Rev-425/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 425/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. A. iz P., zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetnišvu – Građansko upravni odjel Pula, radi utvrđenja i prodaje stana, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 08. siječnja 2003. godine broj Gž-2188/01, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli od 26. lipnja 2001. godine broj P-1841/99, u sjednici održanoj dana 18. studenog 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Tužiteljica je izjavila reviziju protiv drugostupanjskog rješenja, kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju revizije izjavljene protiv presude Županijskog suda u Puli od 08. siječnja 2003. godine broj Gž-2188/01, navodeći da se radi o sporu u kojem je revizija uvijek dopuštena sukladno odredbi čl. 106. Zakona o stambenim odnosima ("NN" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZSO).

Revizija protiv pobijanog rješenja je dopuštena u smislu odredbe čl. 400. st. 3. ZPP, ali je neosnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja o stjecanju stanarskog prava na tom stanu. Tužiteljica je u svojoj tužbi to prejudicijelno pitanje postavila kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu.

Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

Ne radi se dakle o sporu iz čl. 106. ZSO, u kojem bi slučaju revizija uvijek bila dopuštena, već se ovdje dopuštenost revizije ocjenjuje prema vrijednosnom kriteriju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP). Tužiteljica je u tužbi od 12. studenog 1997. godine navela vrijednost predmeta spora iznosom od 58.291,13 kn.

Odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("NN" broj 112/99 – dalje ZIDZPP), koji je stupio na snagu 06. studenog 1999. godine, izmijenjena je odredba čl. 382. st. 2. ZPP-a, tako u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude, ne prelazi 100.000,00 kn.

U smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZIDZPP, o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda, koja je donesena nakon stupanja na snagu tog Zakona, rješava se po tom izmijenjenom Zakonu.

U ovom slučaju, drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Puli broj Gž-2188/01 doneseno je 08. siječnja 2003. godine, dakle nakon stupanja na snagu ZIDZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora po izmijenjenoj odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, tj. 100.000,00 kn.

Kako ovdje vrijednost predmeta spora pobijane pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn, niži sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 389. ZPP-a, kad su odbacili reviziju tužiteljice kao nedopuštenu.

Zbog toga je revizija tužiteljice izjavljenoj protiv drugostupanjskog rješenja neosnovana pa je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. i čl. 400. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. studeni 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v.r.