Rev-162/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 162/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Đure Sesse, Mirjane Magud i Aleksandra Peruzovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz D., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku iz D., protiv I-tuženika „K. S.“ d.d. P., zastupan po punomoćnici B. P. iz S., te punomoćniku B. V., dipl. iur. i II-tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju, Z., zastupan po punomoćniku D. L., dipl. iur., radi utvrđenja i poništenja upisa u knjigu dionica, odlučujući o reviziji II-tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1582/07-2 od 8. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-32/07-74 od 18. travnja 2007., u sjednici održanoj 21. rujna 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija II-tuženika – Hrvatskog fonda za privatizaciju se kao neosnovana odbija.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je ispis dionica serija „A“ broj … do … s imena i vlasništva tužitelja M. V. iz D., … i upis istih na II-tuženika – Hrvatski fond za privatizaciju ništav, pa je slijedom toga I-tuženik „K. S.“ d.d. P., …, dužan u svojoj knjizi dionica poništiti taj upis i te dionice vratiti u vlasništvo i evidenciju tužitelja, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženici su dužni solidarno tužitelju nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 124.210,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik pod II. – Hrvatski fond za privatizaciju je izjavio reviziju, pa istu pobija iz svih zakonskih razloga propisanih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. te st. 2. ZPP, tj. zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud usvoji reviziju na način da preinači obje nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan u odnosu na II-tuženika, te obveže tužitelja na naknadu II-tuženiku troškova sastava revizije, podredno da ukine obje nižestupanjske presude i uz utvrđenje da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Trgovački sud u Bjelovaru i ustupi spis ovog predmeta istomu sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju tuženika pod II – Hrvatskog fonda za privatizaciju i predlaže da se revizija II-tuženika odbije kao neosnovana i u cijelosti potvrdi osporena presuda, a II-tuženika obveže da tužitelju naknadi trošak ovog odgovora.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano, da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP proizlazi da se revizija može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. navedenog Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3.), a to znači da nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP na koju se poziva revident u ovom stadiju postupka.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 187. st. 2. ZPP jer postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke po tužbenom zahtjevu, što znači da se takav prigovor ne može iznositi u revizijskom stadiju postupka (čl. 288. st. 2. ZPP).

Revizijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga se po odredbi čl. 385. ZPP revizija ne može izjaviti, pa su u tom dijelu navodi revizije neutemeljeni.

Prijeporna je i u ovom stadiju postupka osnovanost zahtjeva tužitelja na utvrđenje da je ništav ispis dionica na ime serija „A“ broj …-… s njegova imena i vlasništva i njihov istovremeni upis na ime II-tuženika, kao i to da se I-tuženiku naloži da u svojoj knjizi dionica poništi taj upis dionica na II-tuženika i te dionice vrati u vlasništvo i evidenciju tužitelja.

Sudovi nižeg stupnja utvrđuju:

- da je tužitelj sporne dionice stekao temeljem pravno valjanog ugovora o prijenosu dionica zaključenog s „K. S.“ d.d. dana 5. prosinca 1995., na temelju kojeg se je i upisao u knjigu dionica kao njihov imatelj – vlasnik;

- da je tužitelj bio savjestan stjecatelj jer je dionice stekao od osobe „K. S.“ d.d. koja je bila upisana u knjizi dionica kao njihov imatelj – vlasnik, jednako kao i svi raniji stjecatelji (Ž. K., I. V.), a u ugovorima (čl. 2.) je bilo navedeno da se radi o otplaćenim dionicama, i da se nisu stekli razlozi, zbog kojih bi ugovor o prijenosu dionica zaključenim s K. S. d.d. dana 5. prosinca 1995. bio ništav,

- da je II-tuženik upisan u knjizi dionica I-tuženika na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-321/99 od 18. svibnja 1999. i traženja II-tuženika od 9. rujna 1999. da se I-tuženik kao voditelj knjige dionica izvrši upis II-tuženika kao dioničara I- tuženika (list 13 spisa),

- da je gore citiranom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru utvrđena ništavost Ugovora o kreditu za kupnju dionica sklopljenog 19. siječnja 1993. između P. b. Z. i I. V.,

- da je tužitelj uložio prigovor I-tuženiku i voditelju knjige dionica na upis II-tuženika u knjigu dionica u smislu čl. 226. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03 i 117/07 – dalje: ZTD - list 14 spisa).

Na temelju iznijetih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno izvode zaključak da je tužitelj na valjan način stekao vlasništvo prijepornih dionica i da nisu postojali uvjeti za njihov ispis s njegova imena i upis na ime II-tuženika. Jasno je da je stjecanje prava vlasništva navedenih dionica po tužitelju imalo za posljedicu i valjan upis istih na njegovo ime u knjigu dionica, pa ne može pravilno izvršeni upis istih na ime tužitelja imati za posljedicu ispis istih s njegova imena i upis na II-tuženika.

Time što je I-tuženik izvršio ispis prijepornih dionica u knjizi dionica s imena tužitelja kao vlasnika i upis na tuženika pod II. postupljeno je suprotno odredbi čl. 226. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima kojom je propisano:

„Ako je netko po mišljenju društva neopravdano upisan u knjizi dionica kao dioničar, društvo može brisati upis samo onda ako je prije toga o tome obavijestio dioničara i dalo mu primjereni rok za prigovor. Ako dioničar prigovori nakanjenom brisanju u roku koji mu je dan ne može ga se brisati iz knjige dionica“, kao i odredbi čl. 227. st. 1. ZTD kojom je propisano: „Dionice koje glase na ime prenose se indosamentom. Glede oblika indosamenta, pravne legitimacije imatelja i njegove obveze za predaju dionice na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o mjenici.“

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je i II-tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici i to upravo iz razloga što je revident u knjizi dionica I-tuženika upisan kao imatelj – vlasnik predmetnih dionica, stoga što je njegov upis a ispis tužitelja izvršen upravo po njegovom zahtjevu, a postavljenim zahtjevom se traži brisanje upravo revidentovog upisa kao nezakonitog i ponovni upis tužitelja na iste. Navedeno i pored činjenice, što se tužbeni zahtjev za brisanje II-tuženika i upis tuženika u knjizi dionica odnosi i usmjeren je prema I- tuženiku jer on i vodi knjige dionica, a ne prema II-tuženiku i time se ne isključuje pasivna legitimacija II-tuženika jer se postavljenim zahtjevom traži brisanje upravo njegovog prava, tj. ispis njegovog vlasništva na predmetnim dionicama i upis prava vlasništva tužitelja na isti.

I po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ništavost ugovora o kreditu sklopljenog između P. b. Z. i I. V. od 6. veljače 1993. utvrđen presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-302/99 od 18. svibnja 1999., te posljedična ništavost navedenog ugovora o prodaji predmetnih dionica primjenom odredbe čl. 6. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu („Narodne novine“ broj 9/94 – dalje: Zakon o ništavosti), ne čine ništavim kasnije zaključene ugovore o prijenosu dionica, što znači ni ugovora od 5. prosinca 1995. temeljem kojeg je predmetne dionice stekao u vlasništvo tužitelj.

Naime, polazeći od naprijed iznijetih utvrđenja i zaključaka nižestupanjskih sudova kao i da je osoba „K. S.“ d.d. od koje je tužitelj stekao dionice po ugovoru od 5. prosinca 1995. bio upisan u knjizi dionica kao njihov vlasnik i imatelj, te da su kao vlasnici i imatelji bili upisani i svi raniji stjecatelji (V. I., K. Ž.), te da je ugovor od 5. prosinca 1995. sklopljen potpuno u skladu s odredbama Statuta trgovačkog društva „K. S.“ d.d. o čijim dionicama se naime i radilo, te da je u ugovorima navedeno da se radi o otplaćenim dionicama, to je i pravilan zaključak da ništavost ranije sklopljenog ugovora tj. onog od 6. veljače 1993. je bez utjecaja na valjanost tužiteljevog stjecanja vlasništva istih.

Ovo i stoga što odredba čl. 6. Zakona o ništavosti svoj domašaj po ocjeni ovog suda iscrpljuje tako da:

1. Ništavost Ugovora o kreditu između banke i fizičke osobe u smislu čl. 5. Zakona o ništavosti povlači za sobom i ništavost ugovora zaključenog između korisnika kredita i II- tuženog (u konkretnom slučaju između I. V. kao korisnika kredita i kupca dionica i Hrvatskog fonda za privatizaciju),

2. Hrvatski fond za privatizaciju postaje na temelju zakona vlasnik dionica koje su kupljene iz sredstva kredita iz čl. 4. Zakona o ništavosti.

Dakle, zbog ništavosti Ugovora o kupnji dionica vlasnik dionica koje je kupio I. V. postaje II-tuženik, no ta posljedica može nastati tek kada i ako su dionice u vlasništvu osobe koja je stranka ugovora koji su temeljem čl. 4. i 6. Zakona o ništavosti.

Takav stav ovaj sud iznio je i u odluci Rev-98/1998. od 4. srpnja 2001. u kojoj stoji:

„Za ovaj spor čiji je predmet zahtjev tužitelja za upis u knjigu dionica temeljem valjanog ugovora o prijenosu dionica od 4. travnja 1996. potpuno je irelevantna pravna sudbina ugovora od 31. svibnja 1995. i aneksa tog ugovora od 12. svibnja 1995. sklopljenog između trećih osoba.“

ZTD nema posebnih odredbi o pravu vlasništva savjesnog stjecatelja od nevlasnika.

Naime, od trenutka ništavosti ugovora o kupnji dionica od Hrvatskog fonda za privatizaciju prvi stjecatelj dionica I. V. nije vlasnik dionica već je to II-tuženik. Ta promjena nije evidentirana u knjizi dionica, te su stoga svi stjecatelji u nizu Ž. K., I-tuženik i konačno tužitelj u dobroj vjeri.

Kupac u dobroj vjeri (savjestan stjecatelj) postaje vlasnik i kada stječe stvar ili pravo od nevlasnika (Rev-1778/90 od 6. prosinca 1990.).

Upravo stoga, tužitelj kao savjestan stjecatelj ne može trpjeti posljedice ništavosti Ugovora o kupnji dionica između trećih osoba (I. V. - Hrvatski fond za privatizaciju). Dakle, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj, kao savjestan stjecatelj valjano stekao pravo vlasništva predmetnih dionica, te da je njegovo brisanje u knjizi dionica i upis II-tuženika nezakonit, tj. da je protivan odredbi čl. 226. st. 3. ZTD, radi čega su pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na tuženika pod II. osnovan.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori - broj 6/99 – dalje: Konvencija) primjenjuje se u Republici Hrvatskoj izravno te ima jaču zakonsku snagu od domaćih zakona.

Protokol I. uz Konvenciju („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori – broj 6/99 - pročišćeni tekst) propisuje:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.„

Vlasništvo dionica svakako ulazi u krug onog što konvencija smatra vlasništvom jer se prema praksi Europskog suda za ljudska prava pod vlasništvom smatra postojeće vlasništvo, vrijedna imovina kao i potraživanja (predmet Weidlich protiv Njemačke – broj 19048/91).

Također zabranjeno je državama donositi zakone kojima se miješa u vlasnička prava pojedinaca (predmet Panikian protiv Bugarske broj 29583/96).

Nadalje, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čije odluke postaju sastavni dio Konvencije, kada dolazi do ograničenja prava vlasništva, a to čl. 6. Zakona o ništavosti, kako ga tumači revident, svakako jest, da bi takvo ograničenje vlasništva bilo dopušteno mora se uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca odnosno valja odgovoriti na pitanje je li pojedincu (ovdje) tužitelju nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret (npr. predmet Jahn i drugi protiv Njemačke broj 46720/99).

Ako bi osoba bila prisiljena nositi nerazmjeran teret radilo bi se o povredi Konvencije (npr. Sveti Manastiri protiv Grčke, Serija A broj 301-A).

Kada je tužitelj u dobroj vjeri kao savjestan kupac stekao dionica I-tuženika, po ocjeni ovog suda posljedice koje bi izazvalo oduzimanje tih dionica zbog ništavosti ugovora kojeg je sklopio prvi stjecatelj u nizu bila bi prekomjeran teret kojeg tužitelj kao savjestan stjecatelj ne može snositi i takvo ograničenje njegova prava vlasništva bilo bi suprotno citiranim odredbama Konvencije i Protokola I. uz Konvenciju.

Slijedom iznijetog su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su zbog svega naprijed iznijetog usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, jer je isti sukladan i navedenim zakonskim odredbama.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban, pa je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 21. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.