Rev-1465/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj:Rev 1465/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorda Bjegović kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonić i Vesne Milošević, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja I. V., pok. F. iz S., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. b. DD S., radi isplate, rješavajući revizije stranaka protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 28. veljače 1992. godine br. Gž-284/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. prosinca 1991. br. P- 2134/91, u sjednici održanoj dana 16. srpnja 1992.

r i j e š i o j e :

Prihvaćaju se revizije stranaka, te se ukida presuda Okružnog suda u Splitu od 28. veljače 1992.godine broj Gž-284/92 i predmet vraća tome sudu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev i tuženoj naloženoj da u izvršenju ugovora o deviznom depozitu isplati tužitelju odgovarajući iznos strane valute sa kamatama što je sve pobliže navedeno u izreci te presude. Prijedlog tužitelja da se izda privremena mjera rješenjem suda prvog stupnja je odbijen. Odlukom o trošku naloženo je tuženoj da isplati tužitelju 41.025 dinara.

Sud drugog stupnja usvojio je žalbu tužene, te presudu suda prvog stupnja preinačio onamo da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Odlukom b trošku obvezan je međutim tuženik da plati tužitelju na ime parničnog troška iznos od 41.025 din.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Obrazlažući bitnu povredu odredaba parničnog postupka, posebno ukazuje na odredbu čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 373. toč. 4.ZPP (na što opisno upućuje). Cijeneći da je sud drugog stupnja o prijeporu odlučio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava - konkretno primjenjujući Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 23. XII 1991. godine (danom objave - "NN" 71/91).

Predložio je da se revizija prihvati.

Tuženi reviziju izjavljuje protiv odluke o parničnom trošku, jer je, kako se navodi, ova odluka bez "pravnog i faktičnog uporišta",s obzirom da je sud drugog stupnja preinačenjem presude suda prvog stupnja tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, a obvezao tuženog i usprkos takvog stanja stvari da naknadi tužitelju parnične troškove.

Predložio je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizije su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženi sa kojim tužitelj ima zaključen ugovor o deviznom depozitu (čl. 1043. Zakona o obveznim odnosima koji je kao propis Republike Hrvatske preuzet na temelju čl. 1.Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima) u izvršenju tog ugovora vrati određena deponirana devizna novčana sredstva, te u tužbenom zahtjevu pobliže označene kamate.

Presudom suda prvog stupnja donesenom dana 10. XII 1991.godine tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti, dok je sud drugog stupnja suprotno sudu prvog stupnja zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan primjenjujući na razrješenje spornog odnosa stranaka Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske, koja je stupila na snagu dana 23. XII 1991.godine, dakle, nakon donošenja presude suda prvog stupnja.

Navedena Uredba donesena je na temelju čl. 1. Zakona o ovlaštenju Vlade Republike Hrvatske za donošenje uredbi kojom će se uređivati pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske ("NN" br. 39/91, 53a/91).

S obzirom da je riječ o Uredbi donesenoj na temelju zakonskog ovlaštenja u granicama delegirane zakonodavne ovlasti, ta Uredba iako podzakonski propis ima snagu zakona. Temeljem odredbe čl. 88. st. 3. Ustava Republike Hrvatske propisano je da uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag, a niti Uredba sadrži prijelazne i završne odredbe kojima bi se rješavalo pitanje njezine eventualne primjene na postupke koji su u tijeku.

Proizlazi dakle, da se citirana Uredba može primjenjivati od 23. XII 1991.godine kada je i stupila na snagu.

Odredbom čl. 356. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Dakle, da bi se moglo zaključiti da je sud nižeg stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pretpostavka je da je taj sud bio dužan određenu pravnu normu primijeniti, a nije ju primijenio, ili je pravnu normu pogrešno primijenio.

No,u svakom slučaju određena pravna norma u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja mora postojati da bi se moglo sudu prvog stupnja prigovoriti da je o prijeporu sudio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. To znači da u situaciji kada je do promjene propisa došlo nakon donošenja presude suda prvog stupnja,dakle u fazi žalbenog postupka, da na preispitivanje pravilnosti i zakonitosti te presude takve izmjene propisa nemaju relevantno značenje, dakako, u koliko se ne radi o propisu sa retroaktivnim značenjem, što u datoj situaciji nije slučaj.

S obzirom na iznijeto kada je sud drugog stupnja primjenom Uredbe koja je stupila na snagu nakon donošenja presude suda prvog stupnja preinačio tu presudu i tužbeni zahtjev odbio, pogrešno je primijenio materijalno pravo što je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uvjetovalo ukidanje presude suda drugog stupnja i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno odlučivanje.

S obzirom na iznijeto valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku te i u tom pogledu stvar vratiti sudu drugog stupnja, koji će ovisno o ishodu spora u odnosu na odluku o glavnoj stvari odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

U Zagrebu, 16. srpnja 1992.godine

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović,v.r.