Appeal partially dismissed; lower court must retry case regarding electronic submission of correction request to editor.
Legislator summary
AI generatedThe appellate court partially dismissed the plaintiff's appeal, confirming the first-instance judgment against the second defendant while quashing the decision against the editor-in-chief. The plaintiff argued that an email submission of a correction request satisfied the written form requirement under the Media Law, whereas the lower court incorrectly rejected the claim due to lack of a handwritten signature. The court found the lower court's factual finding regarding the delivery of the email to the editor unsupported by witness testimony and ordered a retrial to determine if the email was actually received and if all statutory conditions were met.
Legislator headnote
AI generatedčl. 40. st. 3. Zakona o medijima; čl. 380. ZPP: If the lower court fails to properly ascertain material facts regarding the delivery of a correction request via electronic mail, the appeal must be allowed and the case remitted for a merits decision rather than dismissal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Gž.420/08-2
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Damiru Kontrecu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Z., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. P., glavnog urednika „S. D.“, S. i „S. D.“ d.d. S., oba tuženika zastupani po punomoćnici M. L., dipl.pravnici, radi objave ispravka informacije i naknade štete, povodom žalbe tužitelja, protiv rješenja Općinskog suda u Splitu od 02.listopada 2007.g. br. P.1297/07-11, dana 17.ožujka 2008.g.
r i j e š i o j e :
Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se usvaja, pa se rješenje Općinskog suda u Splitu br.P.1297/07-11 od 02.listopada 2007.g.:
potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke rješenja, a gdje je tužba odbačena u odnosu na drugo tuženika „S. D.“ d.d.,
ukida u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke rješenja, a gdje je tužba odbačena u odnosu na prvo tuženika M. P., kao i u dijelu pod toč. II. izreke, gdje je odlučeno o troškovima postupka, te se u tim ukinutim dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužba tužitelja (toč.I izreke), te je toč. II izreke tužitelj obvezan tuženicima naknaditi trošak postupka u iznosu od 700,00 kn.
Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom, zbog svih žalbenih razloga propisanih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku (NN – 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, dalje ZPP) pobija tužitelj, uz prijedlog da se žalba usvoji i preinači pobijano rješenje, odnosno podredno da se rješenje ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.
U žalbi se navodi da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl.40.st.3. Zakona o medijima (NN 59/04), iz kojeg razloga nisu ispunjeni niti uvjeti za sudsku zaštitu, sukladno čl.22. Zakona o medijima. Pogrešan je zaključak suda prvoga stupnja da zahtjev za ispravak objavljene informacije mora biti vlastoručno potpisan. U konkretnom slučaju zahtjev za ispravak je upućen tuženiku elektronskom poštom, a čime je nedvojbena identifikacija osobe, podnositelja zahtjeva za ispravak, te radi toga tužitelj smatra da nije potreban vlastoručni potpis na zahtjevu za ispravak. U žalbi se ukazuje da pobijano rješenje ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno što je izreka rješenja proturječna odlučnim činjenicama i sadržaju isprava dostavljenih u sudski spis. Tvrdi se da Zakonom o medijima nije isključena uporaba elektronske pošte, pa se treba smatrati da je ista dopuštena i ravnopravna s tradicionalnim načinima komunikacije i dostave pismena. Predmetni zahtjev za ispravak objavljene informacije tužitelj je dostavio novinaru tuženika Z. G., koji je, kao svjedok, tu činjenicu i potvrdio, a potvrdio je isto tako da je taj zahtjev za ispravak proslijeđen elektronskom poštom na adresu glavnog urednika. Stoga tužitelj smatra da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.
Sud prvoga stupnja je svoju odluku u konkretnom slučaju utemeljio na slijedećim činjeničnim, odnosno materijalno pravnim utvrđenjima:
- da nije sporno da je drugo tuženik u dnevnom listu „S. D.“ dana 11.svibnja 2007.g. objavio članak pod naslovom: „T…“, autorice V. L., te dana 12.svibnja 2007.g. članak pod naslovom: „P. …“, autora S. V.,
- da sukladno odredbi čl.22. Zakona o medijima pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete, prema općim propisima obveznog prava, ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka informacije,
- da u smislu odredbe čl. 40. st. .3. istog Zakona, zahtjev za ispravak može biti upravljen samo prema glavnom uredniku, konkretno prvotuženiku, koji prema tvrdnjama tuženika, taj zahtjev nikada nije zaprimio,
- da je tužitelj 17.svibnja 2007.g. dostavio svoj zahtjev za ispravak objavljene informacije u navedenim člancima e-mailom, na e-mail adresu gradske rubrike dnevnih novina „S. D.“,
- da se prema odredbi čl.40.st.3. Zakona o medijima zahtjev za ispravak podnosi glavnom uredniku u pisanoj formi, te da zahtjev mora biti obrazložen i potpisan od strane podnositelja, te sadržavati sve potrebne podatke o podnositelju i njegovoj adresi,
- da, prema pravnom stajalištu suda prvoga stupnja, gore navedena odredba zahtijeva da zahtjev za ispravak mora biti vlastoručno potpisan, a što u konkretnom slučaju tužitelj nesporno nije učinio,
- da svjedok G. Z. potvrđuje da je primio e-mail sa zahtjevom za ispravak od strane tužitelja, ali da svjedok ne zna da li je glavni urednik taj e-mail otvorio i pročitao,
- da tužitelj u svom zahtjevu za ispravak informacije nije naveo podatke o svojoj adresi,
- da budući tužitelj nije postupio po čl.40.st.3. Zakona o medijima nisu ispunjeni uvjeti za sudsku zaštitu, tj. obvezivanje tuženika – glavnog urednika za ispravak objavljenih informacija, zbog čega je u tom dijelu tužbu tužitelja, u odnosu na prvotuženika, valjalo odbaciti,
- da je, isto tako, valjalo odbaciti i tužbu u odnosu na drugotuženika, u smislu odredbe čl. 22.st.2. Zakona o medijima, budući da tužitelj nije prethodno zatražio od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, pa isti nema niti pravo na potraživanje neimovinske štete.
U konkretnom slučaju, sud prvoga stupnja je odbacio tužbu tužitelja, kako u odnosu na glavnog urednika, tako i u odnosu na nakladnika iz razloga koji su gore navedeni.
Prije daljnje analize valja upozoriti da Zakon o medijima razlikuje dva postupka. Jedan je postupak radi naknade štete propisan u čl. 21. do 22. tog zakona, a drugi je postupak radi objavljivanja ispravka, propisan u čl. 40. do 55. istog zakona. Dok se naknada nematerijalne štete može tražiti od nakladnika u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o medijima, ispravak objavljene informacije se može tražiti od glavnog urednika u smislu odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o medijima.
Što se tiče odbacivanja tužbe u odnosu na nakladnika, tj. drugotuženika mišljenje je ovoga suda da je u tom dijelu sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl.22.st.2. Zakona o medijima. U tom dijelu sud prvoga stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi, u smislu odredbe čl. 365.st.2. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) po službenoj dužnosti, a pogotovo glede drugotuženika nije počinjena povreda iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u žalbi.
Naime, prema odredbi čl.22.st.2. Zakona o medijima pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete, sukladno općim propisima obveznog prava, ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.
U konkretnom slučaju tužitelj od nakladnika nije tražio ispravak sporne informacije, već je sporni e-mail uputio uredniku „S. D.“, a što je vidljivo iz samog spisa i e-mail upućenog glavnom uredniku elektronskim putem dana 17. svibnja 2007. godine.
Dakle, isti nije tražio od nakladnika, tj. drugo tuženika ispravak netočne informacije, u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o medijima. Prema toj odredbi pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Sadržaj e- mail poruke upućene uredniku ne daje mogućnost za zaključak da je tužitelj postupio sukladno citiranoj odredbi, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da nije ispunjena procesna pretpostavka za traženje naknade neimovinske štete, te je u tom smislu pravilno odbacio tužbu za naknadu neimovinske štete u odnosu na drugo tuženika. Stoga je u odnosu na drugo tuženika valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijano rješenje u dijelu pod toč. I. izreke, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
Što se pak tiče glavnog urednika, prvotuženika, valja istaći da u tom dijelu, po mišljenju ovoga suda, činjenično stanje zasada još uvijek nije potpuno i pravilno utvrđeno, budući da zaključak o tome da svjedok Z. G. nije potvrdio da je navedeni e- mail dostavio glavnom uredniku, ne proizlazi iz iskaza navedenog svjedoka.
Naime, navedeni svjedok je u svom iskazu izričito naveo da je glavni urednik potvrdio da je zaprimio e-mail, i to upravo e-mail tužitelja upućen glavnom uredniku sa zahtjevom za ispravak objavljene informacije od 17. svibnja 2007. godine. Prvo tuženik pak u svom iskazu tvrdi da navedeni e-mail nije primio, te da je nešto takvoga njemu dostavljeno, da bi on u svakom slučaju takav e-mail i pročitao. Tu razliku u iskazima svjedoka (novinara) i prvo tuženika (glavnog urednika) sud prvog stupnja nije raspravio, niti razjasnio.
Obzirom na tu činjenicu nejasno je na temelju čega je sud prvog stupnja zaključio, da zahtjev za ispravak upućen glavnom uredniku tj. prvo tuženiku nije istome i dostavljen.
Naime, sud prvog stupnja je zaključio da budući zahtjev za ispravak nije potpisan, čak da je i stigao glavnom uredniku u elektronskom obliku, ne znači da je ispunjena pretpostavka iz čl. 40. st. 3. Zakona o medijima, a ta je da se zahtjev za ispravak podnosi glavnom uredniku u pisanoj formi, te da zahtjev mora biti obrazložen i potpisan od strane podnositelja, te sadržavati sve potrebne podatke o podnositelju i njegovoj adresi.
Sama činjenica da je e-mail dostavljen prvo tuženiku u elektronskom obliku, znači da je zadovoljena i propisana forma, no u tom slučaju je sud prvog stupnja dužan meritorno raspraviti je su li ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke za traženje ispravka od glavnog urednika, odnosno je li glavni urednik imao pravo odbiti objaviti ispravak u smislu odredbe čl. 42. st. 4. Zakona o medijima. U tom slučaju, ako nisu ispunjene sve pretpostavke predviđene zakonom, sud prvog stupnja dužan je donijeti meritornu presudu, a ne odbaciti tužbu.
Stoga je u odnosu na prvo tuženika valjalo žalbu tužitelja usvojiti i ukinuti pobijano rješenje, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. u vezi čl. 370. ZPP-a.
U nastavku postupka sud prvoga stupnja će prije svega razjasniti dopunskim saslušanjem prvotuženika i svjedoka Z. G., da li je sporni e-mail dostavljen glavnom uredniku ili ne, pri čemu će, u slučaju ako je takav zahtjev dostavljen, voditi računa i o odredbi čl.42.st.4. Zakona o medijima, te donijeti meritornu odluku u pogledu tog dijela zahtjeva.
Kako je odluka djelomično ukinuta, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, te se novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove ovog žalbenog postupka.
U Varaždinu, dne 17. ožujka 2008.g.
S U D A C :
Damir Kontrec.v.r.