Legislator Case Law & Legislation
I Kž-478/1993-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on war crimes conviction based on solid witness testimony and Geneva Convention violations.

Case Number I Kž-478/1993-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the appeals filed by six defendants against their first-instance convictions for war crimes. The lower court found the defendants guilty of crimes against the civilian population and deportation, supported by witness testimonies identifying them despite disguises. The court rejected the claim that evidence was insufficient or that the identity of the perpetrators was unclear, noting that witnesses had known the defendants personally before the attacks. Consequently, the court upheld the original verdicts and the associated fines, ruling that the evidence was conclusive and the sentences appropriate.

Legislator headnote

AI generated

Articles 142 paragraph 1 of the Criminal Code of the SFRY; Article 147 of the Geneva Convention of 12 August 1949: The court established that convictions for war crimes against civilians and deportation are valid when supported by reliable witness testimony identifying perpetrators, even if they wore disguises, and that such acts violate international humanitarian law.

Keywords

AI generated
war crimes against civilians deportation of civilians Geneva Convention violations witness identification criminal appeal dismissal SFRY Criminal Code disguised perpetrators

Cited Legislation

AI generated
Article 142 paragraph 1 of the Criminal Code of the SFRY
Article 147 of the Geneva Convention of 12 August 1949
Article 37 of the Criminal Code of the SFRY
Article 98 paragraph 1 of the Criminal Procedure Code
Article 95 paragraph 2 points 6 and 7 of the Criminal Procedure Code

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-478/93-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike,mr. Frančula Rudolfa, Gudelj Milana i mr. Zmajević Branka, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. R. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika R. M., G. M., B. M., D. R., D. M. i S. M., podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 8. travnja 1993. g. K-1/93, u sjednici održanoj 17. studenog 1993. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika - M. R., M. G.,M. B., R. D., M. D. i M. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su, u odsutnosti, krivim optuženici -M. R., M. G., M. B., R. D., M. D. i M. S. zbog kriv. djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1.OKZRH (sada čl. 120. st.l.), te su temeljem istog zakonskog propisa osuđeni i to optuženici - M. R., M. G., M. B., R. D. i M. S. na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, svaki,a opt. M. D. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Po čl. 98. st.l. u vezi čl.95. st. 2. toč.6. i 7. ZKP (sada č1.90. st. 1. u vezi čl. 87. toč. 6. i 7.) optuženici su obvezani na dužnost naknade troškova krivičnog postupka u iznosu od 30.000 HRD svaki, dok će se o trošku branitelja po službenoj dužnosti odlučiti naknadno. Protiv te presude podnio je žalbu u ime svih optuženika branitelj po službenoj dužnosti B. M., odvjetnik iz D., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se izreknu blaže kazne.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Bez osnova se u žalbi optuženika navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice koje je savjesno i brižljivo cijenio i na temelju takve ocjene s pravom našao da su optuženici opisanim radnjama učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te ih za to djelo oglasio krivim.

Potpuno se neopravdano iznosi u žalbi optuženika da ipak postoji određena sumnja u pogledu učinitelja ovog djela, jer da su se svjedoci mogli prevariti u pogledu osoba učinitelja, obzirom da su u svojim iskazima naveli kako su neke od njih prepoznali po glasu, a neke po izgledu, pa da je stoga sud prvog stupnja trebao provesti još neke dokaze ili zbog nedostatka dokaza optuženike osloboditi optužbe.

Suprotno ovoj tvrdnji žalbe iz iskaza svjedoka B. S. proizlazi da je on optuženike koji su učinili inkriminirano radnje na njegovu štetu od prije dobro poznavao, jer su oni iz susjednih sela C. i M., a kritičnog dana kada su došli u njegovu kuću u L., te ga udarali ruka- ma, nogama i kundacima od pušaka, da su svi bili u uniformama i otkrivenih lica, osim opt.M. R. koji je preko lica imao vreću od krumpira, ali i on je, nakon što ga je svjedok prepoznao i oslovio po imenu, te mu rekao da je još "jučer pio kavu i rakiju u njegovoj kući, a danas ovo",skinuo vreću s lica i još ga jače nastavio tući.

Što se pak tiče svjedoka G. I. i G. B., iz njihovih iskaza također proizlazi da su oni od ranije poznavali M. D. i M. S. koji su ih označenog dana u njihovoj kući u C. tukli i prijetili da se moraju iseliti, pa iako je opt. M. D. imao na glavi neko pokrivalo, izvan svake je sumnje da su ga oboje svjedoka prepoznali, jer su čuli kako mu se opt.R. D. obraća s D. a nakon djela svjedok G. B. je čula kako opt. M. D. govori svojoj majci, koja je jaukala misleći da su ih lišili života, da "sada idu u R.", a ta svjedokinja poznaje opt. M. D. od njegove najranije dobi (nosila ga je na rođenju).

Stoga se potpuno neosnovano tvrdi u žalbi optuženika da nije nesumnjivo utvrđen identitet optuženika, a kako je činjenično stanje u tom pravcu pravilno i potpuno utvrđeno, nema potrebe niti za dopunom dokaznog postupka.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio i krivični zakon kada je našao da su optuženici, time što su nečovječno postupali prema građanskim osobama i provodili njihovo preseljenje kršili pravila međunarodnog prava - čl. 147. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, koja osigurava zaštitu građanskih osoba od teških povreda, zabranjujući između ostalog nečovječno postupanje prema građanskim osobama i njihovo preseljenje, takvim svojim radnjama ostvarili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl.120, st. 1. OKZRH (ranije čl. 142. st. 1.)

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Bez osnova je i žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve okolnosti iz čl. 37. OKZRH (ranije čl. 41.) što utječu da kazna bude manja ili veća, te je pravilnom ocjenom tih okolnosti odmjerio optuženicima kazne zatvora, koje po ocjeni ovog Vrhovnog suda nikako nisu prestroge, već primjerene težini djela, visokom stupnju krivične odgovornosti optuženika, njihovim osobnim prilikama, te okolnostima uz koje je djelo počinjeno.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenoj žalbi odlučiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 17. studenog 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata,v.r.

dr. Novoselec Petar,v.r.