Gž-3762/2014-2 · Županijski sud u Zadru

12 Gž-3762/14-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Eugena Škunce, kao predsjednika vijeća, Franke Zenić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ante Milovca, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. iz P., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. i partneri j.t.d. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1922/13 od 26. studenoga 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2015. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja I. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-1922/13 od 26. studenoga 2014. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Dužna je tužena plaćati tužitelju na ime izgubljene zarade mjesečni iznos od po 1.700,00 kuna počevši od 01.08.1996. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s tim da mu dospjele obroke plati odjednom sa zakonskom kamatom na svaki dospjeli obrok od dospijeća pa do isplate, a ubuduće najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 38.125,00 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, ovo stoga jer pogrešno sud prvog stupnja ocjenjuje iskaze svjedoka L., L. i P. da bi tužitelj morao znati za minsko područje, jer je u to vrijeme radio na minski opasnom području. Međutim, suprotno slijedi iz iskaza tih svjedoka, odnosno da je mjesto M. bilo zagađeno minama, da je razminiranje počelo nakon akcije „Maslenica“, dakle, tri godine prije štetnog događaja i to od strane tuženice i da je djelatnicima na razminiranju bilo zabranjeno označavati mjesta sumnjiva od zagađenosti minama, pa stoga tvrdnja suda da bi tužitelj kao hrvatski vojnik morao znati da je mjesto gdje je stradao minirano, a da pri tom nije ispitao gdje je tužitelj bio mobiliziran i da li je uopće bio na terenu, je pogrešno. Tvrdi da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da je tuženica ograničila kretanje radnika izvan označenih puteva, jer to ne slijedi iz provedenog dokaznog postupka, već upravo suprotno, da im je bilo zabranjeno označavati minirano područje.

Također, smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer pogrešno dijeli odgovornost, a time i prava radnika na obnovi i stanovništva. Ukoliko postoji odgovornost tuženice zbog propusta iz čl.

69. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10 – dalje Ustav), onda se odgovornost odnosi na svakog tko nije angažiran u razminiranju. Ukoliko je dopuštena obnova porušenih kuća i djelomični povremeni povratak stanovništva, ako je od oslobođenja prošlo tri godine, tada jedan prosječan čovjek može zaključiti da je područje sigurno. Ne prihvaća tvrdnju suda prvog stupnja da je tuženica napravila sve ono što je mogla u datom trenutku, pozivajući se na odluku broj Gž-1869/10, jer je to utvrđenje suprotno čl.

8. ZPP. Citiranje propisa o razminiranju je nepotrebno, jer se isti ne mogu primjenjivati retroaktivno, međutim, oni ne oslobađaju tuženicu od odgovornosti, jer obnova u ratu porušenih i oštećenih objekata obavljena je po naredbi tuženice i ne predstavlja opasnu djelatnost, međutim, obnova u područjima koja su bila zahvaćena ratom i područjima za koja sud tvrdi da je bilo općepoznato da su zagađena minama, treba se smatrati opasnom djelatnošću, a tužitelj je stradao od nagazne mine, što se svakako mora smatrati opasnim sredstvom, pa u takvom slučaju tuženica odgovara bez obzira na krivnju.

Sud prvog stupnja, nadalje, navodi da tužitelj nije dokazao da bi tuženica bila odgovorna za štetu, sukladno čl. 154. i čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), ali nije utvrđivao tko bi bio odgovoran, a da bi se tuženica oslobodila odgovornosti, na njoj je teret dokaza iz čl. 177. ZOO. Ukoliko se radi o objektivnoj i solidarnoj odgovornosti ili pak odgovornosti po principu presumirane krivnje, ističe da je tužitelj nastradao kao djelatnik tvrtke „G. Z.“ d.o.o., pri obavljanju poslova na obnovi u ratu porušenih i oštećenih objekata i nesporno je utvrđeno da poslodavac nije osigurao uvjete za siguran rad, što je bio dužan učiniti po propisima Zakona o zaštiti na radu.

Nesporno je da je tužitelj stradao od mine zbog toga jer područje gdje je vršena obnova nije bilo razminirano, niti sigurno za rad, pa za štetu odgovaraju i tuženica i poslodavac tužitelja solidarno prema odredbi čl. 206. ZOO. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je naknada štete zbog ozljede koju je tužitelj pretrpio dana 31. svibnja 1996. godine, koja je nastala na način da je tužitelj kao radnik na obnovi kuća u M. D. nagazio na protupješadijsku minu i zahtijeva naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade u mjesečnim iznosima od 1.700,00 kuna, u razdoblju od 1. kolovoza 1996. godine i nadalje.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvog stupnja isti je odbio kao neosnovan, jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da ne postoji odgovornost tuženice, sukladno čl. 154. ZOO.

Naime, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio radnik „G. Z.“ d.o.o., da je radio na obnavljanju kuća u mjestu M. D. i da je dana 31. svibnja 1996. godine, ozlijeđen, kada je nagazio na protupješadijsku minu, od čega je zadobio teške ozljede, odnosno amputirana mu je lijeva potkoljenica, te je nakon ozljeđivanja umirovljen.

Prema pravomoćnoj presudi broj P-5/08 (Rev-1925/12 od 8. siječnja 2013. godine) između istih stranaka vodio se spor radi naknade neimovinske štete, koja je proizašla iz istog štetnog događaja i kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi pravne osnove zahtjeva za naknadu štete, na koju se tužitelj poziva, sud prvog stupnja je imao u vidu odredbu čl. 69. Ustava, kojom je propisano da svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava pravo građana na zdrav okoliš, te je dužna u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvetiti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Navedene odredba upućuje na to da je država dužna voditi brigu o tome da okoliš bude bezopasan i zdrav za ljude. Ljudski okoliš može biti zagađen raznim eksplozivnim napravama zaostalim nakon rata, pa je država ta koja u jednom razumnom roku treba osigurati da se obilježe sva područja za koja se sumnja da su minirana, kako građani ne bi zalazili u ta područja i izlagali se opasnosti. Kada je u pitanju ljudski okoliš, zagađen eksplozivnim napravama zaostalim nakon rata, zaštitu okoliša i zdravlja ljudi država provodi razminiranjem, putem plana razminiranja, kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske, iz sredstava koja se osiguravaju u državnom proračunu i iz drugih izvora, u skladu s odredbama čl. 2. i čl. 3. Zakona o razminiranju („Narodne novine“, broj 19/96, 86/98 i 64/00).

Iz provedenih dokaza tijekom postupka, pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da nakon akcije „Maslenica“ 1993. godine, oslobođeno područje je M. D. i to u jesen 1993. godine, u cilju pripreme područja za obnovu i za povratak prognanika i izbjeglica, provedeno razminiranje prioriteta, odnosno vodovoda i dalekovoda, puteva i okućnica, te se u ožujku 1996. godine, pristupilo obnovi i sanaciji ratom oštećenih građevina, što slijedi iz Ugovora o građenju iz ožujka 1996. godine, koji je sklopljen između Ministarstva razvitka i obnove, kao naručitelja i poslodavca tužitelja „G. Z.“ d.o.o., kao izvoditelja radova. Da se radi o opasnom području je bilo općepoznato, što slijedi iz iskaza svjedoka D. L., koji je naveo da je M. bila okupirana, da je bila pod minama, odnosno da je to bilo minski sumnjivo područje, dok iz iskaza svjedoka A. P. slijedi da je bio vođa pirotehničke ekipe i da se područje M. razminiralo u travnju 1993. godine. Po ratnim pravilima da su minska polja trebala biti obilježena, ali da u Murvici to nije bio slučaj, a oni da su postavljali male tablice sa oznakom mina izvan sela. Iz iskaza svjedoka M. L. slijedi da je u vrijeme kada je tužitelj radio u M., imao dućan, da je u to vrijeme situacija u M. bila takva da je bilo mina, da je „G. Z.“ d.o.o. radio na obnovi i da su na toj strani bile postavljene zastavice kao upozorenje na mine da se tamo ne ide, dok na drugu stranu, gdje se nije radilo, nije bilo upozorenja. Imajući u vidu iskaze svjedoka L., L. i P., sud prvog stupnja zaključuje da je tuženica, u smislu odredbe čl. 68. Ustava, u cilju pripreme područja za obnovu te za povratak prognanika i izbjeglica, provela razminiranje prioriteta i na takav način omogućila obavljanje radova na obnovi, uz ograničenje kretanja radnicima izvan označenih puteva, koje ograničenje je tužitelju, kao bivšem pripadniku HV-a i radniku na obnovi, moralo biti poznato.

Zakon o razminiranju da je stupio na snagu 8. ožujka 1996. godine, dakle, prije štetnog događaja, tako da u vrijeme ozljede tužitelja nisu bili doneseni zakonski planovi, određeni rokovi, niti provedene druge propisane radnje u vezi zaštite područja zagađenih minama na dijelu Republike Hrvatske na kojem su se odvijale ratne operacije. Hrvatski centar za razminiranje osnovan je Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 23. veljače 1998. godine („Narodne novine“, broj 24/98), a do tada je provođenje plana razminiranja bilo u nadležnosti MUP-a.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu okolnosti vremena kada je tužitelj ozlijeđen, sud prvog stupnja nalazi da je tuženica u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima i kadrovima, kojima je u to vrijeme raspolagala, realno poduzela što je bilo u njezinoj moći, tako da ne postoji njezina odgovornost zbog propusta u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi, sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 158. ZOO, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11). Naime, u konkretnom slučaju tuženica ne odgovara po principu objektivne odgovornosti, već po principu krivnje, ovo iz razloga jer se obnova ratom stradalih područja ne može smatrati opasnom djelatnošću, jer o njezinom redovnom tijeku, po samoj prirodi i načinu obavljanja, ne dovodi do ugrožavanja zdravlja ljudi ili imovine, tako da bi to ugrožavanje zahtijevalo povećanu pažnju osoba koje te djelatnosti obavljaju. Isto tako, odgovornost tuženice ne može se procjenjivati uzimajući u obzir da bi minski zagađeni okoliš bio opasna stvar, kako to tvrdi tužitelj, jer zagađeni okoliš nije opasna stvar u smislu odštetnog prava, već odgovornost tuženice treba procjenjivati kroz odredbu čl. 68. Ustava, a shodno tome i po načelu presumirane krivnje iz čl. 154. st. 1. ZOO. S druge strane, tužitelj da se na minski sumnjivom i time opasnom području kretao vrlo neoprezno i prema vlastitom kazivanju sišao nekih 10-ak metara s makadamskog puta na predio koji je bio zarastao u korov, ali mu sud prvog stupnja ne poklanja vjeru u dijelu iskaza kada navodi da mu nije bilo poznato da na području M. D. ima mina, budući je tužitelj, kao bivši pripadnik HV-a i kao radnik na obnovi, morao biti svjestan opasnosti i mogućnosti da na tom području ima mina, pri čemu ističe da tužitelj nije nastradao kao povratnik, kojemu je bila zajamčena sigurnost povratka na ovom području, te kretanje izvan jasno vidljivih puteva po samom naselju, jer je to njemu trebalo biti poznato već zbog samog prisustva radnika na obnovi, jer da nisu ostvareni osnovni uvjeti za povratak prognanika na to područje.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, sukladno čl. 375. st.

5. ZPP. Naime, pred sudom prvog stupnja je utvrđeno da je u jesen 1993. godine, u cilju pripreme područja M. D. za obnovu, te za povratak prognanika i izbjeglica, provedeno razminiranje prioriteta i na taj način omogućeno sigurno obavljanje radova na obnovi, uz ograničenje kretanja radnicima izvan puteva; da je povratnicima bilo općepoznato da se radi o opasnom području, na što su bili upozoravani od strane Vlade Republike Hrvatske i na to područje su se vraćali na vlastitu odgovornost, što slijedi iz iskaza svjedoka M. L., koji je 1995. godine, držao trgovinu i koji je naveo da je opasnost od mina bila velika, da su bile po cijelom selu i da se nije znalo gdje su; da je tužitelju, kao bivšem pripadniku Hrvatske vojske i kao radniku na obnovi, moralo biti poznato da se kreće na opasnom području, a utvrđeno je da se neoprezno kretao po širem području na kojem je vršena obnova; da je Zakon o razminiranju stupio na snagu 8. ožujka 1996. godine, dakle, nešto manje od tri mjeseca prije štetnog događaja, pa u vrijeme stradavanja tužitelja nisu bili doneseni zakonski planovi, određeni rokovi, a niti provedene druge propisane radnje u vezi zaštite područja zagađenih minama na dijelu Republike Hrvatske, na kojem su se odvijale ratne operacije, da je Hrvatski centar za razminiranje (ranije:

Hrvatski centar za mine) osnovan Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 23. veljače 1998. godine („Narodne novine“, broj 24/98), koje je godine i započeo s radom do kada je provođenje plana razminiranja bilo u nadležnosti MUP-a; da su poslovi razminiranja u Republici Hrvatskoj započeli s radom tvrtke AKD „M.“ od 1. lipnja 1996. godine, što je početak sustavnog razminiranja, a da se do 31. svibnja 1996. godine, nisu obavljali poslovi razminiranja, sukladno Zakonu o razminiranju i da do osnivanja Hrvatskog centra za razminiranje nije postojala obveza označavanja minski sumnjivih područja u Republici Hrvatskoj.

Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da ne postoji odgovornost tuženice zbog propusta u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi, sukladno čl. 154. st.

1. i čl. 158. ZOO, odnosno da je tuženica, u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima i kadrovima, realno poduzela sve što je bilo u njezinoj moći, pa tužitelj neosnovano u žalbi ističe da tuženica ne odgovara po principu krivnje, već da bi se radilo o opasnoj djelatnosti, kao i da je minski zagađeni okoliš opasna stvar, pa da slijedom toga odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer obnova ratom stradalih područja se ne može smatrati opasnom djelatnošću, jer po karakteru radova ne dovodi do ugrožavanja zdravlja ljudi ili imovine, da bi takvo ugrožavanje zahtijevalo povećanu pažnju osoba koje te djelatnosti obavljaju. Isto tako, odgovornost tuženice se ne može procijeniti, uzimajući u obzir da bi minski zagađeni okoliš bio opasna stvar, jer to isti ne predstavlja u smislu odštetnog prava, već se odgovornost tuženice treba ocjenjivati kroz odredbu čl.

68. Ustava.

Što se tiče žalbenih navoda tužitelja da bi postojala solidarna odgovornost tuženice i poslodavca tužitelja „G. Z.“ d.o.o., valja navesti da je u odnosu na tog tuženika tužitelj povukao tužbu.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi presudu suda prvog stupnja.

Budući je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana istome ne pripada trošak žalbenog postupka.

U Zadru, 6. veljače 2015. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Eugen Škunca