Croatian Supreme Court dismisses appeal on lost wages rent due to worker's inability to retrain after injury.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling awarding lost wages rent to an injured worker. The court found that the plaintiff's permanent professional incapacity to return as a plumber was directly caused by the accident, and his refusal to retrain was not a voluntary waiver of damages. Consequently, the court held that the defendant remained liable for the full extent of the lost earnings despite the plaintiff's statements regarding his employment preferences.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11.; The court cannot establish facts or evaluate evidence not presented by the parties, and a claimant's statement of unwillingness to retrain does not negate liability for lost wages when the inability to work stems solely from the injury.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 584/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz P., zastupanog po M. D., odvjetniku u V., protiv tuženika E. o. d.d. Z., zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž 441/07-3 od 20. veljače 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. P 1710/05 od 2. studenoga 2006., u sjednici održanoj 25. listopada 2008.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju naknadu štete na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 2,150,00 kn počev od dana 15. siječnja 2001.g. pa do presuđenja, a od presuđenja pa na dalje da tužitelju isplaćuje mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad u mjesečnom iznosu od 2.000,00 kn do svakog desetog u mjesecu za prethodni mjesec, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a ne isplate iznose tekućom, od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve dok za to postoje zakonski uvjeti, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija kao neosnovan.
III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 80.270,02 kn i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Pobijanom presudom pravomoćno je odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj ostvaruje naknadu štete na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad nastale kao posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju (prometnoj nesreći), koji se dogodio 15. siječnja 2001., zahtijevajući da mu tuženik kao naknadu za tu štetu plaća mjesečnu rentu u iznosu od 2.500,00 kn od presuđenja, a za razdoblje od 15. siječnja 2001. do donošenja presude 2.700,00 kn mjesečno.
Raspravljajući i ocjenjujući pitanje nastanka sporne štete kao pretpostavke odštetne odgovornosti, sudovi su utvrdili da je tužitelj po zanimanju vodoinstalater i plinoinstalater, da su ozljede koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju ostavile trajne posljedice zbog kojih postoji tužiteljeva profesionalna nesposobnost za rad, da je njegova profesionalna radna sposobnost umanjena za više od 50% prema zdravom radniku iste životne dobi, slične ili iste izobrazbe, da se zbog toga tužitelj ne može zaposliti na poslovima vodoinstalatera, da su osim tjelesnih ozljeda kod tužitelja nastale i psihičke promjene u vidu kroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja srednjeg stupnja te posttraumatske promjene ličnosti, te da je s obzirom na takav duševni status upitna mogućnost prekvalifikacije.
Slijedom tih činjeničnih utvrđenja sudovi su zaključili da tužitelju pripada pravo na naknadu izgubljene zarade zbog trajne nesposobnosti za rad na temelju odredbe čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), te su primjenom odredbe čl. 223. ZPP utvrdili visinu naknade za razdoblje do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 2.150,00 kn te visinu mjesečne rente koju je tuženik dužan plaćati ubuduće u iznosu od 2.000,00 kn. Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik ponavlja žalbene navode te ističe da kod tužitelja nije nastala potpuna radna nesposobnost pa da mu stoga ne pripada pravo na naknadu cijelog iznosa pretpostavljene plaće, a osim toga da je tužitelj na glavnoj raspravi iskazao da nije tražio posao u preostaloj radnoj sposobnosti i da ne želi provesti prekvalifikaciju svog zanimanja pa da se u situaciji kada tužitelj „svojom voljom ne želi naći radno mjesto na kojem može ostvarivati zaradu, bilo kao samostalni vlasnik bilo kojeg oblika gospodarske djelatnosti, bilo kao zaposlenik kod poslodavca“ tuženik nije u obvezi plaćati rentu s osnova izgubljene zarade.
Iz činjeničnih utvrđenja sudova koja se temelje na nalazu i mišljenju liječničkih vještaka proizlazi da s obzirom na ograničenja u funkciji kralježnice nastale kao posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju tužitelj ne može ishoditi liječničko uvjerenje za poslove vodoinstalatera, te da se ne može zaposliti na tim poslovima.
Dakle, nemogućnost tužiteljevog zaposlenja na poslovima vodoinstalatera isključivo je posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju, pa suprotno revizijskim navodima pripada mu pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi u punom opsegu.
Nadalje, prema nalazu i mišljenju liječničkog vještaka P. F., s obzirom na nastanak posttraumatskog stresnog poremećaja te posttraumatske promjene ličnosti tužitelj nije sposoban za poslove na kojima se očituje psihofizičko naprezanje, afektivna stabilnost, dobra koncentracija i pozornost te stjecanje novih vještina, što isključuje njegovu sposobnost za prekvalifikaciju u zanimanje administrativne struke i informatičkih te tehničkih zanimanja koja bi prema mišljenju vještaka medicine rada došla u obzir ukoliko bi tužitelj za to bio sposoban.
S obzirom na navedeno duševno stanje tužitelja okolnost koja se ističe u reviziji da je on u svom stranačkom iskazu naveo da nije niti pomišljao na prekvalifikaciju ne može imati značenje relevantne činjenice na temelju koje bi bilo opravdano zaključiti da se tužitelj nije želio zaposliti, odnosno da nije pokušao smanjiti štetu.
Obrazlažući u reviziji opisno istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tuženik ističe da je bilo nužno utvrditi da li tužitelj za sporno razdoblje ostvaruje zaradu, da li negdje radi ili ne, da li ostvaruje neko primanje, te da tužitelj mora dokazati da nema zaradu.
S obzirom na odredbe čl. 7. i 219. ZPP sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, pa budući da tuženik nije niti iznosio činjenicu da je u utvrđenom razdoblju tužitelj ostvarivao zaradu, tu činjenicu sud nije bio niti ovlašten utvrđivati.
Stoga u postupku dokazivanja odlučnih činjenica nije počinjena spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka. Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa ta bitna povreda nije počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.
Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Slijedom navedenog proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 25. listopada 2008.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.