Legislator Case Law & Legislation
II Rev-11/1993-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on lack of procedural error and incorrect material law application.

Case Number II Rev-11/1993-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the defendant's appeal as unfounded. The defendant argued that lower court decisions lacked valid factual reasons and misapplied material law regarding a disputed debt. The court found that lower courts provided clear factual reasons consistent with evidence and correctly applied the law on good faith acquisition and interest payments.

Legislator headnote

AI generated

čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 393. Zakona o parničnom postupku; An appeal is dismissed if the higher court finds no significant procedural violation or incorrect application of material law, as lower courts have established clear factual reasons consistent with the evidence.

Keywords

AI generated
civil appeal procedure good faith acquisition interest payments procedural error material law application

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
godine u visini od 367.901 dinara, kao i da plati daljnje zatezne kamate na iznos obračunatih neisplaćenih kamata na plaćeni dio glavnice od dana kad je sudu podnosen zahtjev za isplatu tih neisplaćenih kamata, pa do isplate (čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - ZOO).
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 8. Zakona o parničnom postupku
čl. 1437. bivšeg OGZ-a
čl. 1431. bivšeg OGZ-a

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 11/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "C. " Komunalne radne organizacije za ceste iz S., koju zastupa punomoćnik B.V., odvjetnik iz S., protiv tuženika "P. " poduzeće za ceste iz Z., kojeg zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 23. svibnja 1989. br. Pž-784/88 kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu od 19. veljače 1987. godine br. P-578/86, u sjednici održanoj dana 17. studenog 1994.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 567.901 tadašnjih dinara sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 200.000 dinara počev od dana 28. veljače 1977. pa do isplate, a na iznos od 367.901 dinara od dana 2. lipnja 1986. godine pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 208.441 dinara.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelja obveže na naknadu prouzrokovanih parničnih troškova tuženiku.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident sadržajno upućuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u odredbi čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) tvrdnjom, da obje nižestupanjske odluke nemaju valjane razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi proturječni sa sadržajem izvedenih dokaza u ovom postupku, ali ovaj Vrhovni sud protivno iznesenim navodima revizije našao je, da odluke nižih sudova sadrže jasne i određene razloge u pogledu odlučnih činjenica te pri tome prikazani sadržaj izvedenih dokaza koje su niži sudovi ocjenjivali u skladu s odredbom čl. 8. ZPP radi utvrđivanja odlučnih činjenica nije proturječan sa sadržajem tih dokaza koji proizlaze iz zapisnika o izvođenju tih dokaza i isprava priloženih spisu predmeta.

Ovaj sud nije našao, da bi postojala ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavljao je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1,200.000 tadašnjih dinara zajedno sa zateznim kamatama za koji tužitelj tvrdi, da ga je isplatio tuženiku radi nabave građevinskog materijala "Rupkor" dana 28. 2. 1977. ali da do isporuke materijala nije došlo - te da su stranke raskinule sporazum o isporuci spomenutog materijala, jer da je otpala svrha ugovora, pa je tuženik tijekom ovog postupka na ime utuženog iznosa isplatio 1,000.000 dinara, tako da je tužitelj svoj konačni zahtjev postavio u skladu sa navedenom uplatom tako da potražuje još 200.000 dinara na ime nepodmirene glavnice sa zakonskim kamatama počev od dana izvršene uplate tuženiku, odnosno od 28. 2. 1977. godine pa do isplate, a potražuje daljnji iznos od 367.901 dinara, koji iznos predstavlja obračunate zatezne kamate na iznos od 1,000.000 dinara za razdoblje od 28. 2.1977. pa do 22. 1. 1982. godine, kojeg dana mu je plaćen po tuženiku spomenuti dio glavnog duga, te su niži sudovi udovoljili takvom tužbenom zahtjevu.

Niži sudovi su utvrdili u postupku, da je tužitelj doista dana 28. 2. 1977. doznačio tuženiku sporni iznos od 1,200.000 tadašnjih dinara pri čemu nije utvrđeno ono što je tvrdio revident, da bi u vezi toga stranke zaključile ugovor o cesiji potraživanja tuženika na tužitelja koje potraživanje je tuženik temeljem zaključenog ugovora imao prema trećoj osobi (ranije trećetuženiku u ovoj parnici) RO "B. " OOUR "G. " iz S..

Niži sudovi nisu utvrdili ni da bi stranke međusobno zaključile ugovor o isporuci građevinskog materijala "Rupkor" od strane tuženika tužitelju u vrijednosti spornog iznosa pri čemu revident ponavlja i u reviziji svoje tvrdnje, da je račun tuženika o navodnoj isporuci tog građevinskog materijala tužitelju br. 260/8 bez datuma bio fiktivan i ispostavljen sa svrhom, da tužitelj zatvori neku svoju financijsku konstrukciju i pri tom revident posredno po nalaženju ovog revizijskog suda samo potvrđuje utvrđenje nižih sudova, da je sporni iznos od 1,200.000 dinara primio od tužitelja 28. 2. 1977. bez valjanog pravnog osnova, kao i da je znao za okolnost da je taj novac uplaćen po tužitelju i da ga drži bez pravnog temelja pri čemu revident tvrdi, da je navedena uplata spornog iznosa od strane tužitelja na račun tuženika uslijedila po nalogu treće osobe bivše … , koja je treća osoba bila investitor na građevinskim radovima koje su po njezinoj narudžbi izvodile samostalno obje parnične stranke na različitim gradilištima (tužitelj u S., a tuženik u Z. ) a u cilju kako bi tužitelj mogao upotrijebiti na svojem gradilištu građevinski materijal koji je tuženik uplatio, a koji nije mogao upotrijebiti.

Prema tome, iz svega izloženog proizlazi da su niži sudovi utvrdili kako je revident primio od tužitelja, a po nalogu zajedničkog investitora stranaka dana 28. 2. 1977. godine iznos od 1,200.000 tadašnjih dinara, a da pri tome nije nikada između stranaka bila valjano ugovorena svrha te uplate, odnosno određena jasna obveza tuženika temeljem primljene uplate, pa su i stoga niži sudovi po ocjeni ovog suda pravilno zaključili, da je tuženik po tužitelju doznačenu spornu svotu od 1,200.000 dinara primio i da je drži bez

II Rev 11/93.

valjanog pravnog osnova što je i on znao kako to proizlazi iz onih revizijskih navoda u kojima se ističe da je na ime primljene uplate revident ispostavio tužitelju fiktivni račun o isporuci robe građevinskog materijala koji nije nikad isporučio, što potvrđuje pravilnost zaključka nižih sudova o tome da je revident bio nesavjesni stjecalac spornog iznosa od početka (pravno pravilo iz paragrafa 1437. bivšeg OGZ-a) koje se pravno pravilo s obzirom na vrijeme nastanka obveze ima primijeniti u ovom sporu.

Stoga su niži sudovi pravilno obvezali revidenta da podmiri nepodmireni dio glavnog duga u iznosu od 200.000 tadašnjih dinara (pravno pravilo iz paragrafa 1431. bivšeg OGZ-a), a osim toga i zatezne kamate na taj iznos od dana primitka uplate kao i da isplati tužitelju i svotu dospjelih, a neisplaćenih zateznih kamata obračunatih na podmireni dio glavnog duga u iznosu od 1,000.000 tadašnjih dinara i to od časa primitka do časa povrata tog iznosa tužitelju, odnosno za razdoblje od 28. 2. 1977. pa do dana 22. I. 1982. godine u visini od 367.901 dinara, kao i da plati daljnje zatezne kamate na iznos obračunatih neisplaćenih kamata na plaćeni dio glavnice od dana kad je sudu podnosen zahtjev za isplatu tih neisplaćenih kamata, pa do isplate (čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - ZOO).

Prema tome, niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo u sporu odlukom kojom su udovoljili tužbenom zahtjevu.

Stoga, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.