I Kž-557/2015-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 557/2015-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Damire Delost kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. G., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. svibnja 2015. broj K-54/2012, u sjednici održanoj 22. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. G., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se uvjetna osuda izrečena optuženom Z. G. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2012. broj KO-1781/2011, neće opozvati, dok se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te se uzima kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine izrečena optuženom Z. G. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv-256/2013, kojom presudom su preinačene u odluci o kazni presuda Općinskog suda u Splitu od 27. rujna 2012. broj Kov- 62/2012 i presuda Općinskog suda u Splitu od 9. travnja 2013. broj K-1758/2012, pa se optuženi Z. G., na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 1 (jedan) mjesec, u koju kaznu mu se, na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11., uračunava jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv- 256/2013, čije izvršenje je preuzeto presudom Općinskog suda u Livnu od 28. studenog 2014. broj 68 0 K 030647 14 Kv te presudom istog suda od 15. lipnja 2015., broj 68 0 K 030647 15 K izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine zamijenjena novčanom kaznom, koja kazna je i plaćena.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog Z. G. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 557/2015-9

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi Z. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. za koje mu je, na temelju iste zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Utvrđeno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013., broj Kv-256/2013 (kojom presudom su preinačene u odluci o kazni presude toga suda od 27. rujna 2012. broj Kov-62/2012 i od 9. travnja 2013. broj K-1758/2012) optuženi Z. G. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tu je kaznu, u skladu s člankom 53. stavkom 1. KZ/11., prvostupanjski sud uzeo kao utvrđenu.

Također je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012. broj KO-1781/2011 optuženi Z. G. proglašen krivim zbog kaznenog djela iznude u pokušaju iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, uz izricanje uvjetne osude s vremenom provjeravanja od tri godine, pa je, na temelju članka 58. stavka 1. 3. i 6. KZ/11., optuženom Z. G. opozvana ta uvjetna osuda te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Potom je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. i članka 53. stavka 1. te članka 58. KZ/11., optuženi Z. G. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 77. KZ/11., odlučeno je da se od optuženog Z. G. oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 2.981.120,00 kuna.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom Z. G. naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 15.912,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi Z. G., po branitelju, odvjetniku N. I., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog Z. G., predloživši njezino odbijanje.

I Kž 557/2015-9

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog Z. G. i njegovog branitelja, odvjetnika N. I., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalba optuženog Z. G. je djelomično osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi Z. G. u žalbi tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, pa da se zbog iznijetog pobijana presuda ne može ispitati.

Protivno žalbenoj tvrdnji o nedostatku razloga zbog kojih je prvostupanjski sud odlučio opozvati uvjetnu osudu optuženom Z. G., u pobijanoj presudi (na stranici 9., odlomak 6.) navedeni su jasni i konkretni razlozi zbog kojih je opozvana uvjetna osuda iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012., broj KO-1781/11. Naime, ocjena je prvostupanjskog suda da ne bi bile ispunjene pretpostavke za izricanje uvjetne osude da se u vrijeme izricanja te presude znalo za kaznena djela koja su predmet ovog kaznenog postupka, a koja su počinjena prije nego li je počinjeno kazneno djelo za koje mu je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012. broj KO-1781/11 izrečena uvjetna osuda, pa stoga smatra da je potrebno optuženom Z. G. opozvati uvjetnu osudu koja mu je izrečena za pokušaj kaznenog djela iznude iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97. Međutim, s obzirom na protek roka za opoziv uvjetne osude žalba je u tom dijelu ustvari bespredmetna.

Nije u pravu optuženi Z. G. ni kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud „nije iznio niti jedan razlog ... o odlučnoj činjenici, a to je ispravnost, legalnost i provedba ugovora o pozajmicama“.

Naime, na stranici 7., u prvom odlomku, prvostupanjski je sud iznio razloge zbog kojih sudski vještak za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. smatra da predočeni mu ugovori nemaju status knjigovodstvene dokumentacije te je, ocjenjujući ovaj dokaz vjerodostojnim, u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a time i tvrdnju o nevjerodostojnosti dokumentacije koju je optuženik, iako je tijekom postupka, bio u više navrata pozivan da je dostavi radi provođenja dopunskog financijskog vještačenja, predočio vještaku na raspravi 13. svibnja 2015.

Nadalje, znatno proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava optuženi Z. G. nalazi u, s jedne strane, utvrđenju prvostupanjskog suda da optuženik nije imao namjeru vraćati pozajmice i, s druge strane, nalazu i mišljenju vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. iz kojeg „jasno proizlazi kako je okrivljenik vraćao pojedine pozajmice ... sukcesivno, te proizlazi da je

I Kž 557/2015-9

obveza okrivljenika na povrat pozajmica nastupila 31. prosinca 2012 ... da je u tim ugovorima o pozajmicama ugovorena i kamatna stopa ...“.

Međutim, protivno tvrdnjama optuženog Z. G., prvostupanjski je sud akceptirao navod iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. o djelomičnom povratu podignutog gotovinskog iznosa, zbog čega je u izreci pobijane presude i navedeno da je „unaprijed odlučio vratiti manji dio od svega 140.880,00 kuna“.

Osim toga, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za računovodstvo i financije A. B., prvostupanjski je sud utvrdio da je optuženi Z. G. poduzeo niz radnji (prebacivanje imovine s trgovačkog društva C. d.o.o., koje društvo je bilo opterećeno nepodmirenim poreznim obvezama u iznosu od oko 8.000.000,00 kuna, na novoosnovano društvo C. Z.G. d.o.o., koju imovinu je odmah potom prodao, a iznos ostvaren prodajom te imovine podizao s računa) te je, s obzirom na iznos novca kojeg je optuženik podignuo s računa društva C. Z.G. d.o.o., a nije ga vratio, zaključio, a to je i dostatnim razlozima obrazložio, da je optuženik, unaprijed odlučivši vratiti samo manji iznos podignutog novca, postupao u nakani stjecanja za sebe znatne nepripadne imovinske koristi.

Što se tiče žalbenih tvrdnji kojima optuženi Z. G. ukazuje na činjenice koje proizlaze iz ugovora o zajmu, treba odgovoriti da iz zapisnika s rasprave od 13. svibnja 2015. (listovi 266 do 271) proizlazi da su na toj raspravi vještaku za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. bili predočeni ugovori o zajmu koji nisu bili potpisani, ni ovjereni, zbog čega je vještak, iako je u predočenim ugovorima bio naveden rok povrata pozajmica i visina kamatne stope, navodeći da se tim ugovorima ništa značajno ne mijenja, ostao pri ranije iznijetom nalazu i mišljenju u kojem je, između ostalog, naveo i da „u knjigovodstvu ne postoje ugovori o posudbi, kao ni bilo kakav sličan pisani akt sklopljen između društva i vlasnika Z. G.“.

Optuženi Z. G. nadalje tvrdi i da postoji „potpuni nesklad i nesuglasje između izreke presude i nalaza sudskog vještaka“, koji nesklad i nesuglasje nalazi u utvrđenju prvostupanjskog suda „da je društvu C. pričinjena šteta u iznosu od 2.981.120,00 kuna, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u tom razdoblju društvo uspješno poslovalo i ostvarivalo dobit.“

Međutim, protivno izloženoj žalbenoj tvrdnji optuženika, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. proizlazi da je u vrijeme isplata pozajmica optuženiku i društvu K. d.o.o., društvo C. Z..G. d.o.o. (a ne društvo C. d.o.o., kako se to, pogrešno, navodi u žalbi) na dan 31. prosinca 2009. imalo proknjižene obveze prema dobavljačima u ukupnom iznosu od 3.765.400,60 kuna te iskazane porezne obveze u iznosu od 150.792,22 kune (pisani nalaz i mišljenje vještaka na listovima 166 do 182 spisa). S obzirom na to da navedeni podaci ne upućuju na zaključak da je društvo uspješno poslovalo, pa i kraj tvrdnje financijskog vještaka s rasprave od 13. svibnja 2015. da je u 2008. godini društvo C. Z.G. d.o.o. ostvarilo dobit od 30.818,00 kuna, nema govora da bi utvrđenje prvostupanjskog suda o visine štete koja je prouzročena društvu C. Z.G. d.o.o. bilo u suprotnosti s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

Zbog iznijetog, ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B. i samog tog nalaza i mišljenja.

I Kž 557/2015-9

Optuženi Z. G. nadalje ističe da je u razlozima pobijane presude navedeno da je iznos od 600.000,00 kuna u ime društva K. d.o.o. V. M. vratio osobno, na ruke optuženika, i to na optuženikovo izričito traženje, a da je takav navod dijametralno suprotan sadržaju iskaza tog svjedoka koji je na raspravi izjavio da je on zamolio optuženika da povrat pozajmice bude u gotovini i da je takav način plaćanja, zbog blokade žiro računa društva K. d.o.o, bio jedini moguć.

Međutim, kraj nespornog utvrđenja da je iznos od 600.000,00 kuna na ime povrata pozajmice društvu C. Z.G. d.o.o. bio isplaćen optuženom Z. G., kako proizlazi iz iskaza svjedoka V. M. i sadržaja izjave koja prileži na listu 52 spisa, a tu okolnosti ni optuženik nije osporavao tijekom postupka, te uz utvrđenje financijskog vještaka dipl. oec. A. B. da navedeni iznos nije uplaćen na žiro račun niti položen na blagajnu društva C. Z.G. d.o.o., okolnost na čije traženje i iz kojih razloga je pozajmica vraćena na ruke direktora društva C. Z.G. d.o.o., ne ukazuje se ni na koji način odlučnom činjenicom, zbog čega opisanim proturječjem na koje u žalbi ukazuje optuženi Z. G. nije počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer se za postojanje istaknutog oblika te povrede proturječnost, i to znatna, mora odnositi upravo na odlučne činjenice.

Zbog svega iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u oblicima koje u žalbi ističe optuženi Z. G., a ni neka takva ili druga povreda na čije postojanje, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.-17., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući zaključak prvostupanjskog suda da je gotovinske iznose podizao s računa društva C. Z.G. d.o.o. u nakani da za sebe pribavi nepripadnu imovinsku korist, optuženi Z. G. u žalbi tvrdi da iz iskaza svjedokinje I. Š. proizlazi „da su na sve pozajmice isplaćene okrivljeniku uredno obračunate kamate“ i da je „ovakvu uputu obračunavanja kamata ... knjigovodstvenom servisu dao upravo okrivljenik“ te da iznijete tvrdnje svjedokinje Š. upućuju na zaključak da je „doista riječ o pozajmicama“.

Međutim, u iskazu kojeg je iznijela u istrazi 14. veljače 2012. (listovi 152 i 153 spisa), a istovjetno je, prema sadržaju zapisnika s rasprave od 29. travnja 2014., iskazivala i na raspravi, svjedokinja I. Š. navela je da optuženi Z. G. nije vraćao pozajmice i da je ona, u ime društva, kao ovlašteni knjigovođa, mjesečno obračunavala kamate na te iznose, dok je u iskazu kojeg je iznijela na raspravi, protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, izjavila da kamate nije obračunavala ni po čijoj uputi, nego po zakonu te da je optuženi Z. G. bio upoznat sa obračunom zateznih kamata.

Iznijete tvrdnje svjedokinje I. Š., koje optuženik u žalbi pogrešno interpretira, upućuju na zaključak da je imenovana, obavljajući knjigovodstvene poslove za društvo C. Z.G. d.o.o., obračunavala zakonsku zateznu kamatu na podignute gotovinske iznose, prikazivane kao pozajmice vlasniku, a ne kamatu koja bi bila ugovorena kao naknada za korištenje financijskih sredstava društva, pa stoga tvrdnja o obračunavanju kamata na isplaćene gotovinske iznose, uz navod svjedokinje da joj uputu o obračunavanja kamate nije dao optuženik, ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je novčana sredstva s računa društva C. Z.G. d.o.o. optuženik isplatio sebi u nakani stjecanja nepripadne imovinske koristi.

I Kž 557/2015-9

S pravom je prvostupanjski sud tvrdnje optuženika da je isplaćene iznose „utrošio isključivo u poslovanje tog društva, odnosno za podmirenje plaća radnika te za podmirenje potraživanja dobavljača društva“ ocijenio neuvjerljivima. Naime, osim što navodne isplate plaća zaposlenicima i vjerovnicima društva C. Z.G. d.o.o. nisu potkrijepljene odgovarajućom dokumentacijom, pa prvostupanjski sud opravdano zaključuje da je neuvjerljivo da bi plaćanja, koja ukupno dosežu iznos od 2.981.120,00 kuna, bila vršena bez dokaza o izvršenim uplatama, iskaz optuženog Z. G. ujedno je i nelogičan. Naime, nelogično je i nadasve neuvjerljivo da bi optuženik podignutim gotovinskim iznosima podmirivao obveze društva i da bi on osobno na ta sredstva, kako tvrdi u svom iskazu, još i plaćao kamatu. Iznijete tvrdnje optuženika, koje njegov iskaz čine nelogičnim, upućuju na zaključak da je obrana optuženog Z. G. iskonstruirana, u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, pa stoga žalbenim navodima prema kojima je „u svojoj obrani jasno i nedvosmisleno objasnio zbog čega je podizao novčane iznose s računa društva“, čak ni kraj tvrdnje da društvo C. Z.G. d.o.o. nije imalo dugovanja prema dobavljačima i zaposlenicima, optuženi Z. G. nije s uspjehom doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o njegovom nezakonitom postupanju.

Ujedno, nije u pravu optuženi Z. G. ni kada tvrdi da podatak o ostvarenoj dobiti društva C. Z.G. d.o.o. u 2008. upućuje na zaključak da on „nije uzimao novac radi stjecanja ne pripadajuće imovinske koristi“.

Naime, iako je vještak za računovodstvo i financije dipl. oec. A. B., odgovarajući na pitanja optuženika, na raspravi 13. svibnja 2015., potvrdio da je društvo C. Z.G. d.o.o. u 2008. ostvarilo dobit u visini od 30.818,00 kuna, i to prodajom poslovnog prostora i kamatom na pozajmici, iznijeta okolnost, kraj činjenice da je novčana sredstva ostvarena prodajom poslovnog prostora, aparata za tople napitke i dostavnih vozila u ukupnom iznosu od 2.381.120,00 kuna optuženik podigao s računa društva i zadržao za sebe, a po primitku iznosa od 600.000,00 kuna s osnova povrata pozajmice, koju pozajmicu je društvo C. Z.G. d.o.o. isplatilo društvu K. d.o.o., navedeni novčani iznos nije položio na žiro račun društva, ni na koji način ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi Z. G., iako je kao direktor bio dužan štititi imovinske interese društva C. Z.G. d.o.o., opisanim postupanjem imenovanom društvu prouzročio štetu u visini koju je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

Na ponovljene tvrdnje optuženika da prvostupanjski sud „uopće niti jednom riječju ne obrazlaže postojanje spornih ugovora o pozajmicama“ već je odgovoreno u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske presude. Međutim, razmatrajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti ugovora o pozajmicama, s obzirom na žalbene tvrdnje optuženika prema kojima navedeni ugovori ukazuju da je riječ „o legalnim i legitimnim pravnim poslovima“, treba odgovoriti da, s obzirom na to da predočeni ugovori nisu potpisani ni ovjereni, kraj činjenice da tvrdnja o korištenju tih sredstava za podmirenje obveza društva nije ničim potkrijepljena, dok se tvrdnja o plaćanju kamata ukazuje nelogičnom, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da ugovori o pozajmicama, koje je optuženik predočio financijskom vještaku na raspravi 13. svibnja 2015., nisu vjerodostojni dokazi o postojanju valjanog pravnog posla na temelju kojega je optuženi Z. G. sebi isplatio novčana sredstva društva C. Z.G. d.o.o.

I Kž 557/2015-9

Ujedno, sagledavajući cjelokupno postupanje optuženog Z. G., činjenicu da je, nakon prenošenja imovine društva C. d.o.o. na novoosnovano društvo C. Z.G. d.o.o., uslijedila prodaja te imovine i odmah potom isplata gotovinskog iznosa optuženom Z. G., (pa je tako, primjera radi, 18. prosinca 2007., nakon uplate kapare od strane obrta V. B., vlasnika V. P., u iznosu od 1.386.050,00 kuna, nakon što je došlo do podmirenja određenih ovršnih naloga, istoga dana s računa društva C. Z.G. d.o.o. optuženom Z. G. isplaćen iznos od 1.050.000,00 kuna, nakon uplate avansa u iznosu od 720.000,00 kuna 17. siječnja 2008. od strane obrta V. B., vlasnika V. P., idućeg dana 18. siječnja 2008. podizani su iznosi od 200.000,00 kuna i 500.000,00 kuna prikazani kao isplata pozajmice vlasniku, a od preostalog salda na računu od 19.572,40 kuna, idućeg dana uslijedila je isplata iznosa od 19.500,00 kuna optuženiku s istom prikazanom svrhom isplate, a takve isplate su uslijedile i nakon narednih uplata sredstava ostvarenih prodajom osnovnih sredstva, koja su prethodno prenesena na društvo C. Z.G. d.o.o.), pravilno je prvostupanjski sud, ocjenjujući nevjerodostojnima ugovore o pozajmicama koje je optuženik predočio tek na raspravi 13. svibnja 2015., kao i tvrdnju optuženika da je isplaćena mu novčana sredstva koristio za podmirenje obveza društva, utvrdio da ovdje nije riječ o pozajmicama vlasniku društva, već da je optuženi Z. G. postupao s unaprijed stvorenom nakanom da društvu C. Z.G. d.o.o vrati svega manji novčani iznos, a da sebi pribavi znatnu nepripadnu imovinsku korist.

Slijedom svega iznijetog, a imajući na umu i da navod svjedoka V. M. da je na njegovo traženje pozajmicu društvu K. d.o.o. vratio isplatom gotovinskog iznosa od 600.000,00 kuna na ruke optuženom Z. G. nema taj značaj kakav mu optuženik pridaje, istaknutim žalbenim tvrdnja optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, pa stoga, nije osnovana žalba optuženog Z. G. podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08.

Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, optuženi Z. G. u žalbi ističe da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojom mu je, uzimanjem utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja kazna mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv-256/2013, primjenom odredbe članka 53. stavka 1. KZ/11., izrečena jedinstvena kazna zatvora. Naime, optuženik navodi da je izvršenje navedene jedinstvene kazne zatvora, presudom Općinskog suda u Livnu od 28. studenog 2014., broj 68 0 K 030647 14 Kv, preuzela Bosna i Hercegovina, da mu je i tom presudom Općinskog suda u Livnu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je, presudom istog suda od 15. lipnja 2015. broj 68 0 K 030647 15 K, zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 36.000,00 konvertibilnih maraka. Navodeći da je platio novčanu kaznu kojom mu je zamijenjena ranije izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, optuženi Z. G. u žalbi ističe da „nije bilo zakonske mogućnosti po kojoj bi se ranije izrečena zatvorska kazna trebala smatrati utvrđenom u ovom postupku“, a tvrdi i da je „uračunavanjem kazne zatvora koja je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu“ povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu.

Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz članka 53. stavka 1. KZ/11. za izricanje jedinstvene kazne te uzeo utvrđenom jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je optuženom Z. G. izrečena presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013., broj Kv- 256/2013.

I Kž 557/2015-9

Naime, presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013., broj Kv-256/2013 preinačene su u odluci o kazni presude istog suda i to od 27. rujna 2012. broj Kov-62/2012 kojom je optuženi Z. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97., koja kaznena djela su počinjena u razdoblju od 23. kolovoza do 24. rujna 2011. i presuda od 9. travnja 2013. broj K-1758/2012 kojom je optuženi Z. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97., oba počinjena 21. srpnja 2011.

S obzirom na to da se optuženom Z. G. u ovom kaznenom predmetu sudi za kaznena djela počinjena od 18. prosinca 2007. do 31. ožujka 2008., dakle, prije nego li je počeo izdržavati jedinstvenu kaznu izrečenu presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013, broj Kv-256/2013, to proizlazi da su ovdje ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 53. stavka 1. KZ/11., da se, uzimanjem kao utvrđene ranije izrečene kazne zatvora, optuženiku izrekne jedinstvena kazna.

Naime, odredbom članka 53. stavka 1. KZ/11., propisano je da kad se osuđeniku sudi za kazneno djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavati kaznu po prijašnjoj presudi, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva kaznena djela primjenom odredbi članka 51. tog Zakona, uzimajući prije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđenik izdržao, uračunat će se u izrečenu jedinstvenu kaznu.

Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud, u skladu s citiranom odredbom članka 53. stavka 1. KZ/11., uzimajući prije izrečenu jedinstvenu kaznu na koju je osuđen presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv-256/2013 već utvrđenom, primjenom odredbi članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženom Z. G. izrekao jedinstvenu kaznu, a da time nije, kako to optuženik ističe u žalbi, njemu na štetu povrijedio kazneni zakon. Međutim, ispitivanjem pobijane presude, u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-17., Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, utvrdio da je, s obzirom na to da je protekao rok iz članka 69. stavka 7. KZ/97. za opoziv uvjetne osude koja je optuženom Z. G. izrečena pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012. broj KO- 1781/11., u tom dijelu opozivom uvjetne osude u vrijeme održavanja ove sjednice bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Naime, presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012. broj KO- 1781/2011, kojom je optuženi Z. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja iznude iz članka 234. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, uz izricanje uvjetne osude iz članka 67. KZ/97. i rok provjere od tri godine, stekla je svojstvo pravomoćnosti 30. siječnja 2014. pa je rok provjeravanja protekao 30. siječnja 2017., a daljnji rok od godine dana, do kojeg se mogla opozvati uvjetna osuda, koji je bio propisan odredbom članka 69. stavkom 7. KZ/97., protekao je 30. siječnja 2018.

Osim toga, iz spisa Županijskog suda u Splitu Ik I-411/2012, u koji je izvršen uvid radi provjere žalbenih navoda optuženog Z. G., utvrđeno je da je presudom Općinskog suda u

I Kž 557/2015-9

Livnu od 28. studenog 2014., broj 68 0 K 030647 14 Kv preuzeto izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine na koju je optuženi Z. G. osuđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013., broj Kv-256/2013, da mu je i tom presudom Općinskog suda u Livnu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je, presudom istog suda od 15. lipnja 2015. broj 68 0 K 030647 15 K, zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 36.000,00 konvertibilnih maraka.

Također iz dopisa Općinskog suda u Livnu od 14. prosinca 2015. broj 68 0 K 030647 15 K 4 proizlazi da je optuženik ukupan iznos novčane kazne od 36.000,00 konvertibilnih maraka u cijelosti platio, zbog čega je rješenjem toga suda od 29. rujna 2015. broj 68 0 K 030647 15 K 3 obustavljeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

Ranije citirana odredba članka 53. stavka 1. KZ/11. nalaže, kod izricanja jedinstvene kazne osuđenoj osobi, kaznu ili dio kazne koju je osuđenik izdržao uračunati u jedinstvenu kaznu, a to je prvostupanjski sud propustio učiniti, čime je počinio i povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP/08.-17.

Naime, budući da je optuženi Z. G. novčanu kaznu kojom mu je, nakon preuzimanja izvršenja, zamijenjena jedinstvena kazna zatvora u cijelosti platio, trebalo je tu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, primjenom citirane odredbe članka 53. stavka 1. KZ/11. i uračunati u jedinstvenu kaznu zatvora.

Slijedom iznesenog je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog Z. G., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17., trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i odrediti da se uvjetna osuda izrečena optuženom Z. G. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. srpnja 2012. broj KO-1781/2011 neće opozvati, a u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

Protivno žalbenim navodima kojima optuženi Z. G. pobija presudu prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, u odnosu na pojedinačno utvrđene kazne prvostupanjski je sud pri odmjeravanju pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Tako je olakotnim cijenio obiteljske prilike optuženog Z. G. i protek vremena od počinjenja predmetnih kaznenih djela, a otegotnom mu je cijenio činjenicu ranije osuđivanosti, visinu protupravno pribavljene imovinske koristi koja višestruko premašuje iznos zbog kojeg je kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. označeno u njegovom težem obliku, koji iznos, unatoč proteku vremena, nije vratio, kao i iskazanu upornost u počinjenju djela te je optuženom Z. G. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Prihvaćanjem tako utvrđenih pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela, uzimajući utvrđenom jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je optuženiku izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv-256/2013, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 51. stavka 2. KZ/11., optuženog Z. G. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije

I Kž 557/2015-9

godine i jedan mjesec, u koju kaznu mu se, na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11., uračunava jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2013. broj Kv-256/2013, a koja presuda je preuzeta presudom Općinskog suda u Livnu od 28. studenog 2014. broj 68 0 K 030647 14 Kv i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijenjena novčanom kaznom. Ocjena je ovoga suda da je izrečena jedinstvena kazna zatvora pogodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Ujedno, s obzirom na to da, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-17., žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, Vrhovni sud Republike Hrvatske je i u tom dijelu ispitao prvostupanjsku presudu i ocijenio da je, nakon utvrđenja da je optuženik počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od 2.981.120,00 kuna, pravilno odlučio, u skladu s odredbom članka 77. KZ/11., oduzeti od optuženog Z. G. imovinsku korist u naznačenom iznosu.

Slijedom svega izloženog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-17., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 22. svibnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Damira Delost, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.