I Kž-726/2012-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 726/12-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 6. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama opt. S. M. i opt. D. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. kolovoza 2012. broj K- 20/12, ispravljene rješenjem istog suda od 22. kolovoza 2012., u sjednici održanoj dana 14. veljače 2013., u nazočnosti branitelja opt. D. M., J. R., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi opt. S. M. i opt. D. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. S. M. djelima za koja je proglašena krivom pod toč. 1. i 4. izreke prvostupanjske presude, a opt. D. M. djelom za koje je proglašen krivim pod toč. 5. izreke prvostupanjske presude u odnosu na ošt. V. K., počinili kaznena djela podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; u nastavku: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. S. M. i opt. D. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se:

a) opt. S. M. za kaznena djela iz čl. 162. st. 1. KZ/11 utvrđuju kazne zatvora, za djelo opisano pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude u trajanju četiri godine, za djelo opisano pod toč. 4) izreke prvostupanjske presude u trajanju tri godine, te joj se prihvaćaju po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju jedne godine za svako kazneno djelo iz čl. 195. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06; u nastavku: KZ/97) pa se opt. S. M. primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju sedam godina, u koju se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. studenog 2010. pa nadalje;

b) opt. D. M. za kazneno djelo iz čl. 162. st. 1. KZ/11, uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju osam mjeseci te se prihvaća po sudu prvog stupnja

I Kž 726/12-6

kazna zatvora u trajanju tri mjeseca utvrđena za kazneno djelo iz čl. 195. st. 2. uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97 pa se opt. D. M. primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, u koju se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. studenog 2010. do 19. siječnja 2011.

III. U povodu žalbi opt. S. M. i opt. D. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi tako da se mjera oduzimanja imovinske koristi izrečena opt. S. M. u iznosu 3.100,00 kuna i opt. D. M. u iznosu 68,00 kuna - ukida.

IV. U ostalom dijelu žalbe opt. S. M. i opt. D. M. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. S. M. je proglašena krivom zbog četiri kaznena djela podvođenja i to iz čl. 195. st. 2. i 6. KZ/97 (pod toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam godina, dva kaznena djela iz čl. 195. st. 2. KZ/97 (pod toč. 2. i 3. izreke) za koja su utvrđene kazne zatvora u trajanju jedne godine za svako djelo, te iz čl. 195. st. 2. i 4. KZ/97 (pod toč. 4. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina, pa je primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. studenog 2010. pa nadalje.

Istom presudom proglašen je krivim opt. D. M. zbog dva kaznena djela podvođenja (pod toč. 5. izreke) te su uz primjenu odredbi o sudskom ublažavanju kazne utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za djelo iz čl. 195. st. 2. KZ u trajanju tri mjeseca, a za djelo iz čl. 195. st. 2. i 6. KZ/97 u trajanju tri godine. Primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ/97 opt. D. M. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i jedan mjesec, u koju kaznu je uračunato vrijeme pritvora od 23. studenog 2010. do 19. siječnja 2011.

Na temelju čl. 82. KZ/97 u vezi s čl. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj: 145/10; u nastavku: ZOPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 3.100,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. M. pribavila počinjenjem kaznenih djela iz toč. 1.- 4. izreke presude, dok je novčani iznos od 68,00 kuna imovinsku korist koju je opt. D. M. pribavio počinjenjem kaznenih djela iz toč. 5. izreke presude, te im je naložena isplata navedenih iznosa u korist proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku; ZKP/97), optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se opt. S. M. putem branitelja B. K., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz ukidanje pritvora protiv optuženice.

I Kž 726/12-6

Opt. D. M. je podnio žalbe putem branitelja J. R., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a putem branitelja H. K., odvjetnika iz O., osim navedenih žalbenih osnova i zbog odluke o kaznenoj sankciji te oduzimanju imovinske koristi. U žalbama je predloženo da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači i optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz čl. 195. st. 6. KZ/97 počinjeno na štetu V. K. te proglasi krivim za osnovni oblik tog kaznenog djela iz čl. 195. st. 1. KZ/97, a u odnosu na B. B. oslobodi od optužbe.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u pisanom je mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio da se žalbe oboje optuženih odbiju kao neosnovane.

Postupajući prema čl. 374. st. 1. ZKP/97 po zahtjevu iz žalbe opt. D. M., sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti njegova branitelja J. R., odvjetnika iz Z., a odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

Žalbe su djelomično osnovane.

Oboje optuženih se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, tvrde da su razlozi presude o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni, odnosno potpuno nejasni. Povreda se, prema mišljenju žalitelja, očituje u nedostatku prenošenja i ocjene iskaza većine ispitanih svjedoka te nejasnim razlozima na kojim dokazima se temelje utvrđenja iz pobijane presude, osobito u odnosu na utvrđenje činjenice da je opt. D. M. za podvođenje primio iznos od 200,00 kuna.

Suprotno žalbenim prigovorima pobijana presuda sadrži jasne, određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u kojima nema znatnog proturječja. Prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza međusobnom konfrontacijom u odnosu na obrane oboje optuženih i to za svako pojedino kazneno djelo, uključujući i argumente za odluku o kazni i mjeri oduzimanja imovinske koristi. Tako sud prvog stupnja pozitivno ocjenjuje iskaze B. B., M. K., S. K., A. V., I. K. P. i D. Ž. jer su međusobno sadržajno podupirući u odnosu na način odvijanja inkriminirane djelatnosti optuženih. Međutim, nezadovoljstvo ovakvom ocjenom dokaza i shodno tome izvedenim zaključcima o dokazanosti objektivnih i subjektivnih elemenata svakog pojedinog djela pogrešno se nastoji podvesti pod ovu žalbenu osnovu već je prigovor činjenične naravi.

Nema znatnog proturječja u razlozima presude niti su razlozi proturječni izreci glede odlučne činjenice, navoda o iznosu 200,00 kuna kojim je D. Ž. platio opt. D. M. za njegovu ulogu u podvođenju V. K. i B. B. radi seksualne usluge u hotelu „M.“. Argumentacija prvostupanjskog suda o utvrđenju ove činjenice iscrpno je iznesena na str. 21 pobijane presude, kao i na str 23, posljednji odlomak. Cjelovitom analizom razloga o utvrđenju ove činjenice jasno je utvrđenje suda da je opt. D. M. plaćeno 200,00 kuna za njegov angažman

I Kž 726/12-6

time da je kao trošak imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom uračunat iznos plaćenog hotela 132,00 kune u vidu sredstva uloženog pri počinjenju kaznenog djela.

Neutemeljeni su i žalbeni prigovori opt. S. M. da se zaključak o kaznenoj odgovornosti nije mogao utemeljiti na iskazima svjedoka koji nisu ispitani neposredno na glavnoj raspravi, odnosno koje obrana nije imala prilike ispitati, a kojima se smjera na povredu iz čl. 367. st. 3. ZKP/97. Naime, obrana se jedino protivila čitanju zapisnika o iskazima svjedoka B. B. i A. V., dok se suglasila sa čitanjem zapisnika o iskazima ostalih svjedoka. Nakon što je prvostupanjski sud poduzeo odgovarajuće mjere da se svjedokinje pronađu kako bi bile ispitane na glavnoj raspravi, što ni žalba ne problematizira, opravdano je zaključio da su ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP/97 te je zapisnike o iskazima pročitao. Premda je u pravu žaliteljica kada tvrdi da obrana nije imala mogućnosti ispitati spomenute svjedokinje što implicira povredu prava obrane na glavnoj raspravi, zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženih ne temelji se jedino i isključivo na iskazima ove dvije svjedokinje, već i na drugim personalnim dokazima kojima je sud prvog stupnja poklonio vjeru.

Stoga nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka istaknute u žalbama, ali je ispitivanjem pobijane presude povodom podnesenih žalbi, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ovaj sud našao da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 10. ZKP/97.

Ranijom presudom Županijskog suda u Osijeku od 14. travnja 2011. br. K-12/11 oboje optuženih su za predmetna kaznena djela osuđeni na kazne zatvora, opt. S. M. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devet godina, opt. D. M. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, u koje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka. Na tu presudu žalbu su podnijeli oboje optuženih i državni odvjetnik. Državni odvjetnik je presudu pobijao zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede zakona glede odmjeravanja kazne i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženike osudi na kazne zatvora u duljem trajanju. Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem od 22. ožujka 2012., broj I Kž-521/11, prihvaćanjem žalbi optuženih i po službenoj dužnosti, presudu je u cijelosti ukinuo i vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U naznačenoj procesnoj situaciji, kada prvostupanjskom presudom optuženicima nije oduzeta imovinska korist, što državni odvjetnik nije pobijao žalbom, prvostupanjski sud kod izricanja nove presude prema odredbi čl. 381. ZKP/97 istu nije smio izmijeniti na štetu optuženih. Bez obzira što je u ponovljenom suđenju državni odvjetnik stavio prijedlog za oduzimanje imovinske koristi, pozivom i na odredbe ZOPOIK-a, povrijeđen je spomenuti propis i načelo zabrane reformatio in peius kada je sud prvog stupnja u novoj presudi optuženicima oduzeo imovinsku korist. Iz navedenog je razloga (a ne istaknutog u žalbi opt. D. M.) trebalo mjeru oduzimanja imovinske koristi ukinuti.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja opt. S. M. prigovara pozitivnom vrednovanju personalnih dokaza koji nisu izvedeni neposredno na glavnoj raspravi, upire na izravno ekskulpirajući iskaz svjedokinje V. K. te s tim povezan iskaz svjedokinje I. K. P. koja nije imala saznanja što je bilo s novcem predanim V. K.. Opt. D. M. u okviru istaknute žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatra nedokazanim postojanje svijesti o dječjoj dobi V. K., drži pogrešnim zaključak suda o njegovoj kriminalnoj

I Kž 726/12-6

aktivnosti osobito jer se radi o jednom događaju pri čemu je, po mišljenju žalbe, sud propustio utvrditi cijenu hotelske sobe radi utvrđenja točnog iznosa zarade.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je glavnoj raspravi izveo sve potrebne dokaze koje je savjesno i sveobuhvatno ocijenio te ispravno utvrdio da su optuženici počinili inkriminirana kaznena djela podvođenja o čemu je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud.

Prije svega, promašen je žalbeni navod o izostanku utvrđenja cijene hotelske sobe koja je korištena za pružanje seksualnih usluga D. Ž. jer je predmetna dokumentacija dostavljena po hotelu „M.“, pročitana je na glavnoj raspravi i bila je temelj sudu za izračun „čiste“ zarade koju je po odbitku troška korištenja sobe pribavio opt. D. M..

Nadalje, i po ocjeni ovog suda međusobna podudarnost u iskazima svjedokinja B. B. i A. V., o uvjetima života kod opt. S. M. koja ih prihvaća u izuzetno skučenim prostornim i materijalnim uvjetima, izravno zahtijevajući da pružanjem seksualnih usluga plate smještaj, životno je uvjerljiva, a podupire ih iskazivanje posrednih svjedoka S. K. i M. K. koje saznanja dobivaju kroz komunikaciju B. B. i V. K., te nespornim činjenicama o ostvarenim spolnim odnosima upravo s muškim osobama koje su usko povezane s opt. S. M.. Budući da je opt. S. M. majka V. K., očekivan je njen pokušaj pogodovanja žaliteljici i stoga ne može poljuljati vjerodostojnost spomenutih svjedokinja, kao ni navode I. K. P.. Pravilna je i argumentacija prvostupanjskog suda o podvođenju I. K. P. preko V. K. kojoj je I. K. P. u tri navrata predala dio „zarađenog“ novca. Nema sumnje da je novac bio namijenjen i predavan žaliteljici jer je upravo opt. S. M. osobno prijetila prokazivanjem I. K. P. djelatnicima Doma za odgoj djece i mladeži u O., kako je podrobno i ispravno zaključio prvostupanjski sud.

Ni žalbeni navodi opt. D. M. ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica iz pobijane presude. Iscrpnost iskaza svjedoka D. Ž. o načinu na koji je došao u kontakt, najprije sa optuženikom, a potom i sa opt. S. M., nakon toga poduzeta aktivnost optuženika pri dovođenju davateljica seksualnih usluga i njihovim upoznavanjem sa svjedokom te rezervacijom i plaćanjem hotelske sobe na svoje ime dostatno govore u prilog ispravnosti zaključka da je optuženik osobno poduzeo više radnji u cilju stvaranja uvjeta i omogućavanja pružanja seksualnih usluga drugoj osobi za što je i primio naknadu. Uz opisani angažman optuženika te nespornu činjenicu da je preuzeo 200,00 kuna od D. Ž., sud prvog stupnja opravdano zaključuje o ostvarenoj zaradi opt. D. M., kao što obiteljsko poznanstvo oboje optuženih koje seže i prije učina djela daje pouzdan temelj zaključku optuženikovog znanja za dječju dob V. K.. Osim toga, za ostvarenje kvalifikatornog elementa djela dostatno je i postupanje s neizravnom namjerom pa kada optuženik nije siguran koje je životne dobi oštećenica i je li navršila četrnaest godina, te unatoč tome čini inkriminirane radnje u najmanju ruku pristaje činiti djelo s djetetom i ne može imati karakter beznačajnog djela na što se neosnovano upire žalbom.

Slijedom navedenog žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona nisu osnovane.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu prema odredbi čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj je sud utvrdio da je na žalitelje i kaznena djela podvođenja djeteta i maloljetne osobe iz čl. 195. st. 4. i 6. KZ/97 potrebno primijeniti blaži zakon i to čl. 162. st. 1. Kaznenog zakona

I Kž 726/12-6

("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; u nastavku: KZ/11). Naime, novi je zakon blaži jer je za istovjetne kriminalne radnje počinjene s djetetom (prema čl. 87. st. 7. KZ/11 dijete je osoba koja nije navršila osamnaest godina života) sada propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, za razliku od ranijeg zakonskog okvira, najmanje pet godina za djelo iz čl. 195. st. 6. KZ/97 odnosno najmanje tri godine za djelo iz čl. 195. st. 4. KZ/97. Iz navedenog razloga trebalo je po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela kako je učinjeno u toč. I. izreke ove presude.

Žaleći se zbog odluke o kazni opt. S. M. tvrdi da sud prvog stupnja nije olakotno cijenio njeno sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je odlikovana Spomenicom Domovinskog rata te da njeno dvoje djece boluje od cerebralne paralize.

Opt. D. M. je uvodno naznačio da se žali zbog odluke o kazni bez posebnog obrazlaganja ove žalbene osnove.

Razmotrivši žalbene prigovore te uslijed utvrđene povrede kaznenog zakona i preinake u pravnoj oznaci djela pod toč. I. izreke ove presude ispitana je i odluka o kaznama.

Prvostupanjski sud je opt. S. M. olakotno cijenio da je majka četvero djece, a otegotno višekratnu osuđivanost, upornost i bezobzirnost u činjenju djela, dok kod opt. D. M. nisu utvrđene otegotne okolnosti time da je neosuđivanost i mladost vrednovana olakotnim. Ovako utvrđene okolnosti, uz one istaknute u žalbi opt. S. M., kao i osuda sada po blažim propisima, čine osnovanim žalbene navode optuženika da su im izrečene prestroge kazne zatvora. Stoga ovaj sud ocjenjuje da su pojedinačne kazne zatvora u trajanju četiri godine za djelo pod toč. 1. izreke i tri godine za djelo pod toč. 4. izreke, te primjereno po sudu prvog stupnja odmjerene kazne zatvora u trajanju po jednu godinu za dva kaznena djela podvođenja iz čl. 195. st. 2. KZ/97, uz jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju sedam godina opt. Suzani Matanović primjerene njenoj osobnosti, stupnju krivnje i težini počinjenih djela.

Jednokratna djelatnost opt. D. M. i nedostatak otegotnih okolnosti opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne pa je pravilno sud prvog stupnja za kazneno djelo podvođenja B. B. utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca, dok mu je za kazneno djelo iz čl. 162. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci koja će ostvariti zakonom propisanu svrhu kažnjavanja.

Slijedom svega navedenog trebalo je, na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I., II. i III. ) i čl. 387. (toč. IV.) ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. veljače 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.