I Kž-136/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 136/1997-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Petranović Milana, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Jelić Katice, Klarić-Baranović Senke i Šibl Neve, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. F. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. siječnja 1997. K-103/96, u sjednici održanoj 23. rujna 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmić Tomislava,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.F., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Z.F. zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, te je po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Ujedno mu je po čl. 60. OKZRH izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara.

Protiv tog rješenja optuženik je podnio žalbu zbog povrede krivičnog zakona (čl. 355. toč. 5. ZKP) i odluke o krivičnim sankcijama, te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna i da se odredi da se sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara ima izvršiti u zdravstvenoj ustanovi.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

l. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da Na temelju č

se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući povredu krivičnog zakona žalitelj se poziva na čl. 355. toč. 5. ZKP, jer smatra da je u odluci o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja alkoholičara, izrečenoj optuženiku, trebalo odrediti da se ta mjera ima izvršiti u zdravstvenoj ustanovi.

Međutim u ovom slučaju kad je sud prvog stupnja izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 60.

I Kž 136/97

OKZRH a nije odredio da će se ta mjera izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne, zdravstvenoj ustanovi ili drugoj specijaliziranoj ustanovi, takvom odlukom o sigurnosnoj mjeri sud prvog stupnja nije prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu.

Naime, ova sigurnosna mjera može se izreći i uz uvjetnu osudu i u tom slučaju, ako se počinitelj krivičnog djela bez opravdana razloga ne podvrgne liječenju na slobodi ili liječenje samovoljno napusti, sud može odrediti da se mjera obaveznog liječenja alkoholičara prinudno provede u zdravstvenoj ustanovi ili drugoj specijaliziranoj ustanovi, o čemu se u konkretnom slučaju očito ne radi, s obzirom da je optuženiku izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od četiri godine i kad uopće nije sporno da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke predviđene u st. 1. čl. 60. OKZRH, na temelju kojih je sud prvog stupnja bio ovlašten izreći sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja alkoholičara, što se, uostalom, ni žalbom ne dovodi u pitanje.

Prema tome ovdje se ne radi o prekoračenju ovlaštenja koje sud ima po zakonu, kako to pogrešno smatra žalitelj, već bi se eventualno moglo govoriti o nepravilnoj odluci o krivičnoj sankciji ako su okolnosti bile takve da izricanje sigurnosne mjere ne bi došlo u obzir iako nije bilo formalnih smetnji za njezino izricanje, o čemu se također u ovom slučaju očigledno ne radi, niti žalitelj u tom pravcu pobija presudu suda prvog stupnja.

U odnosu na navode žalbe da je psihijatrijski vještak mišljenja kako je sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja alkoholičara u konkretnom slučaju potrebno izvršiti u zdravstvenoj ustanovi, treba istaknuti da se prema čl. 486. st. 1. ZKP vještak u svom mišljenju izjašnjava "o mogućnostima za liječenje" u smislu da li ima izgleda za postizanje rezultata s obzirom na stanje duševnog zdravlja počinitelja, dakle o medicinskim nostima, dok o tehničkim mogućnostima, kao što je određivanje ustanove u kojoj će se moguć

izvršavati sigurnosna mjera, odlučuje sud nadležan za izvršenje krivičnih sankcija.

S obzirom na navedeno nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i odluke o sigurnosnoj mjeri.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja utvrdio je sve okolnosti što utječu da kazna bude manja ili veća i na temelju pravilne ocjene tih okolnosti, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, optuženiku je za počinjeno krivično djelo izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, koja nije prestroga kako smatra žalitelj.

Naime, ako se ima na umu svrha kažnjavanja i uzme u obzir težina počinjenog krivičnog djela, naročito imajući u vidu način izvršenja tog djela (udarac ušicama sjekire po glavi oštećenice koja je spavala), blažom kaznom za kakvom pledira žalitelj u konkretnom slučaju ne bi se ostvarili ciljevi kažnjavanja predviđeni u čl. 31. OKZRH, kako u odnosu na opću prevenciju, a pogotovo ne u odnosu na optuženika kao počinitelja i njegov preodgoj.

Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti je ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

I Kž 136/97

U Zagrebu, 23. rujna 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Petranović Milan v.r.