P-1123/2021-16 · Općinski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1123/2021-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane glavne rasprave 25. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 23.C) Ugovora o kreditu broj: 1653/04 broj kreditne partije 7102519145 od 27.12.2004. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banić posl.br. OU-669/2004 dana 27.12.2004. godine, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja

Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb,Trg Bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu iznos od 1.512,23 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 1653/04 broj kreditne partije 7102519145 od 27. 12. 2004. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banić posl.br. OU-669/2004 dana 27.12.2004. godine, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditora.“

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb,Trg Bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 650,34 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. prosinca 2004. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana. "

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb,Trg Bana Jelačića 10, OIB:92963223473 da naknadi tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 1. srpnja 2021. navodi da su dana 27. prosinca 2004. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1653/04 na iznos kredita od 168.000,00 EUR (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Miroslava Banić posl.br. OU-669/2004 dana 27.12.2004. Odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Također odredbom čl. 23.C) predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Odredbom članka čl. 23.C) predmetnog Ugovora o kreditu broj: 1653/2004 broj kreditne partije 7102519145 od 27.12.2004. godine ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 23.C) predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik, te na koju tužitelj nije mogao utjecati. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna, a sve sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07).

Nadalje, odredbama Zakona o obveznim odnosima je regulirano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom ugovornom odnosu nikakvog zakonskog ni stvarnog uporišta nema tuženik u naplaćivanju dodatnih naknada kod prijevremene konačne otplate kredita, budući da takve troškove niti nema, odnosno ne radi se o stvarnim troškovima koji su nastali za tuženika.

Naime, Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Dok je st. 3 istog članka ugovora u bitnome propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stoga je tuženik, polazeći od načela savjesnosti i poštenja, načela zabrane zlouporabe prava I načela jednake vrijednosti činidaba, ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za posljedicu ima ništetnost takve odredbe ugovora. Tužiteljevo je dakle, zakonsko pravo da vrati kredit prije ugovorenog roka za vraćanje, a uslijed čega je dužan naknaditi štetu tuženiku, ako je šteta nastala, dok u konkretnom slučaju nikakva šteta banci prilikom prijevremene otplate kredita nije učinjena. Tuženik je ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po principu “uzmi ili ostavi”, na koju tužitelj nije mogao nikako utjecati, te takva naknada ne predstavlja nikakvu naknadu štete tuženiku, već naknadu za uslugu banke, te stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je propisana čl. 350. Zakonom o obveznim odnosima. Ista se ugovorna kazna može ugovoriti za slučaj da dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s ispunjenjem ili je neuredno ispuni, što svakako nije slučaj u konkretnoj situaciji, stoga odredba ugovora kojom je ugovorena naplata nekakve naknade za prijevremenu otplatu kredita kod koje banka nema nikakve dodatne troškove ako korisnik kredita prije otplati kredit, je, zbog svega iznesenog, ništetna ugovorna odredba.

Tužitelj nadalje ističe kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, ovdje tužiteljem, tipskim ugovorom nametnuti naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, te iz same odredbe Ugovora nije niti jasno koje naknade i troškove će korisnik uopće imati. Zapravo tuženik nema nikakvih stvarnih dodatnih troškova, u smislu administrativnih troškova, troškova osoblja, zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, te stoga nema nikakvo uporište u naplati takvih naknada. Tome u prilog ide i zaključak sa sjednice VSRH Su IV–308/2020 od 5.11.2020. godine u kojem je navedeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita može biti ništetna ako se o istoj nije pregovaralo.

Tuženik da je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 11.393,88 kn. Navedeni iznos naknade vidljiv je iz potvrde o obavljenim transakcijama tuženika, koja se dostavlja u prilogu, a iz koje proizlazi da je tuženik neosnovano naplatio tužitelju na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita gore naznačeni iznos, koji iznos za tuženika ne predstavlja stvarni trošak niti za takvu naknadu postoji ikakvo zakonsko uporište za naplatu.

Također, odredbom članka 2. stavak 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 2. stavak 4. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna.

Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna.

Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u određenom postotku od iznosa kredita, a prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 4.900 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju 7,575419 tuženika na dan naplate naknade iznosi 37.119,55 kn, koji iznos je tuženik neosnovano naplatio tužitelju za obradu kreditnog zahtjeva.

Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 14. studenog 2024. na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Ističe da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 4 Ugovora o kreditu broj: 1653/04 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 27. prosinca 2004. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od kn 37.119,55 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. prosinca 2004. godine pa do isplate.

Odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditora.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

Naime, naknada za obradu kredita koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije nikada niti naplaćena.

Stoga, ukoliko je sudska praksa pokazala da se neka odredba smatra nepoštenom ako nije razumljiva potrošaču, a to podrazumijeva da nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja neke odredbe, to onda tuženik ističe da se načelo transparentnosti neke odredbe u ovom slučaju ne može niti primijeniti jer nisu ni postojale ekonomske posljedice koje je tužitelj trebao razumjeti, a sve budući da naknada nikada nije niti naplaćena. Osim toga da nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu te s koje osnove tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od kn 11.393,88 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2013. godine pa do isplate ističe da je odredbom čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2013. godine.

Naime, ukoliko bi sud utvrdio da je citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2013. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe da je proteklo više od 7 godina.

Konačno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeve uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud drži tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

5. Tužitelj iskazuje da je 2004. podigao stambeni kredit u Zagrebačkoj banci i da nije imao saznanja da se plaća niti ulazna niti izlazna naknada. Siguran je da je platio ulaznu naknadu, ali se zbog proteka vremena ne može sjetiti točnog iznosa. On da je prodao kuću i tada zatvorio kredit s novcem od prodaje i tada da je morao platiti iznos od cca 1.500,00 EUR kako bi kupac mogao skinuti hipoteku s kuće. Navodi da nije bilo nikakve opcije da se o tome pregovara s bankom i da na to nije mogao utjecati, misli da mu je rečeno da se radi o 1% ostatka kredita. Ugovor da je sastavila banka i on da je dobio i samo morao s njim otići kod javnog bilježnika. Također navodi da mu se nisu pročitale i objasnile te odredbe ugovora o ulaznoj naknadi, odnosno niti jedan članak ugovora i da nije mogao utjecati na ništa osim koji će mu iznos odobriti s obzirom na njegova primanja u to vrijeme.

6. Iz dostavljenih podataka Zagrebačke banke o naplaćenim naknadama po kreditnoj partiji broj 7102519145 proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije naplaćena, a da je 5. studenog 2013. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 11.393,88 kn.

7. Vezano uz tuženikov prigovor zastare potraživanja, ukazuje se na pravno shvaćanje VSRH od 30.01.2020. godine u kojem je jasno i nedvojbeno utvrđeno da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe, što svakako u konkretnom slučaju još nije nastupilo jer se predmetni postupak vodi upravo radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredba, a kumulativno i za restituciju preplaćenog iznosa.

8. Odredba članka čl. 1021. ZOO-a propisuje da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Tom je odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu, od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonskog uporišta od tužitelja naplatiti nikakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što dovodi do toga da je takva ugovorna odredba, protivna odredbi čl. 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima, ništetna ugovorna odredba. Pored toga navedena ugovorna odredba nije jasna ni razumljiva jer nije zapravo jasno kakve to stvarne troškove je imao tuženik/banka prilikom obrade kredita, budući da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike u tu svrhu. Dakle, tužena nije imala nikakvih stvarnih troškova obrade kreditnog zahtjeva tužitelja, niti je imala zakonsko uporište za naplatu jednokratne naknade obrade kredita temeljem ugovora o kreditu.

Isto tako, odredbama čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, NN79/09) propisano je da (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju tužitelj ističe kako se radilo u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca/tuženika na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je o istoj mogao pregovarati s tuženikom. Opće je poznato da se o odredbama akata Kreditora/tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, ne može pregovarati već su to standardni obrasci ugovora prethodno sastavljeni od strane banke/tuženika. Budući da tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj sporne odredbe, niti se o istoj pojedinačno pregovaralo, to je takva odredba sukladno gore navedenim zakonskim odredbama nepoštena ugovorna odredba, a posljedica čega je ništetnost takve ugovorne odredbe, stoga je tužena dužna vratiti utuženi iznos tužitelju temeljem ništetne ugovorne odredbe zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja takve naknade do isplate.

Tužitelj je u spis dostavio i najnovije odluke Vrhovnog suda RH, Rev-673/2023 od 13.2.2024. godine i Rev-1051/2023 od 3.4.2024. godine kojim odlukama je odbijena revizija tuženice, a radi se o istom predmetu spora kao u konkretnom slučaju, odnosno o tzv. ulaznoj naknadi, a kojom odlukom je i Vrhovni sud RH kao sud najviše instance u Republici Hrvatskoj zauzeo stav o predmetu ovog spora.

Vezano uz navode tuženika iz odgovora na tužbu na temu naknade za prijevremenu otplatu tužitelj navodi kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, ovdje tužiteljem, tipskim ugovorom i općim aktima nametnuti naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, te iz same odredbe Ugovora nije niti jasno koje naknade i troškove će korisnik uopće imati. Zapravo tuženik nema nikakvih stvarnih dodatnih troškova, u smislu administrativnih troškova, troškova osoblja, zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, te stoga nema nikakvo uporište u naplati takvih naknada. Takav stav je potvrdio i Vrhovni sud RH u zaključku na sjednici Su IV–308/2020 od 5.11.2020. godine.

Naime, odredbom čl. 23.C. predmetnog ugovora o kreditu, sastavljenoj unaprijed po tuženiku, o kojoj stranke nisu posebno pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njezin sadržaj, a kojom je određeno da je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan tuženiku platiti naknadu u visini određenoj Odlukom o naknadama tuženice, uzrokovana je znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je stoga ista nepoštena, a kao takva i ništetna sukladno zakonskim propisima. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VRSH posl.br. Rev- 43/2022 od 14.06.2022. godine, kojom je odbio reviziju kao neosnovanu vezano uz predmetnu problematiku. Također, isto stajalište je Vrhovni sud RH zauzeo i u presudi posl.br. Rev- 112/2018 od 09.03.2022. godine.

9. Slijedom naprijed navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev pod točkom I.

– III. izreke ove presude.

Budući da tužitelj nije dokazao da mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a što proizlazi iz sudu dostavljenih podataka tuženika te koja se naknada sukladno posebnoj Odluci banke u određenom periodu 2004. nije niti naplaćivala, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev pod točkom IV. izreke ove presude.

10. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 13. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 28. studeni 2024., 25. ožujka 2025. i 25. travnja 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR, pristojba na tužbu i presudu svaka u iznosu od 55,35 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu 1.360,70 EUR.

U Rijeci, 8. srpnja 2025.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika