretan slučaj primijenili odredbu čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, kojom je propisana objektivna odgovornost poslodavca za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe, kao i krivnja samog zaposlenika.

Sudovi su na temelju utvrđenih činjenica ocijenili da je tužitelj svojim postupanjem pridonio nastanku štete 80%, a tuženik 20%.

Odredbom članka 177. st. 3. ZOO-a propisano je da se imalac opasne stvari djelomično oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, pa kad je utvrđeno da je takav doprinos oštećenika postojao, osnovano se u reviziji ističe da suodgovornost tužitelja u omjeru od 80% nije u srazmjeru s propustima tuženika, kako u pogledu vidljivog upozorenja da se ne prelazi radiona preko pokretnih traka, tako i općenito u nedostatku radne discipline, pa ovaj revizijski sud ocjenjuje na temelju utvrđenih činjenica, da doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja ne može biti veći od 50%, pa je stoga tuženik suodgovoran za naknadu štete u visini 50% od utvrđenih iznosa.

Tužitelju je priznata naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 10.000,00 kn, za strah u iznosu od 10.000,00 kn, za duševne boli zbog 25% smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 25.000,00 kn, te za tuđu pomoć i njegu u iznos od 1512,00 kuna, koji iznosi nisu preniski, kako pogrešno smatra tužitelj, jer su sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a kod utvrđenja visine nematerijalne štete uzeli u obzir trajanje i intenzitet fizičkih i duševnih boli, te straha, okolnosti cijelog slučaja, životnu dob tužitelja (rođen 1956.), pa su utvrđene naknade realne i pravične.

Dosuđene naknade valjalo je umanjiti za tužiteljev doprinos štetnom događaju od 50%, pa je tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 5.000,00 kuna, za strah u iznosu od 5.000,00 kuna, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti 12.500,00 kuna i za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 756 kuna, odnosno sveukupan iznos od 23.256,00 kuna. Kako je pravomoćnom presudom tužitelju dosuđen iznos od 9.302,40 kuna, valjalo mu je dosuditi razliku u iznosu od 13.953,60 kuna, a s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja odbiti.

Osnovano se u reviziji ističe da sudovi nisu odlučili o cijelom tužbenom zahtjevu, budući, da je toč. IV. tužbe tužitelj tražio naknadu troškova putovanja za vrijeme liječenja u iznosu od 1.500,00 kuna, pa kako je to naveo i u žalbi protiv I. stupanjske presude, prvostupanjski je sud donio dopunsku presudu i obvezao tuženika na naknadu troškova putovanja u iznosu od 150,80 kuna, a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do 1.500,00 kuna tužitelja odbio. Drugostupanjski sud je ukinuo dopunsku presudu bez vraćanja iste u tom dijelu na ponovni postupak, s obrazloženjem da nije bilo mjesta donošenju dopunske presude, jer tužitelj nije žalbom pobijao presudu samo u tom dijelu, nego u cijelosti, pa se nisu ostvarile zakonske pretpostavke iz članka 341. st. 3. ZPP-a za donošenje dopunske presude.

Ovakvo stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno. Odredba čl. 341. st. 3. ZPP-a znači da kad se žalbom ne pobija presuda iz drugih razloga, već samo zato što prvostupanjski sud nije odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, onda se podnesak naslovljen kao žalba ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude. Iako je u konkretnom slučaju tužitelj žalbom pobijao prvostupanjsku presudu i iz drugih razloga, pravilno je prvostupanjski sud žalbene razloge u pogledu nepostojanja odluke o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu troškova putovanja za vrijeme liječenja, smatrao prijedlogom za donošenje dopunske presude.

Naime, kad se tužitelj žalio i zbog toga što prvostupanjski sud nije odlučio o svim tužbenim zahtjevima, žalbu u tom dijelu treba smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude, u smislu odredbe članka 339. st. 1. ZPP-a.

Valjalo je stoga u tom dijelu ukinuti rješenje drugostupanjskog suda u odnosu na dopunsku presudu i vratiti u tom dijelu predmet na meritorno odlučivanje po žalbi tužitelja. Budući da time postupak nije dovršen, novom odlukom odlučit će se i o cjelokupnim troškovima postupka prema uspjehu stranaka u parnici.

U preostalom dijelu revizija tužitelja nije osnovana, jer nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a u preostalom dijelu valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 14. svibnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.