Croatian Supreme Court allows appeal, remands case to lower court for correct interest rate calculation on foreign currency loan.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a final judgment ordering payment of a foreign currency loan principal plus interest. The lower courts had incorrectly applied the legal cap on interest rates by failing to determine the specific savings rate for the foreign currency (DEM) in the place of performance. The court ruled that the factual findings were incomplete because the applicable interest rate for the foreign currency was not established, necessitating a remand for proper calculation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 399. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima; čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku: When a loan agreement stipulates an interest rate exceeding the legal maximum, the court must first determine the specific maximum rate applicable to the currency of the loan in the place of performance before calculating the payable amount; failure to ascertain this specific rate constitutes a material error in the application of substantive law requiring remand.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1692/01-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. Ivana Kaladića, mr. Andrije Erakovića i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. R. iz O., protiv tuženika S. Đ. iz M., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica iz V., uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice Z. M. iz O., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 6. listopada 1994. godine broj Gž-1836/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu od 31. svibnja 1994. godine broj P-38/93, u sjednici održanoj 30. listopada 2002. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. listopada 1994. godine broj Gž-1836/94 i presuda Općinskog suda u Valpovu od 31. svibnja 1994. godine broj P-38/93 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kao i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici protuvrijednost iznosa od 4.000 DEM u kunama prema tečaju DEM na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 1994. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 700,00 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, dok je u nepobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u cijelosti ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica nije odgovorila, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija je osnovana.
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
Ne postoji ni bitna povreda postupka na koju ukazuje revident (iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP), jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Osnovan je prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja proizlazi:
- da je tužiteljica s tuženikom posredstvom umješača, agencije V., sklopila ugovor o zajmu 4.000 DEM dana 11. lipnja 1991. godine,
- da je ugovorena kamata 10% mjesečno, s tim da je obračun kamata izvršen pri sklapanju ugovora i tuženik se obvezao vratiti na ime kamata 3 rate po 400 DEM mjesečno, a glavnicu sa četvrtom ratom kamata 12. listopada 1991. godine,
- da je tuženik platio 2 rate kamata (ukupno 800 DEM).
Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su obvezali tuženika na isplatu glavnice u iznosu od 4.000 DEM sa zakonskom zateznom kamatom, ocijenivši da je ugovorena kamata od 10% mjesečno znatno viša od dopuštene ugovorne kamate u smislu čl. 399. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje ZOO), te da je plaćanjem dvije rate kamate po 400 DEM tuženik platio ugovornu kamatu po dozvoljenoj stopi iz navedene odredbe.
Ovakav pravni pristup nižestupanjskih sudova se za sada ne može prihvatiti.
U konkretnom slučaj se radi o valjanom ugovoru o zajmu strane valute, jer je sklopljen u vrijeme kada sklapanje takvog ugovora nije bilo zabranjeno odredbama Zakona o deviznom poslovanju (“Narodne novine”, broj 53/91).
Tvrdnjom da se ne radi o ugovoru o zajmu deviza nego domaće valute revident osporava činjenična utvrđenja, čiju pravilnost revizijski sud nije ovlašten ispitivati, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).
Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je predmetnim ugovorom određena kamata veća od dopuštene, jer prema odredbi čl. 399. st. 1. ZOO stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
Kako je odredbom čl. 399. st. 4. ZOO propisano da će se u slučaju kad je ugovorena veća kamata od dopuštene primijeniti najveća dopuštena stopa kamate, trebalo je radi pravilne primjene materijalnog prava utvrditi tu stopu u mjestu ispunjenja. U tumačenju te zakonske odredbe pod najvišom dopuštenom kamatnom stopom treba podrazumijevati najvišu kamatnu stopu koju neka novčarska organizacija u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (u konkretnom slučaju na štedne uloge izražene u DEM).
Tek nakon toga može se obračunati iznos ugovorne kamate koju bi tuženik bio dužan platiti, odnosno primjenom odredbe čl. 313. ZOO utvrditi što je tuženik platio utvrđenim isplatama od ukupno 800 DEM.
Budući da se u konkretnom slučaju radi o tražbini izraženoj u stranoj valuti, a plativoj u protuvrijednosti domaće valute, vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu na iznos glavnice po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u toj stranoj valuti po viđenju.
Prema tome, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, zbog čega je o reviziji tuženika odlučeno na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.
U ponovnom postupku treba upotpuniti činjenično stanje u navedenom smislu, te nakon toga na temelju rezultata cjelokupnog postupka ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
U Zagrebu, 30. listopada 2002. godine.
Predsjednica vijeća:
Vjera Delić, v.r.