Rev-x-720/2017-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 720/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB: …, L. P., OIB: … i S. P., OIB: …, svih iz N., koje zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državništvo u Z., radi naknade štete, protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-851/16-4 od 6. ožujka 2017., kojima je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-6450/03-112 od 29. veljače 2016., u sjednici održanoj 5. veljače 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja D. P. se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljica L. i S. P. odbacuje se kao nedopuštena.

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici tužitelju D. P. platiti na ime nematerijalne štete iznos od 75.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2016., kao dana donošenja prvostupanjske presude, te mu platiti 1.459,74 EUR na ime novčane materijalne štete s naslova nabave proteze, kao i isplatiti na ime izgubljene zarade za razdoblje od 9. studenoga 1993. do 28. veljače 1994. iznos od 2.060,90 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja D. P. za naknadu nematerijalne štete u daljnjem iznosu od 155.000,00 kn (toč. II. izreke); odbijen je zahtjev za isplatu kamate na iznos od 75.000,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 2004. do 28. veljače 2016. (toč. III. izreke); odbijen je zahtjev za plaćanje kamate na iznos od 1.459,74 EUR za razdoblje od 11. veljače do 12.veljače 1993. (toč. Iv. izreke); odbijen je zahtjev za naknadu materijalne štete u za razdoblje od ožujka 1994. do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 658.652,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. V. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice L. P. za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 80.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2016. do isplate (toč. VI. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice S. P. za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 80.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2016. do isplate (toč. VII. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (toč. VIII. izreke); naloženo je tužiteljima da tuženici naknade troškove postupka u iznosu od 132.500,00 kn (toč. IX. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa (toč. X. izreke).

Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je i riješeno:

"Žalbe parničnih stranaka djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično usvajaju pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-6450/03-112 od 29. veljače 2016.g. :

- djelomično preinačuje u toč.I/izreke i nalaže tuženoj da prvotužitelju D. P. na dosuđeni iznos kunske protuvrijednosti od 1.459,74 EUR isplati zateznu kamatu po dosuđenoj stopi tekućoj od 12.veljače 1993.g. do 01. siječnja 2002.g. na iznos od 2.855,14 DEM, a od 01.siječnja 2002.g. do isplate na iznos od 1.459,74 EUR;

- potvrđuje u preostalom dosuđujućem dijelu toč.I/izreke;

- djelomično preinačuje u toč.II/izreke i nalaže tuženoj da prvotužitelju D. P. isplati s osnova pretrpljenog straha pored dosuđenog iznosa od 5.000,00 kn i daljnji iznos od 10.000,00 kn (desettisućakuna) sa zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2016.g. do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana;

- potvrđuje u preostalom odbijajućem dijelu toč.II/izreke za iznos od 145.000,00 kn;

- potvrđuje u odbijajućem dijelu toč.III/-, toč.V/-, toč.VI/- i toč.VII/izreke;

- potvrđuje u toč.X/izreke;

- preinačuje u odluci o troškovima postupka pod toč.VIII/ - i toč.IX/izreke i rješava:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da prvotužitelju D. P. naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 17.977,68 kn (sedamnaesttisućadevetstosedamdesetisedamkuna i šezdesetiosamlipa) sa zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2016.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana;

Nalaže se drugotužiteljici L. P. i trećetužiteljici S. P. da tuženoj Republici Hrvatskoj naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.053,80 kn (šesttisućapedesetitrikune i osamdesetlipa) u roku od 15 dana;

U nepobijanom odbijajućem dijelu toč.IV/izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena."

Protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen tužitelj D. P. podnio je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljice L. i S. P. reviziju su podnijele pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Svi tužitelji predlažu preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženica reviziju protiv presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud nižestupanjske presude preinači u dosuđujućem dijelu i tužbu tužitelja D. P. odbije u cijelosti uz naknadu troška postupka.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizija tužitelja D. P. nije osnovana, dok revizije tužiteljica L. i S. P. te tuženice nisu dopuštene.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete temeljen na odgovornosti tuženice zbog povrede ustavne zadaće zaštite okoliša i zdravlja ljudi, a koji zahtjev tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi prema kojoj je tužitelj D. P. ozlijeđen dana 9. studenoga 1992. u polju u neposrednoj blizini sela B. kada je prilikom obrade svoje njive traktorom naišao na protutenkovsku minu zaostalu nakon što je u srpnju 1992. izvršeno plansko razminiravanje tog minskog polja po inženjeriji 125. brigade Hrvatske vojske.

Nižestupanjski sudovi su prihvativši činjenične tvrdnje tužbe zaključili o postojanju odgovornosti tuženice pri čemu su otklonili prigovor tuženice da šteta predstavljala ratnu štetu koja je definirana odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("narodne novine "117/03 - dalje. Zakon o odgovornosti), a to je

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:

a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

Ovo stoga što prema utvrđenju sudova do nastanka štete nije došlo na mjestu i u vrijeme odvijanja vojnih operacija, a niti je šteta, nakon što je izvršeno razminiravanje, nastala kao izravna posljedica zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada.

U odnosu na reviziju tužiteljica L. i S. P. i tuženice:

U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Tužbeni zahtjev tužiteljica L. i S. P. za naknadu štete na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe odbijen je jer su nižestupanjski sudovi ocijenili da ne postoje okolnosti koje bi u smislu čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje-ZOO) opravdavale dosuđenje naknade na ime duševnih boli koje trpe zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe.

Tužiteljice u reviziji koju, kako to navode podnose pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, i iako se pozivaju na dvije odluke ovog suda u kojima je izraženo shvaćanje u pogledu postojanja naročito teškog invaliditeta bliske osobe, nisu određeno naznačile materijalno pravno pitanje zbog kojeg podnose reviziju.

Da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano do te mjere da ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, a revizijski sud nije ovlašten sam prepoznavati ili ispitivati nazire li se možda u navodima revidenta neko važno pitanje i kako ono zapravo glasi.

Budući da revizija tužiteljica ne sadrži određeno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, ona ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je reviziju tužiteljica L. i S. P. valjalo kao nedopuštenu odbaciti na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP.

Tuženica u reviziji naznačuje materijalno pravno pitanje:

"Da li stradavanje od mina postavljenih za vrijeme Domovinskog rata predstavlja ratnu štetu u smislu Zakona o odgovornosti republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("NN broj: 117/03) za koju Republika Hrvatska ne odgovara?".

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tužiteljica, uz tvrdnju da je u njima o naznačenom pitanju izraženo shvaćanje koje nije podudarno s onim izraženim u pobijanoj presudi, ukazuje na više odluka ovog suda.

Odgovor na naznačeno (i nedovoljno konkretizirano pitanje) ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, vezano na postojanje okolnosti navedenih u čl. 3. Zakona o odgovornosti, te stoga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP vijeće sastavljeno od pet sudaca revizijskog suda odbaciti će reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Budući da pitanje naznačeno u reviziji tuženice nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, valjalo je reviziju tuženice kao nedopuštenu odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

U odnosu na reviziju tužitelja:

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Tužitelj reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati "a naročito u smislu čl. 365. ZPP-a, jer drugostupanjski sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom". Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima ni postupovnim radnjama tužitelja.

Naime, neosnovana je tvrdnja tužitelja da je obrazloženje drugostupanjske presude u suprotnosti sa stanjem spisa jer iz tužbe od 30. studenoga 1994. jasno proizlazi da tužitelj rentu u mjesečnom iznosu od 2.000,00 kn zahtijeva s naslova tuđe pomoći i njege, dok naknadu štete na ime izgubljene zarade zahtijeva samo za točno određeno razdoblje bolovanja (od 9. studenoga 1992. do 28. veljače 1994.). Rentu na ime izgubljene zarade, suprotno revizijskoj tvrdnji ne zahtijeva.

Nisu osnovani i u suprotnosti su sa stanjem spisa i revizijski navodi o isticanju zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade i u podnescima od 25. lipnja 1998. i 11. prosinca 2006. U podnesku od 25. lipnja 1998. tužitelj samo je specificirao visinu štete na ime izgubljene zarade za vrijeme bolovanja (od 9. studenoga 1992. do 28. veljače 1994.). Uz podnesak od 18. (11.) prosinca 2006. tužitelj dostavlja punomoć za zastupanje u ovom predmetu, dostavlja i potvrdu HZMO od 23. studenoga 2006. iz koje su vidljivi podaci o visini mirovine od odlaska u mirovinu do podnošenja podneska. Pritom tužitelj navodi da još ne može odrediti dio zahtjeva koji se odnosi na razliku mirovine i plaće koja bi mu pripadala po redovnom tijeku stvari. Valja reći, iako je neodlučno, da tom podnesku nije prethodilo ni neodređeno isticanje zahtjeva za plaćanje rente s naslova izgubljene zarade.

Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pošavši od utvrđenja da je tužitelj umirovljen 1. kolovoza 1999., od kada mu je sukcesivno nastajala šteta u vidu izgubljene zarade koja se sastojala u razlici plaće koju bi po redovitom tijeku stvari ostvarivao i mirovine koju je primao, a da je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade nakon 28. veljače 1994. prvi put istaknuo u podnesku od 12. veljače 2010. pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi, doduše ne iz razloga navedenih u drugostupanjskoj presudi, da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

Naknadu štete koja sukcesivno nastaje oštećeni može zahtijevati u obliku rente, ali i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje.

U obje situacije rokovi zastare za utužena potraživanja računaju se po odredbama čl. 376. ZOO.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta nastane.

Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom jer je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna (ako je izvjestan gubitak zarade na poljoprivredi), tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti za koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi. Zbog toga i zastara počinje teći već tada, a ne kada u budućnosti nastane gubitak zarade.

Tužitelj podnošenjem tužbe za izgubljenu zaradu u točno određenom razdoblju (za vrijeme bolovanja) nije očuvao osnovno pravo na koje bi se u kontinuitetu nastavljala buduća potraživanja. Stoga je, s obzirom na dan isticanja zahtjeva (12. veljače 2010.) svakako u zastari potraživanje tužitelja na ime eventualnog gubitka zarade za razdoblje od 28. veljače 1994. do 1. kolovoza 1999.

U situaciji kad je tužitelj po prestanku bolovanja nastavio raditi da bi potom 1. kolovoza 1999. bio umirovljen nastala je nova šteta koja je posljedica ranije štetne radnje i rok zastare počinje teći od dana nastanka te štete, konkretno od 1. kolovoza 1999., a ne kad u budućnosti nastane gubitak zarede.

Budući da je od umirovljenja tužitelja do podnošenja zahtjeva proteklo više od deset godina to je sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje tužitelja zastarjelo. Suprotno tvrdnji revidenta, i uzimajući u obzir dugotrajnost postupka i mladost tužitelja u vrijeme ozljeđivanja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 200. ZOO dosudivši tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 50.000,00 kn te za strah u iznosu od 15.000,00 kn, jer dosuđene naknade prema okolnostima slučaja predstavljaju pravičnu novčanu naknadu.

S obzirom na vrijeme nastanka odnosa izvanugovorne odgovornosti za štetu u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 1991., konkretno vezano na tijek kamata odredbu čl. 277. i praksu razvijenu u primjeni te odredbe, a prema kojoj zatezne kamate na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena.

Stoga neosnovano tužitelj osporava pravilnost materijalnog prava pozivajući se na odredbe čl. 1103. i 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05).

Ne postoji stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 5. veljače 2019.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić, v.r.