Croatian Supreme Court partially allows appeal on excessive deposit reduction, ordering defendant to pay 3,000 DEM equivalent.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the appellant's appeal against a lower court's confirmation of a contract termination. While the lower courts correctly applied the law regarding the retention of the deposit due to the buyer's breach, they failed to evaluate the separate claim for reducing an excessive deposit. Consequently, the court ordered the defendant to pay the appellant 3,000 DEM in local currency, adjusted for interest, while each party bears their own litigation costs.
Legislator headnote
AI generatedčl. 80. st. 1. i 4. ZOO; čl. 395. st. 1. i 3. ZOO; čl. 166. st. 2. ZPP: When a lower court fails to examine a claim for reduction of an excessive deposit despite the existence of all necessary circumstances, the Supreme Court must partially overturn the decision and order the payment of the difference between the actual deposit and the legally appropriate amount.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2229/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika S.K. iz Z., koga zastupa punomoćnik Z.K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice - protutužiteljice V.B. iz I. -G., koju zastupa punomoćnik S.S. -M., odvjetnik iz I. -G., radi isplate 6.500 DEM, rješavajući reviziju tuženice - protutužiteljice protiv pravomćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. br. Gž-223/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 29. listopada 1992. br. P-270/92, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 1994.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice - protutužiteljice djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. br. Gž-223/93 i presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 29. listopada 1992. godine br. P-270/92 djelomično preinačuju onamo, da je tužitelj - protutuženik dužan u roku od 15 dana isplatiti tuženici - protutužiteljici protuvrijednost iznosa od 3.000 DEM u kunama prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi toga dana zajedno sa zateznim kamatama po stopi na devizne štedne uloge u DEM po viđenju, počev od dana 5. rujna 1991. godine pa do isplate, time da svaka stranka snosi svoje troškove u parnici.
U preostalom dijelu revizija tuženice - protutužiteljice odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostupanjskom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice - protutužiteljice kojim traži, da se tužitelja - protutuženika obveže, da joj isplati 6.500 DEM zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na devizna sredstva počev od dana 20. veljače 1991. godine do isplate (točka I. izreke), dok je istom presudom odlučeno, da je tuženica dužna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.600 HRD (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice - protutužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženica - protutužiteljica izjavila je pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protivna strana nije odgovorila na reviziju, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija je djelomično osnovana.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer po nalaženju ovog suda u postupku pred sudom drugog stupnja nije počinjena ona bitna procesna povreda iz čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) na koju revizija ukazuje, a ne postoji ni ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavljao je zahtjev tužitelja radi predaje u posjed nekretnina (zgrade i zemljišta) koje je na temelju ugovora od 20. veljače 1991. godine tužitelj prodao tuženiku, a nakon raskida tog ugovora zbog neizvršenja ugovorne obveze tuženika u pogledu isplate ugovorene cijene i nakon poslane opomene tužitelja - kojem zahtjevu su niži sudovi udovoljili, te je u tom dijelu ranijom presudom prvostupanjskog suda br. P-260/91 od 26. studenog 1991. godine postupak pravomoćno završen. S druge strane tuženica je postavila protutužbeni zahtjev radi povrata isplaćenog iznosa tužitelju od 6.500 DEM zajedno sa zateznim kamatama tekućim počev od 20. veljače 1991. godine koji protutužbeni zahtjev su niži sudovi odbili kao neosnovan.
Tuženica - protutužiteljica postavljeni protutužbeni zahtjev prvenstveno temelji na tvrdnji da je nesporna isplata tuženice tužitelju iznosa od 7.000 DEM na dan zaključenja ugovora 20. 2. 1991. godine izvršena kao isplata dijela ugovorene cijene, dok tužitelj koji se protivi protutužbenom zahtjevu ističe, da je predmetni iznos revidentica njemu isplatila po osnovu ugovora o kapari, te da on ima pravo zadržati primljenu kaparu imajući u vidu, da je za neizvršenje ugovora odgovorna revidentica, dakle strana koja je dala kaparu, a niži sudovi u potpunosti prihvaćaju takove navode tužitelja - protutuženika.
Niži sudovi su u provedenom postupku utvrdili da je između ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora o prodaji zaključen i usmeni sporedan ugovor o kapari koju je revidentica odmah i isplatila tužitelju u ugovorenom iznosu od 7.000 DEM.
Prigovori revidentice u dijelu u kojem sadrže prigovore na utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižim sudovima nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju o reviziji, jer se čnog stanja ne može s uspjehom isticati takav razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeni
u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).
Pri tome treba odgovoriti revidentici, da su niži sudovi po nalaženju ovog Vrhovnog suda pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđene činjenice, kad su ocijenili, da je isplata iznosa od 7.000 DEM izvršena na temelju zaključenog ugovora o kapari koji je usmeno zaključen prilikom zaključivanja ugovora o prodaji nekretnina, pri čemu sadržaj ugovora o kapari nije ni po ocjeni ovog suda protivan sadržaju pismeno sastavljenog ugovora o prodaji (glavnog ugovora), jer se u čl. II. Ugovora o prodaji ne označava po kojem je osnovu izvršena isplata spornog iznosa (kapara, predujam, isplata dijela cijene), ali su stranke prema utvrđenju nižih sudova usmenim ugovorom utanačile, da se taj iznos isplaćuje kao kapara pri čemu se obvezatna pismena forma u pogledu zaključenja glavnog ugovora o prodaji nekretnina (čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada) ne proteže i na (sporedni) ugovor o kapari, pa je i usmeno zaključeni ugovor o kapari po nalaženju ovog suda valjan i proizvodi pravne učinke - što ne treba povezivati sa akcesornom prirodom (sporednog) ugovora u odnosu na glavni ugovor - koji nema pravnog učinka ako je glavni ugovor ništav, odnosno pravno nevaljan. Konačno onaj dio ugovora o prodaji (sačinjen na štampanom formularu) u kojem se ističe, da se kupac obvezuje isplatiti tužitelju ostatak kupoprodajne cijene u tamo navedenim rokovima, s obzirom na ostala utvrđenja nižih sudova, sam po sebi ne ukazuje, da je isplata spornog iznosa izvršena kao isplata dijela cijene imajući u vidu pravilo, da se u slučaju udovoljenja ugovoru kapara ili mora vratiti ili se uračunava u ispunjenje obveze (čl.79. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO), a očigledno, da bi u ovom slučaju, da je kupac izvršio isplatu kupovnine - isplaćeni iznos kapare bio uračunat u isplatu ugovorene cijene.
Imajući dalje uvidu utvrđenja nižih sudova, da je do raskida ugovora o prodaji nekretnina došlo isključivo zbog neizvršenja ugovora (isplate ugovorene cijene) od strane kupca - dakle revidentice, to slijedi da su niži sudovi ispravno zaključili da bi po tom osnovu tužitelj imao pravo zadržati cjelokupan iznos primljene kapare polazeći od odredbe čl.80. st. 1. ZOO na koju se niži sudovi pozivaju, a prema kojoj, ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom, kako je u ovom slučaju postupio tužitelj. Niži sudovi su, međutim, pri tome propustili ocijeniti osnovanost protutužbenog zahtjeva po onom osnovu koji je revidentica naznačila još u postupku pred sudom prvog stupnja, a ponovila u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude navodima u kojima ističe da sporni iznos i kad bi bio isplaćen kao kapara predstavlja pretjerano veliku kaparu (navodi revidentice na ročištu dana 5. studenog 1991. godine i u žalbi od 27. I. 1992. godine ime po shvaćanju ovog suda njezin protutužbeni zahtjev sadrži i zahtjev na strani 23. spisa) č
protutužiteljice radi smanjenja pretjerano velike kapare (čl. 80. st. 4. ZOO).
Kako su za odlučivanje o navedenom zahtjevu u postupku pred nižim sudovima utvrđene sve potrebne okolnosti - ovaj sud je razmatrajući osnovanost zahtjeva revidentice po navedenom osnovu našao, da primjerena kapara u konkretnom slučaju ne može prelaziti 10% ugovorene kupoprodajne cijene koja je bila ugovorena u iznosu od 35.000 DEM, što znači da primjerena kapara u ovom slučaju ne može preći iznos od 3.500 DEM.
U skladu sa izloženim pravnim pristupom ovog suda, proizlazi, da je tužitelj mogao osnovano zadržati vrijednost od ukupno 3.500 DEM po osnovu primjerene kapare koja mu je isplaćena, a revidentica mu priznaje vrijednost od 500 DEM na ime korištenja nekretnina i daljnjih troškova, tako da je valjalo po osnovu smanjenja pretjerano velike kapare udovoljiti protutužbenom zahtjevu do iznosa od 3.000 DEM, te na isplatu protuvrijednosti tog iznosa u valuti Republike Hrvatske obvezati tužitelja - protutuženika (čl. 395. st. 3. ZOO u vezi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO) zajedno sa zateznim kamatama po stopi na štedne uloge u devizama (DEM) počev od dana podnošenja zahtjeva, a to znači od dana podnošenja protutužbe 5. rujna 1991. godine, jer se prije toga dana odnosno od isplate dana 20. 2. 1991. godine pa do podnošenja protutužbe, tužitelja po nalaženju ovog suda ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem (čl. 214. ZOO) u pogledu primljene kapare.
Konačno, u pogledu parničnog troška ovaj sud je imajući u vidu, da je svaka stranka djelomično uspjela u parnici odlučio, da svaka stranka snosi svoj trošak u parnici (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP).
Stoga je odlučeno kao u izreci odnosno djelomičnim prihvaćanjem revizije valjalo je djelomično preinačiti nižestupanjske presude kao u izreci pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 16. lipnja 1994.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković v.r.