Rev-23/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 23/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P. iz V., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, radi utvrđenja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-3208/07-3 od 14. srpnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-17/07-20 od 23. listopada 2007., u sjednici održanoj 17. lipnja 2010.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica J. P. stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca na stanu u V. – B. n., … (…), površine 90,12 m2, a tuženoj je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.880,00 kuna.

Drugostupanjski sud je, na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 i 123/08) dopustio tzv. izvanrednu reviziju protiv svoje presude. Revizija je dopuštena radi osiguranja jedinstvene primjene materijalnopravnih propisa koji uređuju odnos odredbi Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 44/98, 57/96, 73/00, 94/01, 88/02 i 26/03 – dalje ZPPDS) i odredbi Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 – dalje ZNS) u pogledu ostvarivanja prava na najam stana sa statusom zaštićenog najmoprimca na područjima posebne državne skrbi, odnosno područjima o kojima Republika Hrvatska posebno skrbi u smislu čl. 1. ZPPDS.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužena. U reviziji ističe da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženoj. Podredno predlaže ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužena nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru razloga koji su određeno navedeni u reviziji, a odnose se na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koje je drugostupanjski sud u izreci pobijane presude odredio da je protiv te presude dopuštena tzv. izvanredna revizija. Zbog navedenog ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje navode tužene vezane uz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer su takvi navodi nedopušteni.

Nadalje, odlučujući o tzv. izvanrednoj reviziji tužene, ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje niti navode tužene kojima osporava utvrđeno činjenično stanje, jer se navodi kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje ne mogu iznositi niti u revizijskom postupku povodom tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je sada pok. R. P. 1991. bio nositelj stanarskog prava na stanu u B. N., … (sada V., …), površine 90,12 m2 te da je sada pok. R. P. bio u braku sa tužiteljicom od … 1975. do svoje smrti, … 1993. sudovi zaključuju da je tužiteljica na temelju čl. 64. st. 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZSO) te čl. 65. st. 3. ZSO zadržala stanarsko pravo na spornom stanu, pa kako je njezino stanarsko pravo prestalo 5. studenoga 1996. kada je na snagu stupio ZNS, to je tužiteljica na temelju čl. 30. st. 2. ZNS danom stupanja na snagu ZNS stekla prava i obveze najmoprimca pa su prihvatili tužbeni zahtjev da je tužiteljica stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca na spornom stanu.

Pravo na najam kuće ili stana u državnom vlasništvu u smislu čl. 7. ZPPDS ostvaruje se radi poticanja povratka i ostanka stanovništva koji su prebivali na područjima od posebne državne skrbi prije Domovinskog rata, kako to slijedi iz čl. 7. st. 1. ZPPDS, a jedna od mjera je i mjera iz čl. 7. st. 2. podstavak 1. koja se sastoji u davanju u najam obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu odnosno vlasništvu Republike Hrvatske.

Stavkom 4. čl. 7. ZPPDS propisano je da korisnik prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu sklapa s nadležnim Ministarstvom ugovor o najmu stana sukladno odredbama ZNS s time da ima pravo na zaštićenu najamninu za površinu stana prema kriterijima broja članova obiteljskog domaćinstva, a za višak stambene površine plaća najamninu prema kriterijima slobodno ugovorene najamnine.

Iz odredbi ZPPDS proizlazi da pravo na zbrinjavanje davanjem stana u državnom vlasništvu u najam korisniku, predstavlja stambeno zbrinjavanje stanovništva radi poticaja naseljavanja i povratka koje se ostvaruje između ostalog i sklapanjem ugovora o najmu stana.

U pogledu pitanja primjene ZNS ili ZPPDS kod ostvarivanja prava na sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ističe se da primjena zakona ovisi o statusu osobe koja to pravo ostvaruje.

ZNS primjenjuje se samo onda kada je osoba bivši nositelj stanarskog prava ili član njegovog obiteljskog domaćinstva koji je stupanjem na snagu ZNS izgubio status stanara, jer je stanarsko pravo prestalo stupanjem na snagu ZNS (čl. 30. st. 1. ZNS), ali je istovremeno stekao status najmoprimca. Stoga svoje pravo stanar ostvaruje tako da sklapa ugovor o najmu s vlasnikom stana. Drugim riječima, najmoprimac prema ZNS svoje pravo ostvaruje uvijek i jedino u odnosu na konkretan stan.

Nasuprot tome, korisnici prava prema ZPPDS ostvaruju svoje pravo na način da im Republika Hrvatska omogućuje zaključivanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ali samo na stanu koji je u vlasništvu Republike Hrvatske i koji stan Republika Hrvatska ima na raspolaganju za tu namjenu. Dakle, pravo izbora davanja stana u najam pripada Republici Hrvatskoj putem nadležnog Ministarstva koje s korisnikom tog prava sklapa ugovor o najmu stana.

Kako su tijekom postupka sudovi utvrdili da tužiteljica, kao bračni drug, odnosno član obiteljskog domaćinstva sada pok. R. P., nositelja stanarskog prava na spornom stanu prema ZNS, ima status zaštićenog najmoprimca na spornom stanu pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 30., 31. i 32. ZNS kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Zbog navedenog je revizija tužene, na temelju čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.