I Kž-941/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-941/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. Ž. U. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 16. listopada 2001. godine, br. Kv-25/01, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2002. godine, u nazočnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

Žalba os. Ž.U. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu opozvao je uvjetnu osudu izrečenu os. Ž.U. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ozlju od 24. lipnja 1999. godine broj: K-14/98-9, te odredio izvršenje kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Protiv te presude podnio je žalbu, te dopunu žalbe optuženik po branitelju D.P., odvjetniku iz K., navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je u pisanom podnesku od 18. siječnja 2002. godine broj: KŽ-DO-80/02 da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj zapravo pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je izvanraspravno vijeće pogrešno cijenilo činjenice bitne za opoziv uvjetne osude, te ističući da je iz socijalne anamneze vidljivo da je situacija u obitelji osuđenika vrlo teška, gotovo bezizgledna, da je on prognanik iz S., koji još uvijek nema riješen stambeni smještaj, te se stalno seli zajedno s obitelji, pa je normalno da mu je bilo prioritetno zbrinuti djecu i izvanbračnu suprugu, a osim toga je sam teškog zdravstvenog stanja i često na bolničkom liječenju. Upravo je to razlog, navodi se žalbom, zbog kojeg je osuđenik od posuđenog novca ušao u kupoprodajni odnos sa Z.H., koji ga je prevario za iznos od 9.000,00 DEM. Nadalje, navodi da mu je prvostupanjskom presudom ostavljen kratak rok od 30 dana za izvršenje obveze prema oštećeniku, pa drži da mu je trebalo dati novi, realniji rok da udovolji toj obvezi. U dopuni žalbe osuđenik je naveo da mu je dijagnosticirana duševna bolest, zbog koje smatra da nije moguće opozvati mu uvjetnu osudu. Iz izloženog je vidljivo da istaknuta žalbena osnova povrede kaznenog zakona predstavlja samo tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, jer žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, zbog čega je došlo do povrede kaznenog zakona.

Međutim, suprotno žalbenim navodima, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje u cijelosti pravilno primijenio kazneni zakon.

Temeljem čl. 69. st. 5. KZ sud će opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako osuđena osoba tijekom provjeravanja ne izvrši obveze koje su joj određene, a mogla ih je izvršiti. U slučaju da se utvrdi nemogućnost izvršenja obveza, sud te obveze može zamijeniti drugima, ili osuđenu osobu osloboditi obveza.

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Ozlju od 24. lipnja 1999. godine broj:

K-14/98-9, koja je postala pravomoćna 30. kolovoza 1999. godine, Ž.U. proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ, te je prema njemu temeljem čl. 67. st. 1. KZ primijenjena uvjetna osuda, a izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i određen rok provjeravanja od dvije godine. Istom presudom određeno je da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti, ako Ž.U. u navedenom roku od dvije godine ne počini novoga kaznenog djela, te pod daljnjim uvjetom, tj. ako u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude naknadi ošt. I.Č. štetu u iznosu od 4.700,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

Oštećenik je po punomoćniku dana 27. prosinca 2000. godine podnio prijedlog za opoziv te uvjetne osude (list 38 spisa), navodeći da je rok za izvršenje obveze plaćanja štete istekao 30. rujna 1999. godine, no da osuđenik niti do dana podnošenja prijedloga, dakle niti istekom više od godine dana od pravomoćnosti presude oštećeniku nije nadoknadio štetu, pa tako izvršio svoju obvezu iz citirane presude.

U postupku koji je uslijedio povodom prijedloga oštećenika za opoziv uvjetne osude osuđeniku, prvostupanjski je sud iz podneska oštećenika od 09. listopada 2001. godine (list 9 spisa) utvrdio da osuđenik nije namirio štetu oštećeniku, a što ni sam osuđenik nije porekao. Nadalje, od Centra za socijalnu skrb K. sud je pribavio socijalnu anamnezu (list 7 spisa), iz koje je utvrđeno da je osuđenik radno sposoban, a uvidom u presudu Općinskog suda u Karlovcu od 07. lipnja 2000. godine broj K-481/99 (listovi 12 do 13 spisa) utvrđeno je da je Z.H. proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ, počinjenog dana 26. lipnja 1999. godine na štetu os. Ž.U., a iz obrazloženja te presude razvidno je da je Z.H. naknadno vratio Ž.U. dio novca u iznosu od 4.000,00 DEM.

Slijedom iznesenog, provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno iz sukladnih izjava osuđenika i oštećenika da osuđenik nije namirio štetu oštećeniku, a što je bila njegova obveza iz uvodno citirane presude Općinskog suda u Ozlju, a također je iz socijalne anamneze i presude Općinskog suda u Karlovcu od 07. lipnja 2000. godine broj K-481/99 (listovi 12 do 13 spisa) utvrđeno da je os. Ž.U. mogao izvršiti naloženu obvezu, čime su ispunjene pretpostavke za opoziv uvjetne osude iz čl. 69. st. 5. KZ.

Netočno i neistinito navodi osuđenik u žalbi da mu je dan prekratak rok za ispunjenje obveze, jer je on obvezu mogao ispuniti sve do pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude, dakle sve do dana donošenja drugostupanjske odluke (14. ožujka 2002. godine), pa to svejedno nije učinio. Nadalje, ne odgovara istini navod žalbe da je osuđenik duševno bolestan, jer takav zaključak nikako ne proizlazi iz Otpusnog pisma bolnice K. od 09. studenog 2001. godine (list 23 spisa), već upravo suprotno, iz tog je dokumenta vidljivo da je postignuto izrazito poboljšanje i stabilizacija zdravstvenog stanja osuđenika.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.