I Kž-898/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 898/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr Ružice kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr Berislava, Drakulić Milene, Zmajević mr Branka i Miletić Jakoba kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. H. S. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st.

2. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 11. rujna 1990. K-25/90 u sjednici održanoj 17. siječnja 1991. u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra i optuženikovog branitelja odvjetnika Č. mr T. iz V.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se uvažava žalba op_t. H. S., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni i optuženi: za krivično djelo za koje je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 168. st. 2. KZH primjenom čl. 42. t. 2. i 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

U ostalom dijelu žalba opt. H. S. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostepena presuda.

Obrazloženje

Okružni sud u Varaždinu oglasio je opt. H. S. krivim za teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st.

2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH opisano u izreci pobijane prvostepene presude i po istom zakonskom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Uz izrečenu kaznu optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije za vrijeme od dvije godine, a također je obvezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.

Pravovremeno podnesenom žalbom prvostepenu presudu pobija optuženik po branitelju odv. Č. mr T. iz osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni i predlaže da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 898/1990-5

Javni tužilac Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi o sjednici drugostepenog vijeća obaviješten je optuženik osobno i njegov branitelj, time da je sjednici prisustvovao samo branitelj optuženika, ustrajući kod svih žalbenih razloga i prijedloga.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe prigovor postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka za koje nalazi da je sada, u ponovljenom postupku vođenom nakon rješenja ovog drugostepenog suda o ukidanju ranije prvostepene presude Kž-306/89 na drugi način ponovno ostvarena takva povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. u vezi čl. 333. ZKP i to opet u odnosu na prometno tehničko vještačenje. Žalitelj naime, neosnovano smatra da je time što je prvostepeni sud odbio izvođenje toga dokaza s drugim prometnotehničkim vještakom, povrijeđeno pravo obrane, a to iz razloga jer je po njegovu stajalištu jasno da vještački nalaz i mišljenje vještaka R. nisu pouzdani, a posebno da njegov proračun čak nije niti točan. Kad je sud prihvatio takav nalaz i mišljenje kao izvor saznanja o odlučnim činjenicama objektivne strane djela, tada smatra žalitelj, da je ostvario povredu prava obrane optuženika i time taj istaknut formalni nedostatak u prvostepenoj presudi.

Protivno takvim žalbenim stajalištima, ne samo da nije u opisanom smislu ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP, već štoviše, u pobijanoj presudi kao ni u postupku njena donošenja, nema ni bilo kojih drugih takvih formalnih nedostataka na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Najvažniji dio žalbenog pobijanja obuhvaća razloge na kojima optuženik utemeljuje tvrdnju o pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, ni u tom dijelu žalbenoga pobijanja optuženik nije u pravu. Prvostepeni sud je u skladu sa prijedlozima stranaka, osim prometno-tehničkog vještačenja proveo i rekonstrukciju na mjestu događaja, te nakon toga upotpunio nalaz i mišljenje prometnotehničkog vještaka koji je također prisustvovao izvođenju rekonstrukcije, te je osnovano našao da su na mjestu događaja zapisnikom 0 uviđaju i fotodokumentacijom priloženom spisu pravilno utvrđeni svi najvažniji elementi makro-situacije, a u tom sklopu posebno vidljivost (preglednost), i konkretna činjenica vidnosti pješakinje, oštećenice u uvjetima kretanja kako je to pravilno uzeo prvostepeni sud. Takva utvrđenja prvostepenog suda u svemu su cjelovita, logična i valjano obrazložena, pa tako nipošto ne postoji proturječje istaknuto u žalbi optuženika o tome: kako jednom vještak uzima razmak u času zablještavanja 38,86 m, a da drugi puta taj isti razmak uzima čak reda veličine 94 m, pa da kraj takvih ekstremnih razlika optuženik uopće nije u mogućnosti izjasniti,se o tome koja je stvarna udaljenost u času

I Kž 898/1990-5 zablještavanja bila od točke naleta na pješaka. Isto tako je neosnovan daljnji prigovor vještaka na, po njegovu stajalištu, proizvoljno uzetu a u svakom slučaju prenisku brzinu od 60 km/s, kojom bi se prema vještaku kretalo vozilo koje ga je zablještilo. Isto tako neosnovano optuženik tvrdi kako na mjestu gdje je uslijedio nalet javne rasvjete nije bilo.

Konačno, niti tvrdnja optuženika u pogledu prekoračenja brzine od 9-15 km/s i na toj osnovi izvedenog zaključka o umišljajnom obliku krivnje kao neprihvatljivom stajalištu nije osnovana.

Protivno svim tim navodima prometnotehničkim vještačenjem osobito, dopunama tog vještačenja, kao i rekonstrukcijom, te iskazom samog optuženika, pouzdano su razjašnjene sve okolnosti u kojima je nastupio konkretan inkriminirani događaj. Na osnovu tako izvedenih dokaza prvostepeni sud je s razlogom prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R. dipl. ing. J. i to u cjelini njegova sadržaja, a iz kojega slijedi da je prije svega optuženik imao 60,5 m viška duljine zaustavnog puta,da je 94 m od točke naleta i pored zablještavanja svjetala ususretnog vozila mogao uočiti kretanje oštećenice, da je prema utvrđenju u zapisniku o uviđaju na toj dionici ceste koja prolazi naseljenim mjestom bila upaljena javna rasvjeta (list 8) i konačno da je vještak uvjerljivo izložio iz kojih osnova uzima da se vozilo koje je zablještilo optuženika kretalo iz protivnog smjera brzinom 60 km/s kod čega vještak posebno ističe konfiguraciju ceste, naseljeno mjesto i noćne uvjete vožnje, uz obližnji prijevoj i putni prijelaz. Isto je tako prvostepeni sud pouzdano utvrdio da je u takvim uvjetima optuženik ususretno vozilo mogao uočiti na 1 1 2 m, a da je kočio od trenutka zaslijepljivanja da bi stao 60,5 m ispred tijela oštećenice, pa da se prema tome na temelju izvedenih dokaza zaključuje kako je opravdano smatrati da je upravo alkohol optuženika bio kauzalni faktor uslijed kojega optuženik nije pravovremeno uočio oštećenicu i na njenu prisutnost na cesti na odgovarajući način reagirao. Takva utvrđenja prvostepene presude nisu dovedena u pitanje tvrdnjama u žalbi o tome kako nije čak ni jasno gdje je započelo zaslijepljivan je na kojoj udaljenosti, kao što nisu osnovane ni primjedbe 0 tome da je proračun vještaka posve netočan budući da upravo cijeli taj proračun počiva na ishodišnoj tvrdnji sama optuženika da se konkretne prigode kretao brzinom koju je sam označio, te na daljnjim tvrdnjama tog optuženika da je vozilo iz protivnog smjera dolazilo tako da je u jednom času imao dojam kako pretječe motociklistu i nalazi se na njegovoj prometnoj traci.

Činjenična utvrđenja pobijane presude kako su netom u pogledu najvažnijih okolnosti prikazana, u svemu su pravilna i potpuna i doista nema nikakve osnove kako za sumnju u pogledu njihove pravilnosti, tako ni potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza.

Stoga nije ni u tom dijelu osnovana žalba opt. H. S..

Nije optuženik u pravu ni u dijelu žalbe u kojemu ističe da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon i to

I Kž 898/1990-5

kako time što je oglašen krivim za krivično djelo koje nije učinio (čl. 365. toč. 1. ZKP), tako ni zato što je oglašen krivim za umišljajno ponašanje koje bi eventualno moglo predstavljati nehatno krivično djelo (čl. 365. toč. 4. ZKP).

Prvostepeni sud je ne samo pravilno utvrdio da je ponašanje optuženika u objektivnom i subjektivnom smislu krivično djelo za koje je prvostepenom presudom, oglašen krivim, već je na ponašanje optuženika u svemu pravilno primijenio krivični zakon nalazeći opravdano da je optuženik u odnosu na temeljnu posljedicu, dovođenje u opasnost postupao s eventualnim umišljajem kod čega također slijedi da je optuženik bio svjestan svoje očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju, a koja činjenična utvrđenja prvostepeni sud izvodi pravilno iz rezultata izvedenog dokaza toksikološkim vještačenjem.

U tom smislu nema povrede krivičnog zakona istaknute u žalbi, optuženika kao niti bilo koje druge takve povrede na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP, drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

U pravu je međutim optuženik kad ističe da_ mu je prvostepenom presudom izrečena, u stanovitoj mjeri, prestroga kazna. Uzimljući pravilnim sva utvrđenja činjenica koje prvostepeni sud cijeni olakotnim okolnostima osobitog značaja, uslijed čijeg postojanja nalazi opravdanim i primjenu propisa o ublažavanju kazne, zaključiti je da se svrha kažnjavanja u odnosu na optuženika može ostvariti i nešto blažom, u izreci ove drugostepene presude navedenom kaznom, koja će u dovoljnoj mjeri djelovati spram postizanja ciljeva navedenih u čl. 33. KZ SFRJ. U tom je dakle dijelu žalba optuženika osnovana slijedom čega je njenim uvaženjem preinačena pobijana presuda i optuženik osuđen na blažu kaznu.

Po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. ZKP, prvostepena presuda ispitana je i u odnosu na izrečenu mjeru sigurnosti kod čega je utvrđeno da je ta krivična sankcija pobijanom presudom izrečena u svemu na pravilan i zakonit način.

Slijedom izloženoga, odlučeni je o žalbi optuženika u smislu čl. 387. i 384. ZKP kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 17. siječnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v. r.

Horvatinović mr Ružica, v. r.