I Kž-420/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 420/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Marijana Svedrovića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. i 5. Kaznenog zakona i dr. (NN 110/97, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 30. listopada 2008. godine br. K-37/08, u sjednici održanoj dana 2. lipnja 2011. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt. D. D. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. i 5. KZ-a te kazneno djelo izvanbračnog života s malodobnom osobom iz čl. 214. st. 1. KZ-a, dok su opt. , temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođeni od optužbe da bi opt. D. D.

V. D. i opt. M. H. 1

pomogli pri učinu kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. KZ-a, a opt. B. O. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 214. st. 2. KZ-a.

Ujedno je, temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP-a, odbijena optužba protiv opt. B. O. da bi počinio kazneno djelo poticanja na spolni odnošaj s djetetom iz čl. 192. st. 1. i 5. u vezi čl. 37. KZ-a.

I Kž 420/09-6

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv oslobađajućeg dijela presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnio je opt. D. D. po svom branitelju K. D., odvjetniku iz R., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije. Ujedno je stavljen prijedlog da se optuženik i njegov branitelj izvijeste o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić koja je ponovila navode pismenog prijedloga, dok optuženik i njegov branitelj, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP-a.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Pobijanom presudom utvrđeno je da je opt. D. D. svojim kriminalnim radnjama ostvario zakonska obilježja terećenih kaznenih djela iz čl. 192. st. 1. i 5. te čl. 214. st. 1. KZ-a, ali da se zbog načina njihovog počinjenja i stupnja optuženikove krivnje ovdje radi o beznačajnom djelu u smislu čl. 28. KZ-a. Istovremeno, utvrđeno je da nema dokaza o tome da bi mu njegovi roditelji, opt. V. D. i opt. M. H. pomogli pri učinu kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. KZ-a niti da je opt. B. O. počinio kazneno djelo iz čl. 214. st. 2. KZ-a.

Prema sadržaju podnesene žalbe, činjenično stanje i primjena materijalnog prava nisu sporni, već se nalazi počinjenom apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a time što je obrazloženje pobijane presude nerazumljivo i samo sebi proturječno, a razlozi o odlučnim činjenicama nejasni.

Naime, državni odvjetnik smatra proturječnom odluku prvostupanjskog suda prema kojoj je opt. D. D., kao glavni počinitelj kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. KZ-a, oslobođen od

H. oslobođeni od

optužbe zbog beznačajnosti djela, dok su njegovi pomagači opt. V. D. i M.

optužbe iz razloga jer njihova kriminalna djelatnost nije dokazana. Žalitelj smatra da je pomagač, u smislu čl. 38. KZ-a, osoba koja drugome s namjerom pomaže u počinjenju kaznenog djela, pa ako glavni počinitelj to djelo nije ostvario, tada nema niti pomaganja u izvršenju istog. Također, u žalbi se polemizira s razlozima prvostupanjskog suda vezano za pravilnost pravne kvalifikacije kaznenih djela za koja se terete roditelji opt. D. D., a konačno

H. Stoga, smatra žalba, pobijanu se ističe i da je opt. B. O. posvojitelj, a ne otac ošt. M. presudu treba ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 420/09-6

Ovakvi navodi žalbe nisu osnovani.

Kada sud, kao u konkretnom slučaju, utvrdi da je glavni počinitelj kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. KZ-a ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela, ali se, zbog specifičnih okolnosti vezanih uz stupanj njegove krivnje i način postupanja, radi o beznačajnom djelu, to ujedno ne znači i da je kriminalno postupanje dionika tog kaznenog djela nužno beznačajno. Naime, teorija limitirane akcesornosti dopušta da glavni počinitelj, zbog nekog svog osobnog svojstva (npr. neubrojivosti ili dobi djeteta), ne odgovara za vlastito kazneno djelo, ali dionici kaznenog djela mogu biti kazneno odgovorni u okviru kaznenih radnji koje su s namjerom poduzeli. Zbog toga, načelno gledano, nije proturječno niti nerazumljivo kada je glavni počinitelj, oslobođen od optužbe jer sud nalazi da je njegovo kazneno djelo beznačajno i dok su njegovi pomagatelji oslobođeni od optužbe jer nije dokazano da su pomagačke radnje poduzeli.

U konkretnom slučaju, a budući da izostaje žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ostaje nesporno da pomagačke radnje opt. V. D. i opt. M. H. u vidu prepuštanja kamp kućice svome sinu opt. D. D. s namjerom da on u toj kućici ostvari izvanbračnu zajednicu sa mlt. M. H. , nisu dokazane pa ih je sud prvog stupnja s pravom oslobodio od optužbe temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a. Tek da su navedene pomagačke radnje bile dokazane, odnosno u slučaju da je utvrđeno kako radnje tih optuženika sadrže zakonska obilježja bića kaznenog djela iz čl. 214. st. 1. u vezi čl. 38. KZ-a, moglo bi se govoriti o potrebi njihovog oslobađanja od optužbe temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP-a zboga beznačajanosti djela čija zakonska obilježja je ostvario glavni počinitelj – opt. D. D.

Slijedom toga, nikakvog proturječja niti nesuglasnosti u izreci i obrazloženju prvostupanjske presude nema, niti su dani razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, pa istaknuta apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka očito nije ostvarena.

Što se tiče razloga žalbe vezano za svojstvo opt. B. O., treba reći da se ovdje ne radi o odlučnoj činjenici budući da kazneno djelo iz čl. 214. st. 2. KZ-a, za koje se on tereti, može počiniti posvojitelj, jednako kao i otac maloljetne osobe.

Budući da se državni odvjetnik ne žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja niti zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP-a, ostaje za zaključiti da je utvrđenje suda prvog stupnja o beznačajnosti kaznenih djela za koja se tereti opt. D. D., nesporan. Jednako se odnosi i na utvrđenje suda prvog stupnja o nedokazanosti kaznenih djela i opt. B. O. oslobođeni od optužbe, pa nije razumljiv pravni za koja su opt. V. D., opt. M. H.

interes državnog odvjetnika koji predlaže ukidanje prvostupanjske presude kada, budući da, zbog primjene načela zabrane reformatie in peius, optuženici u eventualnom ponovljenom suđenju ne bi mogli biti dovedeni u teži položaj.

Slijedom izloženog, navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, a kako niti ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2011.

I Kž 420/09-6

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.