I Kž-898/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 898/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Damira Kosa i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. A. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 15. lipnja 2007. broj K-62/06, u sjednici održanoj 30. rujna 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. S. A., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. S. A. za kazneno djelo pokušaja ubojstva na mah iz članka 92. u vezi s člankom 33. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tih propisa, primjenom odredaba članka 57. stavka 1. i 2. točke b) Kaznenog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, u koju mu se, na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. srpnja 2004. do 8. rujna 2004. godine.

II. U ostalom dijelu žalba opt. S. A. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. S. A. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah iz članka 92. u vezi s člankom 33. stavak 1. Kaznenog zakona, na temelju kojih propisa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

čenu kaznu

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona opt. S. A. je u izre uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 3. srpnja 2004. do 8. rujna 2004. godine.

I Kž 898/07-3

Na temelju članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona od opt. S. A. oduzet je nož.

Na temelju članka 132. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) ošt. A. T. upućen je da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku opt. S. A. oslobođen je od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. S. A. putem braniteljice D. G., odvjetnice iz Š., ističući da se žali zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, a iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže ukidanje prvostupanjske presude.

Žalbu je protiv te presude podnio i državni odvjetnik, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se ista preinači na način da se opt. S. A. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbama na način da žalbu optuženika smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, dok žalbu državnog odvjetnika smatra osnovanom i predlaže njeno prihvaćanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba opt. S. A. djelomično je osnovana, a žalba državnog odvjetnika neosnovana.

U odnosu na žalbe zbog povreda kaznenog zakona:

Državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz „članka 366. stavak 1. točka 2. u svezi s člankom 368. stavak 1. ZKP-a“, ali u obrazloženju žalbe ne precizira niti opisno navodi koja od povreda kaznenog zakona iz članka 368. Zakona o kaznenom postupku nabrojanih u točkama 1. do 6. tog članka (koji nema stavaka) bi bila počinjena prvostupanjskom presudom već pobija pravilnost utvrđenih činjenica.

Niti opt. S. A., koji u žalbi navodi da presudu pobija „zbog povrede kaznenog zakona“, ne ukazuje na neku od tih povreda navedenih u članku 368. Zakona o kaznenom postupku, već također polemizira s razlozima prvostupanjskog suda koji se odnose na činjenična utvrđenja i zaključuje da je sud prvog stupnja postupanje optuženika trebao pravno označiti kao kazneno djelo iz članka 100. Kaznenog zakona (kazneno djelo tjelesne ozljede na mah), iz čega proizlazi da optuženik zapravo ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu ovog žalitelja proizlazi iz

I Kž 898/07-3

provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu.

Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjenama žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, svi ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Opt. S. A. u žalbi tvrdi da je kritične zgode postupao „samo s jednim ciljem, da zaustavi vrijeđanje i bez namjere da oštećenika teško povrijedi“ odnosno da njegova „namjera (…) nije bila da ubije ili da teško tjelesno ozlijedi oštećenog“, a da je oštećenikova „teška tjelesna ozljeda samo (…) posljedica nemogućnosti ili nesposobnosti okrivljenog da u tom stanju predvidi oštećenikovo kretanje“.

Suprotno ovim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja nedvojbeno je utvrdio da je opt. S. A. kritične zgode postupao s izravnom namjerom da usmrti ošt. A. T. - s. da svojim ponašanjem može izazvati njegovu smrt i želeći upravo ostvarenje te posljedice. Naime, optuženik je oštećeniku prvo zadao dva uboda nožem u gornju polovinu prsnog koša, s desne strane, nalazeći mu se pritom sučelice, a, nakon što se oštećeni T. okrenuo od njega, zadao mu je i treći ubod nožem, u lijevu stranu leđa, uz medijalni rub lopatice, i to udarcem srednje jakog do jakog intenziteta, pri čemu došlo do izljeva krvi i ulaska zraka u lijevo prsište, što je predstavljalo osobito tešku tjelesnu ozljedu, pa je život oštećenika spašen zahvaljujući hitnoj medicinskoj intervenciji. S obzirom na uporabljeno sredstvo - nož s oštricom duljine 13 cm - kao i intenzitet udaraca, posebno onog posljednjeg, zadanog u leđa, te dio tijela u koji su zadana sva tri udarca - gornji dio trupa u kojem su smješteni vitalni organi čije ozljeđivanje sasvim izvjesno može dovesti do smrti - očigledno je da opt. S. A. nije postupao s namjerom da oštećeniku zada samo tešku tjelesnu ozljedu, a pogotovo ne da ga lakše povrijedi ili zastraši, već je postupao s namjerom da ga usmrti, a jasno je i da oštećenik nije svojim kretanjem pridonio težini ozljede, jer je u trenutku zadobivanja posljednje, najteže ozljede bio okrenut leđima optuženiku, očigledno želeći udaljiti se od njega, a ne krećući se prema njemu.

če da je optuženik proglašen krivim za ubojstvo na mah, dakle, za Pritom se isti

privilegirani oblik ubojstva čiji element je upravo počiniteljevo iznenadno stvaranje odluke da drugog usmrti, i to u stanju jake razdraženosti ili prepasti, izazvanom napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem oštećenika. Ne radi se, dakle, o planiranom djelu, kod kojega bi počinitelj dulje vrijeme stvarao odluku o usmrćenju, već o trenutnom donošenju takve odluke uslijed stanja povišenog afekta u koje je počinitelj doveden bez svoje krivnje nekim od opisanih ponašanja oštećenika.

I Kž 898/07-3

Državni odvjetnik u svojoj žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na prethodno oštećenikovo vrijeđanje opt. S. A. i pokušaj oštećenog A. T. da optuženika udari pivskom bocom te pobija upravo zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik ponašanjem oštećenog A. T. bio doveden u stanje jake razdraženosti, a time i utvrđenje tog suda da je optuženik postupao na mah, ustrajući na tvrdnji da je opt. A. počinio kazneno djelo pokušaj ubojstva na način kako mu je to optužnicom i stavljeno na teret. Međutim, sud prvog stupnja ispravnom je analizom svih provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da svjedok M. J., jedini objektivni očevidac predmetnih događaja, kojemu, kako državni odvjetnik u žalbi ističe, sud prvog stupnja opravdano vjeruje, otklanja obranu opt. S. A. u dijelu u kojem on tvrdi da ga je ošt. A. T. pred trgovinom K. vrijeđao i izazivao, govoreći za njegovu nevjenčanu suprugu „da je kurva, da se jebe okolo“ te da dijete koje ona ima nije njegovo, a da ga je pokušao i udariti pivskom bocom. Naime, i iz iskaza optuženika, ali i iz iskaza svjedoka M. J. proizlazi da on nije bio nazočan sve vrijeme tijekom verbalnog sukoba između optuženika i ošt. T. ispred navedene trgovine, već da je istom bio prisutan samo jednom njegovom dijelu, a iz iskaza optuženika proizlazi da mu je ošt. A. T. uputio citirane uvrede kada su se prvi put sreli pred trgovinom, kada tamo nije bio i svjedok J.. Stoga je sud prvog stupnja, imajući na umu da je svjedok J. u svemu bitnom suglasno optuženiku opisao one dijelove događaja kojima je bio prisutan, opravdano prihvatio i onaj dio obrane opt. S. A. koji se odnosi na prethodne oštećenikove uvrede i pokušaj udaranja pivskom bocom, makar on nije potvrđen iskazom svjedoka J., ali nije njime niti opovrgnut, jer ovaj svjedok tom dijelu događaja nije prisustvovao.

Državni odvjetnik, kada pokušava osporiti utvrđenje suda prvog stupnja da je opt. S. A. u vrijeme počinjenja predmetnog djela bio u stanju jake razdraženosti, reproducira samo one dijelove nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. M. M. za koje ovaj žalitelj smatra da potvrđuju njegove stavove, ali ispušta iz vida konačne zaključke tog vještaka o optuženikovom duševnom stanju upravo u trenutku stvaranja odluke da oštećenika napadne nožem odnosno u vrijeme zadavanja ranije opisanih uboda nožem oštećeniku. Istovremeno državni odvjetnik, analizirajući postupanje ošt. A. T. kritične zgode, ocjenjuje samo neke njegove dokazane radnje, a ne cijeni oštećenikovo postupanje u cjelini događaja koji su prethodili samom optuženikovom počinjenju djela.

Naime, vještak dr. M. M. je, opisujući duševno stanje u kojem se nalazio opt. S. A. prije samog zadavanja oštećeniku tri uboda nožem, naveo da je afekt kod optuženika oscilirao, da je u početku bio blažeg stupnja, da ga je optuženik potiskivao, nastojeći izbjeći ozbiljni konflikt, a da je tijekom oštećenikovog odbijanja da napusti optuženikov stan taj afekt postupno rastao, gomilao se i pojačavao do jačeg stupnja, da bi u jednom trenutku došlo do njegovog pražnjenja i ubadanja oštećenika nožem. Navodi da se radilo o afektu bijesa, ljutnje, a i straha, te da su optuženikove reakcije i ponašanje bili u izvjesnoj mjeri kontrolirani, sve do trenutka kada on uzima nož, a takvu reakciju vještak ocjenjuje afektivno-impulzivnom.

Dakle, iz citiranog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, čiju vjerodostojnost državni odvjetnik ne dovodi u sumnju, jasno proizlazi da se opt. S. A. u trenutku stvaranja i realizacije

I Kž 898/07-3

odluke da uzme nož i njime nasrne na oštećenika nalazio u afektu bijesa, ljutnje i straha, i to jačeg stupnja, pa je nedvojbeno da takvo njegovo stanje odgovara pojmu jake razdraženosti.

Konačno, nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da „vrsta napada i vrijeđanja od oštećenika, njegovo različito trajanje, kada se sukob prekida pa nastavlja, nikako nije mogla optuženika dovesti bez njegove krivnje u jaku razdraženost“.

Naime, ranije citirane uvrede koje je ošt. A. T. uputio opt. S. A. prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavljaju grubo omalovažavanje optuženika i povrjeđivanje njegovog dostojanstva i osjećaja časti, a i njegovog obiteljskog života i najbližih mu osoba, a izrečene su na ulici, pred drugim osobama. Optuženik ne reagira nasilno na te teške uvrede, već odlazi kući iz koje, očigledno ne želeći nastavljanje bilo kakvog sukoba, zove policiju, vjerujući da će to smiriti oštećenika, a policija i ureduje te obavlja razgovor i s oštećenikom. Niti intervencija policije ne smiruje oštećenika, već njegova agresija raste: on odlazi do optuženikovog stana, ulazi i fizički ga napada (zadaje mu dva šamara), a opt. S. A. ni na to ne reagira agresivno, već oštećenika iz stana uspijeva izgurati M. J. koji iskazuje da je optuženik „bio sav šokiran (…), on je samo ustao sa stolice, buljio je u jednu točku, nije ništa govorio, samo je gledao i jedinu rečenicu koju je bila je: „ne znam što je tom čovjeku“.“. Zbog ovih događa budi se optuženikovo dijete staro tri mjeseca i plače, on ga uzima u naručje kako bi ga smirio, a nakon par minuta ošt. A. T. ponovno ulazi u optuženikov stan. Svjedok M. J., opisujući oštećenikovo ponašanje, izrijekom navodi: „Cijelo vrijeme događaja u stanu optuženika, oštećenik ga je vrijeđao, psovao, govoreći mu da mu je žena kurva, da će ga ubiti i sl.“ (list 114 spisa). Opt. S. A., kojega oštećenik zatječe s djetetom u rukama, odnosi dijete u drugu sobu i stavlja ga u krevet, a tada i donosi odluku o počinjenju predmetnog djela, uzima nož i oštećeniku, kojega svjedok M. J. pokušava smiriti, zadaje ubode.

Iz iznesenog slijeda događaja jasno proizlazi da postoji kontinuitet predmetnih događaja koji započinju oštećenikovim vrijeđanjem pred trgovinom opt. S. A., a završavaju optuženikovim zadavanjem udaraca oštećeniku. Iako se radi o zbivanjima koja su očigledno trajala dulje vrijeme (u međuvremenu je intervenirala i policija, ali ni to nije spriječilo oštećenika da postane još agresivniji, jer on nakon te intervencije odlazi u stan optuženika i zadaje mu dva šamara), ni po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, nije moguće pojedine dijelove ovih zbivanja razmatrati kao zasebne događaje, kao što to čini državni odvjetnik u žalbi. Naime, A. T. kontinuirano teško vrijeđa i napada optuženika, prvo pred trgovinom, zatim u njegovom vlastitom domu, zadavši mu prilikom prvog ulaska dva šamara, a kada drugi put nepozvan i, usprkos očiglednom protivljenju optuženika, ulazi u njegov stan, ovaj drži u rukama dijete, a oštećenik ga ponovno vrijeđa, psuje i prijeti mu. Niti pred trgovinom, niti prilikom prvog oštećenikovog ulaska u stan optuženik ne odgovara na njegove uvrede i napade, već se povlači, nastojeći izbjeći konflikt, potiskujući afekt koji raste u njemu, sve do trenutka kada taj afekt dosegne jaki intenzitet i kada dolazi do njegovog pražnjenja.

S obzirom na izneseno, ne može biti govora o tome da bi opt. S. A. u stanje razdraženosti, u kojem je počinio radnju predmetnog kaznenog djela, došao svojom krivnjom, čigledno da je to njegovo stanje isključiva posljedica opisanog ponašanja oštećenika. jer je o

I Kž 898/07-3

Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice, iz kojih proizlazi da se u dokazanom ponašanju optuženika stječu svi bitni subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah iz članka 92. u vezi s člankom 33. stavak 1. Kaznenog zakona. Ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju niti žalbom optuženika, niti žalbenim navodima državnog odvjetnika, a tim žalbama se ne ukazuje ni na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne za pravnu kvalifikaciju optuženikovih radnji, koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi.

Zbog toga su žalbe opt. S. A. i državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku) neosnovane.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni:

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je „izrečena kazna okrivljeniku u trajanju od jedne godine blaga, te da se istom neće ostvariti svrha kažnjavanja jer je okrivljeniku za ovo kazneno djelo izrečena najblaža kazna zatvora predviđena za ovo kazneno djelo“, ali osnovano opt. S. A. u žalbi ističe da je kazna izrečena prvostupanjskom presudom „previsoka posebno kada se ima u vidu činjenica da se sve odvijalo u stanu okrivljenika u koji se on vratio nakon što je (…) zatražio intervenciju policije“.

Naime, za kazneno djelo iz članka 92. Kaznenog zakona u inkriminirano je vrijeme bila zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina, a za pokušaj kaznenog djela predviđena je mogućnost blažeg kažnjavanja (članak 33. stavak 2. Kaznenog zakona).

Doprinos oštećenika bitni je element kaznenog djela iz članka 92. Kaznenog zakona i on, sam po sebi, ne može predstavljati olakotnu okolnost, ali, ako oštećenikovo vrijeđanje i napad po svom intenzitetu, trajanju i drugim okolnostima nadilaze uobičajene pojavne oblike tog doprinosa, on, uz ostale okolnosti predviđene člankom 56. Kaznenog zakona, mora imati odraza i na kaznu.

Imajući na umu da otegote okolnosti ne postoje, činjenicu da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju, kao i one olakotne okolnosti koje je utvrdio i ispravno cijenio prvostupanjski sud - optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, njegovo obiteljsko stanje, posebno očinstvo maloljetnog djeteta, prilike u kojima živi (loše materijalno stanje i da je podstanar) te iskreno držanje pred sudom - ali i sve ranije opisane okolnosti koje se odnose na intenzitet oštećenikovih napada i njegovih vrijeđanja optuženika te izrazitu upornost koju je oštećeni A. T. pokazao nastavljajući se agresivno ponašati i nakon intervencije policije i napavši optuženika u njegovom domu, koje okolnosti u njihovom zbiru Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, cijeni posebno izraženima, valja zaključiti da i i kaznom blažom od propisane te da je opravdana primjena se svrha kažnjavanja može postić

odredaba članka 57. Kaznenog zakona.

Stoga se prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, upravo kazna zatvora u trajanju osam mjeseci ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog

I Kž 898/07-3

djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Stoga je na temelju članka 390. Zakona o kaznenom postupku valjalo djelomično prihvatiti žalbu opt. S. A. i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, pri čemu je u izrečenu kaznu na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru.

Ispitujući, u smislu članka 382. Zakona o kaznenom postupku, opravdanost i zakonitost izrečene sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz članka 80. stavak 1. Kaznenog zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud osnovano i ispravno izrekao rečenu sigurnosnu mjeru iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj presudi.

Budući da ne postoje preostali razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi iz žalbe državnog odvjetnika, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu opt. S. A. u ostalom dijelu kao i žalbu državnog odvjetnika u cijelosti odbiti kao neosnovane, te u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.