Gž-1140/2019-3 · Županijski sud u Rijeci
Legislator summary
AI generatedŽupanijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Š., OIB: ..., zastupan po odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. V. i Z. L. M. iz Š., protiv tuženice F. P. iz Š., . OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. K., odvjetniku iz Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 24 P-669/2017 od 27. veljače 2019., dana 24. studenoga 2020.,
Legislator headnote
AI generatedGž-1140/2019-3 · Županijski sud u Rijeci: Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., i 11. ZPP ovaj sud je utvrdio da je donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.
Full text
Poslovni broj Gž-1140/2019-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Š., OIB: ..., zastupan po odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. V. i Z. L. M. iz Š., protiv tuženice F. P. iz Š., . OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. K., odvjetniku iz Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 24 P-669/2017 od 27. veljače 2019., dana 24. studenoga 2020.,
p r e s u d i o j e
Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj 24 P-669/2017 od 27. veljače 2019. i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Nalaže se tuženici F. P., OIB:..., da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 3.685,20 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 13. travnja 2017. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.
2.Nalaže se tuženici, da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna."
2.Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.025,00 kuna uroku od osam dana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženici isplati tužitelju iznos od 3.685,20 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.
U točki 2. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.
Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
U žalbi navodi da je sud postupio protivno odredbi čl. 250. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) i to zbog toga što je samostalno izveo dokaz financijskim vještačenjem. Navodi da je zahtjev za izravnu naplatu kod Financijske agencije (dalje; FINA) podnijet 15. siječnja 2014. i to za studeni 2012.- 1.000,00 kn, prosinac 2012.- 1.000,00 kn, siječanj 2013.- 1.000,00 kn, veljaču 2013.- 1.000,00 kn, ožujak 2013.- 1.000,00 kn, travanj 2013.- 1.000,00 kn, svibanj 2013.- 1.000,00 kn, lipanj 2013.- 1.000,00 kn, srpanj 2013.- 1.000,00 kn, kolovoz 2013.- 1.000,00 kn, rujan 2013.- 1.000,00 kn i listopad 2013.- 1.000,00 kn u kojem vremenskom periodu ovdje tužitelj nije platio niti kune, odnosno niti lipe za uzdržavanje mlt. kćerke A. P. sukladno pravomoćnoj i ovršnoj presudi posl.br. P-2178/12 Općinskog suda u Šibeniku od 21. listopada 2013., a prema kojoj je tužitelj trebao doprinositi za uzdržavanje mlt. kćerke iznos od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 25. listopada 2012. pa nadalje. Tvrdi da tužitelj od 25. listopada 2012. do 8. studenoga 2013. nije izvršavao svoju obvezu uzdržavanja kćerke, pa je tuženica pokrenula izravnu naplatu kod FINE za to razdoblje, te je izvršena djelomična naplata iznosa od 3.329,02 kn-kamata i iznosa od 162,94 kn-glavnica u korist tuženice kako je navedeno u dopisu FINE od 17. siječnja 2019. Tvrdi da tužitelj za prvu godinu uzdržavanja kćerke (25. listopada 2012. do 8. studenoga 2013.) duguje i danas tuženici iznos od 10.000,00 kn. Navodi da je tuženica samostalno povukla zahtjev za izravnu naplatu kod FINE i to 9. lipnja 2015. iz razloga jer su parnične stranke (bivši supružnici) sklopili sudsku nagodbu dana 3. lipnja 2015., kojom se tuženica isto obvezala, a radi poboljšanja međuljudskih odnosa prvenstveno radi dobrobiti zajedničke kćerke stranaka.
Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.
Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji jedini i isključivi žalbeni razlog u ovom slučaju nije dopuštena. Tužitelj se u cijelosti protivi navodima žalbe jer su isti u potpunosti neosnovani, odnosno prelaze okvire raspravljanja u ovoj pravnoj stvari. Navodi da sud nije proveo nikakvo vještačenje, niti je isto bilo potrebno, jer prostom matematičkom radnjom zbrajanja, sud je mogao sam utvrditi koliki je iznos neosnovano naplaćen od tužitelja, a zbog činjenice da je tuženica zatražila izravnu naplatu za cjelokupni presuđeni iznos iako to nije imala pravo. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.
Žalba je osnovana.
Pri upuštanju u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tuženice, valja navesti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458.s t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) obzirom da potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 10.000,00 kn zbog čega se, prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda kojom se završava spor u postupku u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.s t. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 250. ZPP-a
Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., i 11. ZPP ovaj sud je utvrdio da je donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.
Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete prema tuženici u iznosu od 3.685,20 kn za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio time što je tuženica neosnovano pokrenula postupak izravne naplate.
U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je tuženica kao ovrhovoditeljica protiv tuženika kao ovršenika dana 15. siječnja 2014. podnijela zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji (FINA) na temelju ovršne isprave presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P2-178/12 od dana 21. listopada 2013. i to u cijelosti prema ovršnoj ispravi, sa računa ovršenika na račun ovrhovoditeljice,
-da je FINA po zahtjevu za izravnu naplatu od 15. siječnja 2014.podnesenog temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P2-178/12 od dana 21. listopada 2013. ovršeniku M. P. izvršila djelomičnu naplatu kamate u iznosu od 3.329,02 kn i djelomičnu naplatu glavnice u iznosu od 162,94 kn, sve u korist ovrhovoditeljice,
-da iz potvrde o transakciji R. B. d.d., odnosno naloga za plaćanje E.&S. b. d.d. u razdoblju od studenog 2013. godine do veljače 2017. proizlazi da je tužitelj svoju obvezu prema toč. 4. izreke pravomoćne presude tog suda posl. br. P2-178/12 od 22. studenog 2013. redovno ispunjavao na način da je na ime alimentacije za mldb. kćerku stranaka čak i prije pravomoćnosti navedene presude uplaćivao iznos od 1.000,00 kn, na račun bivše supruge i majke mldb. djeteta,
-da je tužena podnoseći zahtjev za izravnu naplatu putem FINE dana 15. siječnja 2014. pri tome zahtijevala da se novčana sredstva radi naplate tražbine iz priložene ovršne isprave prenesu u cijelosti prema ovršnoj ispravi P2-178/12, iako je nesporno utvrđeno da nije postojalo cjelokupno dugovanje po predmetnoj presudi jer je tužitelj redovno mjesečne obroke za alimentaciju mldb. djeteta uredno započeo i nastavio plaćati.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelju u razdoblju od 3. veljače 2014. do 13. studenoga 2015. izvršena naplata naknade Fine u iznosu od 3.685,20 kn, a do čega je došlo zbog neosnovanog postupka tuženice kojim je tražila izravnu naplatu u cijelosti prema presudi P2-1787/12. Stoga udovoljava tužbenom zahtjevu budući je utvrđeno da je tužitelj neosnovano oštećen za označeni novčani iznos. Navedeni pravni stav suda prvog stupnja, prema ocjeni ovog suda nije pravilan. Naime, odredbom čl. 1. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje OZ) dano je određenje ovršnog postupka- to je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.
Nadalje, pitanje prava na naknadu troškova u ovršnom postupku utvrđeno je odredbom čl. 14. OZ-a i prema st. 4. navedenog članka ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi one troškove koji su bili potrebni za ovrhu, dok prema st. 5. istog članka ovrhovoditelj dužan ovršeniku naknaditi troškove koji su mu neosnovano prouzročeni.
Dakle, odredba čl. 14. OZ-a govori o troškovima potrebnim za ovrhu, no prema ocjeni ovog suda pri ocjeni radi li se o takvim troškovima i zavisno o tome ima li ovrhovoditelj, odnosno ovršenik pravo na njihovu naknadu u predmetnom slučaju moraju se uzeti u obzir i odredbe OZ-a u kojima je potrebno posebno uređen postupak provedbe ovrhe određenim sredstvom, u konkretnom slučaju na novčanim sredstvima na bankovnom računu ovršenika.
Naime, u situaciji kad ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, ovrhovoditelj nije u mogućnosti zahtijevati prisilno ostvarenje svoje novčane tražbine na bankovnim računima ovršenika u postupku ovrhe kako ga definira odredba čl. 1. st. 1. OZ-a odnosno nije ovlašten podnijeti prijedlog za ovrhu sudu, a da se prije toga nije pokušao naplatiti u postupku izravne naplate podnošenjem zahtjeva FINI, ako bi to učinio njegov prijedlog bi ovršni sud odbacio temeljem odredbe čl. 211. OZ-a.
Pri tome, treba ukazati da je navedeni postupak izravne naplate koji provodi FINA reguliran odredbama čl. 209. -211. OZ-a i odredbama specijalnog zakona-Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18, 2/20 i 46/20 – dalje: ZPONS).
Radi se o posebnom postupku prisilnog ostvarenja novčane tražbine izvan suda pred posebnim tijelom kojem je provođenje takvih postupaka zakonom dano u nadležnost. Zbog toga u odnosu na troškove postupka nastale u postupku izvansudske ovrhe i sudske ovrhe, nema razloga raditi razliku, odnosno po završetku postupka, zahtjev za naknadu troška koji su stranke imale u tom postupku, podnosi se sudu ( ovršnom ).
Potrebno je istaknuti da je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 29. ožujka 2018. prihvaćeno pravno shvaćanje po kojem troškovi izravne naplate trebaju priznati kao dio troškova ovršnog postupka.
Naknada koju Fina naplaćuje u provedbi/izvršenju osnove za plaćanje predstavlja trošak koji je nastao u postupku izvansudske ovrhe, pa slijedom navedenog proizlazi da se radi o trošku koji je nastao kao dio troška ovršnog postupka. Zbog toga prema ocjeni ovog suda taj trošak se treba smatrati troškom o kojem govori odredba čl. 14. st. 4. OZ-a neovisno o tome što nije nastao u postupku ovrhe pred sudom, pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.
Prema tome, nakon što je dovršen postupak izvansudske ovrhe na način da je ovrhovoditeljica povukla zahtjev, ovršenik je bio ovlašten podnijeti sudu zahtjev za naknadu troška prema pravilima Ovršnog zakona, pa kada ovršenik nije tako postupio, mora se zaključiti da ovršenik kao tužitelj ne može zahtijevati naknadu troška nastalog u postupku izvansudske ovrhe samostalnom tužbom u parničnom postupku.
Pritom neosnovano tužitelj smatra da štetnu radnju i štetu predstavlja već i sama činjenica da je tuženica kao ovrhovoditeljica podnijela zahtjev za izravnu naplatu u kojem je zahtijevala naplatu novčane tražbine u cijelosti prema ovršnoj ispravi, jer je tužitelj kao ovršenik u tom postupku mogao predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, kako je to propisano odredbom čl. 210. st. 1. OZ, a tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da bi koristi navedena pravna sredstva, odnosno da su pljenidba i prijenos proglašeni nedopuštenima. Iz navedenog proizlazi da tužitelju u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje ni jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu.
Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka tuženica je uspjela u cijelosti u parnici pa joj pripada pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) pripada trošak sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 29. kolovoza 2018., 3. listopada 2018. i 5. veljače 2018. iznos od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) što ukupno daje iznos od 2.000,00 kn. Prema stajalištu ovog suda tuženici ne pripada pravo na trošak sastava podneska 5. rujna 2018. s obzirom na činjenicu da tuženica u tom podnesku iznosi svoje pravno mišljenje o sporu, pa takav podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155. ZPP-a. Također tuženici ne pripada trošak pristojbe na odgovor na tužbu jer tuženica takav trošak nije imala.
Tuženica je troškovnikom specificiranim u žalbi zatražila i trošak žalbenog postupka koji ukupno iznosi 1.025,00 kn, a obuhvaća trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn ( Tbr.10.t.1. Tarife ) i trošak pristojbe na žalbu u visini od 400,00, pa kako je tuženica u žalbenom postupku uspjela u cijelosti pripada joj žalbeni trošak u cijelosti.
Prema tome tuženik je u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.025,00 kn.
Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženice presudu suda prvog stupnja preinačiti a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 373. t. 3. ZPP-a.
U Rijeci 24. studenoga 2020.
Sutkinja
Helena Vlahov Kozomara