I Kž-119/2004-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 119/04-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Marijana Svedrovića, Ranka Marijana i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZ RH u vezi čl. 17. OKZ RH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 02. prosinca 2003. godine broj K-52/03, u sjednici održanoj dana 6. srpnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. B. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. B. zbog učina kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granice nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZ RH u vezi čl. 17. i čl. 7. st. 3. OKZ RH, pa mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a potom primijenjena uvjetna osuda i određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti, ako optuženik za vrijeme od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja kuhinjskog noža, sukladno čl. 64. OKZ RH.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, oštećenik je upućen da svoj imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.040,00 kuna, sukladno čl. 122. st. 1. ZKP-a.

I Kž 119/04-4

Protiv ove presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik se žali po svojoj braniteljici S. G., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U slučaju neprihvaćanja prethodnih prijedloga, žalitelj smatra da presudu treba preinačiti u dijelu odluke o kazni na način da se optuženik oslobodi od kazne ili da se u okviru primijenjene uvjetne osude izrekne manja kazna s kraćim rokom kušnje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. D. B., po svojoj braniteljici, u kojem pobija žalbene navode i predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje u smislu čl. 373. st. 1. ZKP-a, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika prihvati, dok da je žalba optuženika bespredmetna.

Žalbe nisu osnovane.

Nije počinjena apsolutna bitna povreda odredaba kaznenog postupka istaknuta u žalbi optuženika. Analizom izreke i obrazloženja prvostupanjske presude utvrđeno je da ne postoje znatne proturječnosti zbog kojih se odluka suda prvog stupnja ne bi mogla uspješno ispitati.

Bez obzira na manje nedosljednosti, iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi utvrđenje da je oštećenik najprije udario šakom optuženika u glavu, a potom ga je optuženik ubo nožem, slijedom čega se optuženik nedvojbeno branio od aktualnog napada oštećenika, ali i od predvidivog nastavka fizičkog nasrtaja.

Nisu u pravi optuženik, a niti državni odvjetnik, da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim.

Državni odvjetnik smatra da na strani optuženika nema elemenata nužne obrane, a time niti njezinog prekoračenja, jer je optuženik ulazeći u lokal s nožem u ruci predstavljao prijetnju za prisutne, slijedom čega je on bio napadač i nema pravo pozivati se na nužnu obranu. Stoga se ovdje radi o klasičnom pokušaju ubojstva.

S druge strane, optuženik u žalbi smatra da je postupao u granicama dozvoljene nužne obrane koja nije prekoračena niti s obzirom na sredstvo, niti s obzirom na intenzitet postupanja optuženika. Obrana je bila razmjerna napadu kada se cijeni da se optuženik branio sam od trojice napadača. Stoga je primjenom čl. 7. st. 1. OKZ RH, trebalo ga osloboditi od optužbe.

I Kž 119/04-4

Nasuprot razlozima podnesenih žalbi, ovaj Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja, temeljem rezultata zakonito provedenog dokaznog postupka, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je osnovano našao da je optuženik kritične prilike pokušao ubiti ošt. D. G. u prekoračenju granica nužne obrane.

Prije svega, treba reći da je pobijana presuda treća u nizu prvostupanjskih odluka koje su donesene u ovom predmetu, te da su prethodne dvije prvostupanjske presude kojima je optuženik oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZ RH u vezi čl. 17. OKZ RH, ukinute rješenjima ovog Vrhovnog suda s uputom da se razmotri ponašanje optuženika u kontekstu nužne obrane, odnosno njezinog prekoračenja.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zanemaruje činjenicu da je optuženik po povratku u ugostiteljski lokal na ulaznim vratima susreo svjedoka K. Č. s kojim je bio u razgovoru kada su se, prema iskazima svjedoka Č. i K. B., kojima sud poklanja vjeru, prema njemu „zaletjela“ braća G., a ošt. D. G. je optuženika odmah opalio šakom u glavu. S obzirom na prethodni sukob od prije svega deset do petnaest minuta, kada su braća G. nesporno istukla optuženika tako da je bio sav krvav, optuženik je osnovano mogao ocijeniti da ponovni nasrtaj braće G. predstavlja samo nastavak ranijeg napada na njega.

Točno je da je optuženik pri dolasku u lokal držao nož u ruci, međutim, on nije nikome prijetio niti njime zamahivao, pa sud prvog stupnja pravilno zaključuje da optuženik u datim uvjetima nije bio napadač. To se ne može izvući niti iz optuženikovih riječi da on „neće dozvoliti da njega balavci tuku“. U blizini optuženika bio je samo svjedok K. Č. koji ga je savjetovao da ne ulazi u lokal i taj svjedok iskazuje da bio on uspio odgovoriti optuženika da nisu „doletjela“ vraća G. i napala optuženika. Iz navedenog proizlazi da optuženik, bez obzira što je imao nož u ruci, ničim nije manifestirao svoju volju da nekoga napadne tj. nije poduzeo niti jednu konkretnu radnju usmjerenu na fizički obračun. Stoga se ne može tvrditi da je optuženik isprovocirao napad na sebe u kojem slučaju bi mu bilo uskraćeno pravo na nužnu obranu.

S druge strane, nije u pravu niti optuženik kada u svojoj žalbi tvrdi da je njegova obrana bila u svemu razmjerna napadu oštećenika. Činjenica je da je oštećenik bio goloruk kao i njegov brat D. G. koji se nalazio u blizini. Ta činjenica ukazuje da je uporaba noža duljine oštrice 12 cm od strane optuženika bila pretjerana, poglavito s obzirom na mjesto i intenzitet nanošenja ozljeda oštećeniku koji je zadobio dvije ubodne rane u predjelu grudnog koša i trbuha, od čega je ubodna rana grudi bila teška i po život opasna, a oštećenik je spašen isključivo hitnom medicinskom intervencijom.

Pogrešno se u žalbi optuženika tvrdi da je on bio istovremeno napadnut od tri osobe, kada iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi da se svjedok D. F. uključio u sukob na strani braće G. tek nakon što je oštećenik bio uboden, a optuženik izguran ispred lokala gdje mu je oduzet nož.

Zbog toga, i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je ubadanje nožem u vitalne dijelove tijela (neposredna blizina srca) bila pretjerana i neadekvatna reakcija optuženika na fizički napad golorukog oštećenika, pa i njegovog brata, te je zbog tog nesrazmjera prekoračena granica dopuštene nužne obrane, kako ju definira čl. 7. st. 1. OKZ RH.

I Kž 119/04-4

Međutim, neadekvatna reakcija optuženika rezultat je stanja njegove jake razdraženosti izazvane prethodnim i aktualnim napadom oštećenika, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, što stranke niti sada u žalbi ne čine spornim, slijedom čega to utvrđenje prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Slijedom izloženog, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, te je primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava, slijedom čega je kriminalno djelovanje optuženika pravilno pravno označeno kao kazneno djelo pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZ RH u vezi čl. 17. i 7. st. 3. OKZ RH.

Na koncu, nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni predlažući da se primjenom čl. 7. st. 3. OKZ RH njega oslobodi od kazne, odnosno da mu se primjeni uvjetna osuda s blaže izrečenom kaznom i kraćim rokom kušnje.

Suprotno tvrdnji žalbe, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je izrečena kaznena sankcija u svemu primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika.

Imajući u vidu intenzitet prekoračenja granica nužne obrane, kao i činjenicu da je oštećenik, osim tjelesne ozljede u trbuh, zadobio i tešku, te po život opasnu ozljedu grudnog koša s oštećenjem međurebralne arterije i osrčja s teškim krvarenjem u lijevo prsište, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da nisu ispunjeni uvjeti da se optuženika oslobodi od kazne.

Isto tako, izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, te primjena uvjetne osude s rokom kušnje od 4 godine, takva je kaznena sankcija kojom će se postići svrha kažnjavanja, a činjenica da je optuženik do sada neosuđivan, otac troje maloljetne djece i učesnik domovinskog rata, već mu je dovoljno cijenjena primjenom uvjetne osude.

Kako time podnesene žalbe nisu osnovane, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 6. srpnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.