I Kž-20/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 20/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda, Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. H. i V. V. zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika D. H. i V. V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. studenog 2009. broj K- 84/09, u sjednici održanoj 13. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog V. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se uvjetna osuda izrečena optuženom V. V. pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2008. broj KO-1349/08 neće opozvati, pa se optuženi V. V. za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; nastavno: KZ), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 218. stavka 2. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97, uračunava vrijeme lišenja slobode od 1. do 3. ožujka 2009.

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. H. i V. V. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici D. H. i V. V. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97, na temelju kojeg propisa je optuženi D. H. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a optuženom V. V. je utvrđena članka 69. stavka 1. KZ/97, opozvana kazna zatvora u trajanju tri godine te je, na temelju

uvjetna osuda primijenjena prema optuženom V. V. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2008. broj KO-1349/08 i kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci

I Kž 20/10-4

uzeta mu je utvrđenom, pa je optuženi V. V., uz primjenu članka 69. stavka 3. i članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97 optuženom D. H. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 2. ožujka do 1. travnja 2009. i od 23. srpnja do 10. studenog 2009., a optuženom V. V. vrijeme lišenja slobode od 1. do 3. ožujka 2009.

Na temelju članka 76. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 75. stavkom 3. KZ/97 prema optuženom D. H. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu te je određeno da će ista trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97 od optuženog D. H. oduzeta je imovinska korist u iznosu 28.200,00 kuna.

Također je određeno da će se drvena palica, vunena kapa i CD čuvati koliko i kazneni spis, nakon čega će, zajedno sa spisom, biti uništeni.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) optuženi D. H. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, a na temelju članka 122. stavka 1. ZKP/97 optuženom V. V. naloženo je naknaditi paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 500,00 kuna, kao i nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja u iznosu koji će naknadno biti određen.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici D. H. te V. V..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznama, a predlaže da se „optuženicima izreknu kazne zatvora u primjerenom trajanju“.

Optuženi D. H. žali se putem branitelja, odvjetnika Ž. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „ukine i predmet vrati na ponovno suđenje (…), podredno da pobijanu presudu preinači kako u pogledu odluke o krivnji tako i u pogledu odluke o kazni i optuženom izrekne blažu kaznu“.

Optuženi V. V. žali se putem branitelja, odvjetnika M. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje se podneskom očitovalo o žalbama na način da žalbu državnog odvjetnika smatra osnovanom, a žalbe optuženika D. H. i V. V. neosnovanima.

I Kž 20/10-4

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona.

Žalbe nisu osnovane, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog V. V. pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 379. ZKP/97, našao da bi opozivom uvjetne osude bio povrijeđen kazneni zakon na štetu tog optuženika.

U odnosu na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Optuženi D. H. u žalbi tvrdi da je pobijana presuda „kontradiktorna, odnosno postoji znatna proturječnost između utvrđenih odlučnih činjenica koje ukazuju na nepostojanje osnovnih elemenata bića kaznenog djela razbojništva i izreke odnosno obrazloženja presude“. Međutim, u nastavku žalbe optuženi H. obrazlaže navode kojima zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, odnosno povredu kaznenog zakona, pa su te njegove tvrdnje ocijenjene u odgovarajućim dijelovima ove drugostupanjske odluke.

Optuženi V. V. u žalbi ističe da je u opisu radnje kaznenog djela u izreci presude navedeno da je kazneno djelo počinjeno „oko 17,20 sati, dok se u obrazloženju presude navodi kako je snimkom nadzorne kamere u objektu kladionice utvrđeno da je djelo počinjeno u 18,24,15 sati do 18,25,00 sati“, pa da je zbog toga „izreka presude nerazumljiva“, da su „razlozi (…) u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja dokaza“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženika, izreka presude nije nejasna, jer je u njoj određeno i jasno navedeno vrijeme počinjenja kaznenog djela. Ta izreka nije proturječna niti njenim razlozima, jer je na temelju snimke nadzorne kamere u kladionici utvrđeno trajanje predmetnog događaja od oko 45 sekundi, a okolnost da je na snimci naznačeno vrijeme jedan sat kasnije od vremena počinjenja kaznenog djela utvrđenog drugim dokazima očigledno je posljedica propuštanja usklađivanja sata kamere prilikom promjene ljetnog i zimskog vremena.

Optuženi V. tvrdi da je trebalo provesti njegovo psihijatrijsko vještačenje, da to prvostupanjski sud „sasvim pogrešno nije učinio, pa presuda nema razloga o odlučnim činjenicama“. Međutim, optuženi V. takav dokaz nije predlagao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, zbog čega nije bilo niti potrebe obrazlagati zbog čega to vještačenje nije provedeno, a prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio jasne razloge zbog kojih je našao da ubrojivost optuženika ničim nije bila dovedena u sumnju.

Optuženi V. u žalbi tvrdi i da pobijana presuda nema razloga o činjenicama koje se odnose na njegovo kretanje od trenutka kada ga je svjedok Z. M. posljednji put vidio i na vremenski razmak od tog trenutka do vremena kada je zaustavljen po djelatnicima policije, „na koji način bi se moglo zaključivati i smjestiti događaj u vrijeme i prostor“. Međutim, ove okolnosti ne predstavljaju odlučne činjenice, niti su važne za utvrđivanje optuženikovog postupanja prije i u vrijeme predmetnog događaja, pa nije niti bilo razloga da ih prvostupanjski sud utvrđuje niti da obrazlaže ta utvrđenja.

I Kž 20/10-4

Optuženi D. H. u žalbi tvrdi da je pobijana presuda „kontradiktorna odnosno postoji znatno proturječje između utvrđenih odlučnih činjenica koje ukazuju na nepostojanje osnovnih elemenata bića kaznenog djela razbojništva i izreke odnosno obrazloženja presude“. Međutim, optuženi H., obrazlažući ovu tvrdnju, ističe da okolnost da je prilikom počinjenja razbojništva držao palicu ne predstavlja uporabu opasnog oruđa koja je kvalifikatorni element kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. KZ/97, pa tim navodima optuženik zapravo tvrdi da je počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. ZKP/97, a na te tvrdnje odgovoreno je u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

Stoga na citirane žalbene navode optuženika valja odgovoriti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97.

Optuženi V. V. u žalbi tvrdi i da je pretraga njegovog vozila nezakonita, jer joj nisu prisustvovali nikakvi svjedoci pretrage, zbog čega je zapisnik o toj pretrazi nezakonit dokaz. Međutim, obvezna nazočnost dva svjedoka propisana je odredbom članka 214. stavka 1. ZKP/97 samo prilikom pretrage stana ili drugog prostora, a ne i prilikom pretrage prijevoznog sredstva regulirane odredbom članka 211.b ZKP/97, zbog čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. ZKP/97 koju navedenim tvrdnjama ističe optuženi V..

Slijedom iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbama ističu optuženici D. H. i V. V., niti koje druge takve povrede na koje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe optuženika zbog povreda kaznenog zakona:

Nije u pravu optuženi D. H. kada u žalbi tvrdi da okolnost da je on kritične zgode imao sa sobom drvenu palicu ne predstavlja uporabu opasnog oruđa prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva. Naime, optuženik ističe da je svjedokinja R. Č. iskazala da joj maskirana osoba koja je ušla u kladionicu i zatražila od nje novac „nije (...) prijetila niti palicom niti riječima“ te da se za ostvarenje predmetnog kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. KZ/97 traži uporaba oružja ili opasnog oruđa, a ne samo da je počinitelj takav predmet nosi sa sobom. Međutim, pravilno prvostupanjski sud ističe da i samo pokazivanje takve palice koju je nosila maskirana osoba prilikom ulaska u kladionicu, uz traženje predaje novca, predstavljalo prijetnju uporabom te palice, predmeta nedvojbeno pogodnog za nanošenje drugome ozbiljnih ozljeda, a činjenica da je takvim postupanjem optuženi H. otklonio svaki mogući otpor djelatnice kladionice proizlazi iz okolnosti da mu je ona, očigledno u strahu da ne bude napadnuta, predala novac.

Dakle, nedvojbeno je i za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, da opisano postupanje optuženog H. predstavlja počinjenje kvalificiranog oblika kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97, jer je on prilikom počinjenja razbojništva na način opisan u izreci pobijane presude uporabio opasno oruđe, zaprijetivši drvenom palicom djelatnici kladionice.

I Kž 20/10-4

Optuženi V. V. u žalbi navodi da bi, „kad bi i postojalo kazneno djelo, ostao (…) otvoren čitan niz pravnih pitanja koja bi se odnosila na supočiniteljstvo i pomaganje kod izvršenja kaznenog djela“, ali ovaj navod dalje ne obrazlaže. Međutim, dokazane radnje optuženog V. koji je, sukladno njihovom prethodnom planu i dogovoru, dovezao optuženog H. pred kladionicu, gdje ga je trebao i sačekati dok on u kladionici uz prijetnju drvenom palicom oduzme novac, pazeći pritom da netko ne naiđe, a nakon toga se s njim i udaljiti s mjesta događaja te podijeliti plijen, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavljaju njegov bitan doprinos u počinjenju kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97, odnosno supočiniteljstvo u tom kaznenom djelu u smislu članka 35. stavka 3. KZ/97.

Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. ZKP/97 koju citiranim navodima ističu optuženici D. H. i V. V..

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97, posebno razmotrio i eventualnu primjenu Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) koji je u međuvremenu (1. siječnja 2013.) stupio na snagu, ali je našao da taj Zakon (članak 3. stavak 1. i 2. KZ/11).

Međutim, prilikom ispitivanja pobijane presude u smislu navedene odredbe ZKP/97 povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog V. V., ovaj drugostupanjski sud je našao da bi opozivom uvjetne osude izrečena optuženom V. pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2008. broj KO-1349/08 na štetu tog optuženika bila prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.

Naime, presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2008. broj KO- 1349/08, kojom je prema optuženom V. V. primijenjena uvjetna osuda kojom je on zbog kaznenog djela iz članka 311. stavka 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam đeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik za vrijeme dvije godine ne mjeseci te je odre

počini novo kazneno djelo, postala je pravomoćna 13. prosinca 2008. Stoga je vrijeme provjeravanja od dvije godine, koje je počelo teći pravomoćnošću te presude, isteklo 13. prosinca 2010.

Prema odredbi članka 69. stavka 7. KZ/97, uvjetna osuda se, bez obzira na razloge za opoziv, ne može opozvati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja. Zbog toga je 13. prosinca 2011. protekao i ovaj rok od godine dana do kojega je bilo moguće opozvati ovu uvjetnu osudu.

Stoga bi opozivom ove uvjetne osude na štetu optuženika bila počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. ZKP/97, pa je na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97 u tom dijelu valjalo povodom žalbi optuženog V. V. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji i odlučiti da se navedena uvjetna osuda neće opozvati, uslijed čega je optuženog V. valjalo osuditi upravo na onu kaznu zatvora koju mu je, kao primjerenu, kako je to kasnije u ovoj odluci obrazloženo, bio utvrdio i prvostupanjski sud za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97 zbog kojeg ga je proglasio krivim, u koju kaznu mu je na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97

I Kž 20/10-4

uračunato vrijeme lišenja slobode od 1. do 3. ožujka 2009., pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke.

U odnosu na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Optuženi D. H. se o optužbi izjasnio na način da se smatra krivim pa on, budući da njegova žalba ne upućuje na dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje, prema odredbi članka 363. stavka 7. ZKP/97, ne može pobijati presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga dio njegove žalbe kojim obrazlaže žalbenu osnovu iz članka 369. ZKP/97 nije razmatran.

Optuženi V. V., pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njegove imovinske prilike i na temelju njih otklonio kao neistinitu obranu ovog optuženika o motivima odvoženja kritične zgode optuženog H. bratiću radi pribavljanja novca kojim je optuženom V. trebao podmiriti dug od 200,00 kuna. Međutim, utvrđenja o imovinskim prilikama optuženog V. prvostupanjski je sud utemeljio na podacima koje je taj optuženik sam iznio o visini mjesečnih prihoda koje ostvaruje u autopraonici koju vodi, pa su suprotne žalbene tvrdnje očigledno neosnovane.

Optuženi V. u žalbi također ponavlja navode obrane u kojoj poriče dogovor s optuženim H. da počine predmetno kazneno djelo, osporavajući i saznanje da ga optuženi H. namjerava počiniti, pri čemu navodi da su njegova obrana i obrana optuženog H. o tome suglasne, logične i prihvatljive, a da niti jedan dokaz ne ukazuje na postojanje njihovog dogovora o počinjenju razbojništva niti na njegovo sudjelovanje u tom kaznenom djelu. Tvrdi da je nelogično da bi, „ako bi išta bio kriv, (…) tako dugo čekao u blizini kladionice, a ne bi ranije pobjegao“ te da „ne bi odbacio predmete koji ga dovode u vezu s prvooptuženikom“. Suprotno ovim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio obrane optuženika

u prethodni dogovor o

H. i V. nelogičnima i neistinitima upravo u dijelu u kojem oni porič zajedničkom počinjenju kaznenog djela, kao i obranu optuženog V. o njegovom ponašanju ispred kladionice upravo s obzirom na kratkoću vremenskog razdoblja od trenutka kada je optuženi H. ušao u kladionicu radi počinjenja razbojništva i njegovog izlaska s novcem iz te kladionice. Naime, iz snimke nadzorne kamere, o ovome suglasnih iskaza svjedoka R. Č. i Z. M., a, konačno, i iz obrane optuženog H., proizlazi da je to vrijeme bilo vrlo kratko – prema snimci manje od jedne minute – što opovrgava obranu optuženog V. prema kojoj je on, nakon što je optuženi H. izašao iz automobila kako bi navodno otišao rođaku koji mu je trebao dati novac za povrat duga optuženom V., ovoga čekao dulje vrijeme, oko 15 minuta, kada je zaključio da ga je optuženi H. prevario, pa da se odvezao. Upravo iz iskaza svjedoka M. proizlazi da je optuženi V., nakon što je optuženi H. izašao iz njegovog vozila i krenuo prema kladionici, automobil dovezao i zaustavio ga na ulici preko puta kladionice, ali se odmah nakon toga i odvezao – očigledno uočivši da ga navedeni svjedok promatra, a da je neposredno nakon toga iz kladionice izašao optuženi H., s kapom navučenom preko glave, te se udaljio trčeći.

Slijedom iznesenog, kada se imaju na umu i činjenica da je optuženi H. u automobil optuženog V. ušao s drvenom palicom s kojom je i izašao iz vozila kada ga je ovaj doveo u blizinu kladionice, što optuženi V. izvjesno nije mogao ne primijetiti, okolnost da je optuženi

I Kž 20/10-4

H. u tom vozilu, kada je izašao kako bi otišao u kladionicu, ostavio torbicu sa svojim osobnim dokumentima, očigledno s namjerom da se nakon razbojništva vrati u automobil, kao i opisano ponašanje optuženog V. – dovoženje automobila preko puta kladionice kada je optuženi H. ušao u nju – pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici H. i V. postupali prema prethodnom dogovoru da zajedno počine kazneno djelo razbojništva, a takvo utvrđenje žalbenim navodima optuženog V. nije dovedeno u sumnju, pa nije ostvarena žalbena osnova iz članka 369. stavka 2. ZKP/97.

Nepotpuno utvrđenog činjenično stanje optuženi H. obrazlaže potrebnom provođenja psihijatrijskog vještačenja, tvrdeći da je on dugogodišnji ovisnik o drogama. Međutim, optuženi H. tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, kako je to ranije već navedeno, takvo vještačenje nije predlagao, niti je u obrani iskazivao o ovisnosti o drogama koja bi mogla utjecati na njegovu ubrojivost. Ipak, valja istaći da iz medicinske dokumentacije kojom žalitelj pokušava potvrditi navode o ovisnosti proizlazi da je on tijekom 2009. (kada se zbio i predmetni događaj) bio pod liječničkim nadzorom te da je primao ordiniranu terapiju i da je apstinirao od konzumiranja droga, zbog čega sama dijagnoza ovisnosti ne predstavlja okolnost koja bi dovela u sumnju optuženikovu ubrojivost.

Stoga nije ostvarena niti žalbena osnova iz članka 369. stavka 3. ZKP/97.

Slijedom iznesenog, neosnovana je žalba optuženog V. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluka o kaznenim sankcijama:

Državni odvjetnik u žalbi navodi da kazne izrečene optuženicima smatra preblagima, da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da je „premalo imao u vidu kako sam učin kaznenog djela utječe na osobe koje su kazneno djelo pretrpjele, odnosno, nad kojima je izvršeno kazneno djelo razbojništva“.

Optuženi D. H. u žalbi samo navodi da smatra da mu je „izrečena suviše stroga kazna“.

Optuženi V. V. ne ističe žalbenu osnovu iz članka 370. stavka 1. ZKP/97, ali je njegova žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji, sukladno odredbi članka 382. ZKP/97, sadržana u žalbi tog optuženika podnesenoj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim, prvostupanjski je sud, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u smislu odredaba članka 56. KZ/97, utječu na visinu kazni izrečenih optuženicima za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97 zbog kojeg ih je proglasio krivima, pa se kazne zatvora u trajanju po tri godine odmjerene obojici optuženika ukazuju primjerenima kako počinjenom djelu, tako i ličnostima počinitelja te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ-a - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. KZ-a - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog

I Kž 20/10-4

djela, utječe na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog toga se žalbe državnog odvjetnika i optuženika podnesene zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. ZKP/97) ukazuju neosnovanima.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. H. i V. V. odbiti kao neosnovane te u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 13. veljače 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.