Revr-607/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 607/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz D., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-157/2010 od 17. siječnja 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-471/08-27 od 13. listopada 2009., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-157/2010 od 17. siječnja 2011. i Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-471/08-27 od 13. listopada 2009. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Ovaj sud u ovome postupku oglašuje se nenadležnim, radnje provedene u postupku ukidaju se, a tužba u ovome predmetu odbacuje se.

II. Nalaže se tužitelju da na ime troškova postupka plati tuženiku 5.000,00 kn u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjska rješenje i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno da ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova revizije.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli i izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojega je revizija podnesena (čl. 392.a ZPP).

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

„Ima li pravo radnik u sudskom - parničnom postupku potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće?“

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu doprinosa za obvezno osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, na dio isplaćenih neto iznosa na ime tzv. terenske dnevnice (do 250,00 kn po danu), koji temelji na tvrdnji da tuženica nije uplatila sve doprinose i druga davanja - jer je pogrešno terensku dnevnicu podvela pod terenski dodatak zbog čega su porezi i doprinosi obračunati samo na iznos dodatka preko (neoporezivog) iznosa od 250,00 kn do 65,00 EUR. Tužitelj smatra da se isplaćeni iznosi smatraju plaćom pa da na njih treba u cijelosti obračunati i uplatiti doprinose i druga davanja.

Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 186/10 od 27. listopada 2010. proizlazi da je u tim predmetima (sporovima radnika protiv poslodavca), u kojima su se nižestupanjski sudovi oglasili nenadležnim i odbacili tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za plaćanje doprinosa, zauzeto shvaćanje da postoji sudska nadležnost u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu doprinosa pri čemu su Vrhovni sud i Ustavni sud nadležnost za odlučivanje o utuženim doprinosima povezali sa zakonskim određenjem pojma plaće iz čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 114/03), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine i kojim je dopunjen je članak 83. Zakona o radu dodavanjem stavka 5. na način da je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra bruto plaća.

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. navodi se da „odbijanje sudova da odluče o tome je li poslodavac dužan uplatiti (i) doprinose na plaću podnositelja i upućivanje podnositelja da o tome zatraži odluku upravnog tijela, uz istodobno prihvaćanje sudova da odlučuju o postojanju radnog odnosa podnositelja i njegovom pravu na plaću (bez doprinosa), predstavlja ograničavanje podnositeljevog prava na pristup sudu koje, osim što nije utemeljeno na mjerodavnom pravu, ne osigurava na djelotvoran način zaštitu podnositeljevih prava, jer ga stavlja u položaj suprotan samoj biti njegovog prava – u položaj u kojem je onemogućeno odlučivanje o njegovom zahtjevu“.

Polazeći od ustavne obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda, da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010., suprotno zaključku nižestupanjskih sudova da ne postoji sudska nadležnost, u konkretnom slučaju postoji sudska nadležnost za odlučivanje u sporu u kojem radnik potražuje razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće. Ovo stoga što bi se zauzimanjem suprotnog shvaćanja onemogućilo odlučivanje o takvom zahtjevu u sudskom postupku, iako se radnicima kojima nije uopće isplaćena plaća omogućuje odlučivanje o tužbenom zahtjevu za isplatu te tražbine u bruto iznosu u sudskom postupku (to je i njihova obveza da utuže plaću u bruto iznosu).

Stoga je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu postavljenom s osnova isplate plaće, novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, nadležan sud u parničnom postupku, a radnik kao subjekt prava i obveza iz radnog odnosa u povodu kojega je došlo do parnice ima aktivnu građanskopravnu legitimaciju potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, bez obzira što se utuženi dio novčane tražbine ne isplaćuje izravno radniku.

U smislu izloženog, zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu sudske nadležnosti, u postupku nisu utvrđene odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu utuženog iznosa.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.