I Kž-378/2014-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 378/14-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. P., zbog kaznenih djela iz čl. 152. st. 1. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 5. svibnja 2014. broj K-19/13, u sjednici održanoj dana 4. rujna 2014., u prisutnosti optuženikovog branitelja, D. R., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. S. P., kao i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te izriče da je optuženik djelima za koja je proglašen krivim pod toč. 1. i 2. izreke te presude počinio jedno kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, spolnim odnošajem s djetetom iz čl. 192. st. 3. u vezi s čl. 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05; dalje u tekstu: KZ/97) i na temelju istih odredbi se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju pet godina, u koju kaznu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. siječnja 2014. nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. S. P. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku opt. S. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11 (toč. 1. izreke presude) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina i kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11 (toč. 2. izreke presude) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine pa je na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. siječnja 2014. nadalje.

I Kž 378/14-7

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 6.787,60 kuna, troškove branitelja po službenoj dužnosti 11.250,00 kuna te paušalnu svotu 1.000,00 kuna.

Protiv te presude žali se optuženik putem branitelja Z. K., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Prijedlog je da se pobijana presuda ukine ili preinači izricanjem blaže kazne, a zatražena je i obavijest o drugostupanjskoj sjednici vijeća.

Državni odvjetnik je u odgovoru na žalbu predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući po zahtjevu iz žalbe prema čl. 475. st. 2. ZKP/08, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti optuženikovog branitelja D. R., odvjetnika iz S., a u odsutnosti izviještenog državnog odvjetnika i optuženika koji se pisanom izjavom izjasnio da ne želi prisustvovati sjednici vijeća.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka „koja je ujedno dovela i do povrijede kaznenog zakona“ žalitelj vidi u izostanku obrazloženja odnosa zavisnosti oštećenice prema optuženiku, time da sadržaj žalbenih navoda ustvari izražava nezadovoljstvo zbog prihvaćanja iskaza oštećenice, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je osim korektne interpretacije sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i konfrontira, shodno tome pozitivno vrednuje iskaze oštećenice, J. i M. M. te M. F., a ne prihvaća obranu optuženika, uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenih djela. U odnosu na zlouporabu odnosa zavisnosti oštećenice prema optuženiku prvostupanjski sud utvrđuje da je taj odnos nastao kao rezultat ponašanja optuženika u obitelji koje je bilo dominantno, agresivno te uz fizičke nasrtaje na oštećenicu i izvanbračnu suprugu. Nema sumnje da spomenuti razlozi jasno i dostatno opisuju kako je optuženik kao očuh i (izvanbračni) suprug svoj autoritet u obitelji nametnuo silom te ga potom zlorabio da bi prema oštećenici činio radnje seksualne zlostave.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno, a ustvari samo pogrešno, utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustraje na obrani, da je do dragovoljnih spolnih odnosa s oštećenicom došlo

I Kž 378/14-7

nakon njene šesnaeste godine života te da je njen iskaz trebalo „uzeti i razmotriti s puno više opreza“ sugerirajući da oštećenica nastoji sebe prikazati „u što boljem svjetlu“ nakon što je mladić posumnjao u njenu vezu s optuženikom.

Međutim, žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je nakon sveobuhvatne i pravilne ocjene personalnih dokaza opravdano zaključio da je optuženik kazneno odgovoran za inkriminiranu djelatnost iz izreke pobijane presude.

Za razliku od paušalne tvrdnje obrane kako su se spolni odnosi zbivali nakon što je oštećenica navršila šesnaest godina života, njen prikaz zbivanja i života u obitelji sa optuženikom obiluje nizom karakterističnih detalja po kojima se jasno prisjeća vremena kada su se dogodili pojedini oblici seksualne zlostave. Oštećenica se tako dobro sjeća prilika u obitelji, prvih ozbiljnih poremećaja i agresivnih istupa optuženika što se nastavlja seksualnom zlostavom, radnjom izjednačenom spolnom odnosu 9. srpnja 2005., koji dan pamti jer je njena majka bila u bolnici te slijedećeg dana rodila sestru, da bi u kolovozu iste godine optuženik sa oštećenicom obavio prvi spolni odnos, nakon čega je nastavio održavati povremene spolne odnose sa oštećenicom sve do svibnja 2008.. Da je optuženik koristio svoj neupitni autoritet izgrađen na nasilju prema članovima obitelji potvrdili su svjedoci J. i M. M., a k tome i optuženik ne spori da je fizički zlostavljao izvanbračnu suprugu te da je u dva navrata udario oštećenicu. Kada se ima na umu da je i sam optuženik u obrani iskazao kako je samo jedan spolni odnos bio pod prisilom dok su ostali bili dragovoljni nema sumnje u vjerodostojnost kazivanja oštećenice o vremenu i načinu odvijanja seksualne zlostave, prijetnjama optuženika da će je u slučaju prijave kompromitirati snimkama oralnog seksa što je sve podnosila dok nije osjetila bojazan da bi se optuženik mogao istovjetno ponašati prema mlađoj sestri te je tada djelo prijavila. Prema tome, osnovano je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnim svjedočenje oštećenice da je optuženik iskoristio svojstvo dominantnog, autoritativnog i nasilnog očuha kako bi ju seksualno zlostavljao od njene dječje dobi, dok još nije imala navršenih četrnaest godina, pa do navršenih šesnaest godina života.

Iz navedenih je razloga neutemeljena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona tvrdnjom da „ne postoji kontinuitet između kaznenog djela silovanja iz bivšeg KZ-a i utuženog kaznenog djela iz čl. 152.“ te da je proglašen krivim za kazneno djelo koje u vrijeme izvršenja nije postojalo.

U pravu je optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, doduše samo u dijelu u kojem upire na potrebu pravilne ocjene pravnog kontinuiteta, time da je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu prema čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, našao da je na štetu optuženika ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

Prije svega valja istaći da je optuženik optužnicom terećen za dva seksualna delikta počinjena bez uporabe sile ili prijetnje, pravno označena po novom Kaznenom zakonu (KZ/11). Iste je kvalifikacije prvostupanjski sud prihvatio i osudio ga za realni stjecaj kaznenih djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11 i čl. 152. st. 1. KZ/11. Prema opisu djela optuženik je kao očuh oštećenice, rođene … 1991., koristeći svoj autoritet, izvršio spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju i više spolnih odnosa i to prema toč. 1. izreke presude „u razdoblju

I Kž 378/14-7

od 9. srpnja 2005. do 28. kolovoza 2006.“, a u toč. 2. izreke presude „u razdoblju od 28. kolovoza 2006. do svibnja 2008.“, dakle kriminalna je djelatnost poduzimana dok je na snazi bio KZ/97.

Da bi se moglo ispitati postojanje pravnog kontinuiteta i potom primijeniti najblaži zakon za počinitelja (čl. 3. st. 1., 2. i 3. KZ/11) trebalo je pravilno razjasniti o kojim se kaznenim djelima prema vremenu njihova učina radi. Tako se kriminalna djelatnost u odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude može podvesti pod kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05), za koje je bila propisana kazna zatvora u trajanju jedne do deset godina, budući da je početak kriminalnih radnji poduzet dok oštećenica još nema navršenih četrnaest godina života i obuhvaća razdoblje do navršene petnaeste godine. Opis djela pod toč. 2. izreke presude proteže se na životnu dob oštećenice od navršene petnaeste do nenavršene sedamnaeste godine života, pa se ta inkriminacija može podvesti pod kazneno djelo iz čl. 191. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07), za koje je bila propisana kazna zatvora od jedne do pet godina. Ispitujući pravni kontinuitet, nema dvojbe da su oba djela i dalje egzistentna u novom KZ/11 pa je tako moguće djelo pod toč. 1. izreke presude podvesti pod ono iz čl. 158. st. 5. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina. Nadalje, kazneno djelo iz čl. 191. KZ/97 ima svoj kontinuitet u kaznenim djelima iz čl. 152., čl. 154., čl. 158. i čl. 159. KZ/11, ovisno o okolnostima učina djela i dobi žrtve. Prema tome ne stoji žalbeni prigovor optuženika da nema pravnog kontinuiteta glede kaznenog djela iz toč. 2. izreke presude koje je ovdje označeno kao kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

U pitanju ocjene koji je zakon za optuženika najblaži, osim usporedbe kaznenih djela prema zapriječenim kaznama, trebalo je imati na umu da je optuženik u istom svojstvu u vremenskom razdoblju od srpnja 2005. do svibnja 2008. obavljao kaznenopravne radnje kaznenih djela iste vrste na štetu iste oštećenice sa istim motivom i nakanom, na istovjetan način, u istom prostoru, radi zadovoljenja spolnog nagona, čime su u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti da se na njegovu djelatnost primjeni čl. 61. KZ/97 i sve radnje iz izreke presude označe kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. KZ/97. Budući da je odredbom čl. 52. st. 2. KZ/11 isključena primjena instituta produljenog kaznenog djela kod djela koja predstavljaju napad na spolne slobode, to je jasno da novi KZ/11 u ovom slučaju za optuženika nije blaži. Osudom za kaznena djela u stjecaju, od kojih je k tome jedno djelo strože prema zakonskom okviru propisane kazne (čl. 158. st. 5. KZ/11) u odnosu na primjenu zakona koji je bio na snazi u vrijeme učina djela (čl. 193. st. 2. KZ/97) prvostupanjski sud je ostvario povredu kaznenog zakona na štetu optuženika pa je trebalo pobijanu presudu preinačiti kao u toč. I. ove odluke.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, ukazuje da protek vremena, izostanak težih posljedica za oštećenicu te priznanje dijela činjeničnih navoda optužbe opravdava izricanje blaže kazne.

Razmotrivši odluku o kazni, a imajući na umu žalbene prigovore optuženika i preinaku u pravnoj oznaci djela i u ovom je dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika.

I Kž 378/14-7

Naime, imajući na umu da je optuženiku otegotnim vrednovana upornost pri izvršenju djela, agresivnost i grubost u postupanju prema oštećenici, dok se osuđivanost odnosi na razdoblje nakon učina ovog djela, a olakotno je cijenjen protek vremena, obiteljski i roditeljski status, nesređen i težak život uz odrastanje po dječjim domovima, to navedeno, uz sada osudu za jedno produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom, po ocjeni ovog suda čini kaznu zatvora u trajanju pet godina primjerenom težini i posljedicama kaznenog djela, ličnosti optuženika i stupnju krivnje i ta će kazna polučiti zakonom propisanu svrhu kažnjavanja.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. rujna 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.