I Kž-305/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 305/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja, Senke Klarić-Baranović, Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. B. zbog kaznenog djela iz članka 91. toč. 3. i 6. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. siječnja 2009., br. K-66/08, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2009., saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinku Orlić,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. A. B., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ, sukladno odredbi čl. 75. st. 3. KZ, u vezi čl. 10. ZIDKZ, može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora i ne može trajati dulje od pet godina.

II. Odbija se žalba opt. A. B. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. A. B. za jedno kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. i 6. Kaznenog zakona («Narodne novine», br. 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00, nastavno: KZ), u vezi čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 71/06, nastavno: ZIDKZ), jedno kazneno djelo ubojstva, iz čl. 90. KZ, i za jedno kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, sve na način opisan u izreci te presude, te mu je na temelju istih zakonskih odredbi, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. a) KZ, utvrdio kazne za svako od počinjenih kaznenih djela i to za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ, u vezi čl. 15. ZIDKZ, kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset dvije godine, za kazneno djelo iz čl. 90. KZ, kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i za kazneno djelo iz čl. 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, kaznu zatvora u trajanju

I Kž 305/09-6

od šest godina, a zatim je opt. A. B. osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset pet godina, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. travnja 2008., pa dalje.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ od optuženika je oduzeta željezna šipka duljine 40 cm i debljine 4 cm, kao predmet uporabljen za počinjenje kaznenih djela.

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ, u vezi čl. 75. st. 2. i 3. KZ i čl. 10. ZIDKZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, koja u svakom slučaju ima trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a ne može trajati dulje od pet godina.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, nastavno: ZKP), optuženik je djelomično oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, te je obvezan platiti samo paušalni iznos od 3.000,00 kn.

Protiv te presude žali se opt. A. B. putem branitelja V. Lj., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači na način „… da je počinio dva kaznena djela iz čl. 90. KZ…., te jedno kazneno djelo iz čl. 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, te da mu se izreče kazna zatvora u znatno manjem trajanju…“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalba opt. A. B. odbije kao neosnovana, kod čega je ustrajala i na sjednici vijeća prisutna zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

Žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, posebno u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva, a ukazuje i na proturječnost između razloga presude i sadržaja zapisnika o ispitivanju optuženika, koje nalazi u tome što sud kao otegotne okolnosti cijeni činjenice da je kazneno djelo teškog ubojstva optuženik počinio ostvarivanjem dvaju kvalifikatornih obilježja (iz bezobzirne osvete i na krajnje podmukao način), iako su te okolnosti sadržane već u samom zakonskom opisu djela, te što otegotnim cijeni činjenicu da oštećenicima nije uputio riječi žaljenja i kajanja, iako je tijekom postupka više puta izrazio kajanje (prilikom prvog ispitivanja, u istrazi i na glavnoj raspravi).

Suprotno navedenim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na sva kaznena djela za koja je optuženika proglasio krivim, pri čemu dano obrazloženje ne sadrži bilo kakve proturječnosti, a proturječnosti na koje ukazuje žalitelj ocijeniti će se pobliže u dijelu ocjene žalbenih razloga zbog odluke o kaznenim sankcijama budući da se zapravo i odnose na okolnosti koje su od

I Kž 305/09-6

značaja za izbor vrste i mjere kazne. Svi ostali razlozi kojima se osporava prvostupanjska presuda, pozivanjem na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnose se zapravo na pobijanje presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se isti ocijeniti nastavno, povodom te žalbene osnove.

Iz navedenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju u žalbi ukazuje optuženik, niti se radi o bilo kojoj povredi postupka iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik pobija presudu i zbog povrede odredaba kaznenog zakona, pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP radilo, a iz sadržaja žalbe proistječe da prije svega smatra kako u radnjama optuženika nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ, pri čemu i u tom dijelu zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je optuženik počinio sva kaznena djela za koja je proglašen krivim, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, pa i kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ. Ne radi se stoga o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje već o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica, jer žalitelj smatra da je do povrede kaznenog zakona došlo upravo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se ti razlozi razmotriti nastavno, u dijelu razmatranja i ocjene žalbe optuženika zbog te žalbene osnove (pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. i 2. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika time što je odredio rok u kojem se izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ, mora primjenjivati. Naime, u čl. 76. st. 2. KZ, u vezi čl. 75. st. 3. KZ i čl. 10 ZIDKZ, određeno je da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora i u svim slučajevima ne može trajati dulje od pet godina. Prema tome, sigurnosna mjera može trajati i kraće nego je to odredio prvostupanjski sud, jer njezina primjena prestaje čim prestanu razlozi zbog kojih je primijenjena bez obzira na činjenicu da li izvršenje kazne zatvora još traje i bez obzira na maksimalno mogući rok trajanja mjere od pet godina.

Stoga je povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti valjalo sanirati uočenu povredu zakona počinjenu na štetu optuženika, tako da je pobijana presuda preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri, na način označen pod toč. I. izreke ove presude.

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to samo u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ, počinjeno na štetu J. S., optuženik u osnovi ponavlja obranu koju je naknadno iznio na glavnoj raspravi, u kojoj suprotno ranije danom iskazu kod istražnog suca, tvrdi da je ošt. J. S. udario željeznom šipkom nakon određenih verbalnih nesuglasica s njim, odnosno nakon što je ošt. J. S. spominjao svog sina M. S.. Smatra da je pogrešno utvrđeno da se radilo o potajnom i

I Kž 305/09-6

prikrivenom postupanju i da bi njegovo postupanje bilo prijevarno, neiskreno i sa zlom namjerom, u takvom stupnju intenziteta da bi se radilo o postupanju na krajnje podmukao način. Isto tako, iako nije sporno da je osveta ubojstvom ošt. J. S. izvršena prema posve nevinoj osobi, smatra da to ne znači da je ostvaren element bezobzirnosti, jer je pogrešno utvrđeno kako optuženik postupa vrlo sabrano, planirano i hladnokrvno, bez osjećaja kajanja i odgovornosti, budući da se upravo suprotno, radilo o iznenadnoj, emotivnoj odluci i reakciji, u čemu nema hladnokrvnosti i planiranosti.

Međutim, takvim prigovorima žalitelj nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda da je optuženik usmrtio ošt. J. S. iz bezobzirne osvete i na krajnje podmukao način, upravo onako kako je to sam opisao u obrani danoj kod istražnog suca, koju sud s pravom u cijelosti prihvaća kao istinitu i uvjerljivu, budući da je detaljna, iscrpna i logična te uvjerljiva i suglasna ostalim provedenim dokazima, za razliku od kasnije iznesene obrane na glavnoj raspravi koja je očito naknadno smišljena i iskonstruirana upravo s ciljem izbjegavanja odnosno umanjenja kaznene odgovornosti optuženika.

Protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovu međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci pobijane presude. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama koji su utemeljeni na pravilnoj ocjeni kako obrane optuženika tako i ostalih provedenih dokaza, koje razloge usvaja i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pa kako se oni nikakvim osnovanim i konkretnim argumentima ne dovode u sumnju, nema niti potrebe ponavljati sve ono što već sadrži obrazloženje prvostupanjske presude, već je dovoljno ukazati samo ne neke okolnosti, na koje posebno upire žalitelj.

Prije svega, pravilno prvostupanjski sud temelji presudu u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva, iz čl.

91. toč.

3. i 6. KZ, na štetu ošt. J. S. na obrani koju je optuženik iznio u istrazi, kada je na logičan, detaljan i uvjerljiv način opisao kako je kritičnog dana najprije konzumirao znatnu količinu alkohola (12 do 15 boca piva), te kako ga je naljutio otac kad mu je prigovorio što je oštetio svoje vozilo, zbog čega je otišao do kuće M. S., s namjerom da se s njim obračuna jer se sjetio kako ga je ovaj unazad tri mjeseca jednom prilikom udario i prijetio mu da će ga ubiti. Kada od njegovog oca J. S. saznaje da je M. S. u K., poziva J. S. na piće u svoju kuću, jer je već tada odlučio da se osveti M.

S. tako što će usmrtiti njegovog oca J. S.. Nakon što mu je putem pukla guma na vozilu, odlučio je realizirati osvetu na J. S. (sam kaže „… tada mi je palo na pamet da ostvarim svoj naum…“, list 45/2 spisa), te ga poziva da pođu kozjim putem do kuće M. Ć., po vino, što J. S. prihvaća, kako nastavno kaže optuženik „… ništa ne sluteći…“, te nakon određenog vremena uzima željeznu šipku koju je ponio još kad je pošao kod M. S., i njome iznenada i neočekivano zadaje, ne jedan već najmanje deset neovisnih udaraca, uglavnom u predjelu glave ošt.

J. S. i na mjestu ga usmrćuje.

U takvim radnjama optuženika, prvostupanjski sud pravilno nalazi sve bitne elemente kaznenog djela teškog ubojstva počinjenog iz bezobzirne osvete, jer nema sumnje da se radi o osveti lišenoj svakog smisla s obzirom da postoji očit nerazmjer između povoda za osvetu (činjenica da ga je sin ubijenog nedavno istukao) i povrede dobra koje se čini osvećivanjem (ubojstvo oca osobe koja ga je na taj način objektivno neznatno povrijedila). Istovremeno ispunjen je i onaj potrebni subjektivni element, u vidu planiranog i hladnokrvnog postupanja optuženika, jer protivno navodima u žalbi, da se radilo o iznenadnoj i emotivnoj odluci, bez hladnokrvnosti i planiranosti, optuženik planira ubojstvo, najprije M. S., kao osobe koja ga je povrijedila, te s tim ciljem odlazi kod njega i nosi sa sobom željeznu šipku, a kad ga ne nalazi,

I Kž 305/09-6

odlučuje se osvetiti tako što će usmrtiti njegovog oca, ošt. J. S., kojeg poziva kod sebe na piće i putem, na pogodnom mjestu realizira ranije stvoren plan, usmrćuje ga udarcima one iste željezne šipke, koju je već ranije upravo za to pripremio i ponio sa sobom. Isto tako, nema sumnje da je počinjenim radnjama optuženik ostvario i sve bitne elemente teškog ubojstva na krajnje podmukao način. Naime, nije sporno da su optuženik i ošt. J. S. inače bili u dobrim odnosima, povremeno su se družili i zajedno pili, te je među njima postojao određeni odnos povjerenja, koje je optuženik iskoristio i izigrao, znajući da će ošt. J. S. poći s njim, ništa ne sluteći i ne sumnjajući da bi mu se nešto loše moglo dogoditi. Optuženik očito postupa prikriveno jer ne otkriva pravi razlog pozivanja ošt. J. S. da pođe s njim, iako je već tada stvorio odluku da ga usmrti, te su njegovi postupci neiskreni, himbeni i zlonamjerni, pri čemu svjesno iskorištava povjerenje koje ošt. J. S. ima prema njemu. Istina, mjesto zaustavljanja je slučajno, uzrokovano puknućem gume na vozilu, međutim ta okolnost nije od značaja za ocjenu ukupnog ponašanja optuženika jer odluku o osveti usmrćenjem ošt. J. S. optuženik nije donio u trenutku slučajnog zaustavljanja, već je tu samo realizirao odluku koju je donio i planirao ranije, još u vrijeme kada je pozvao ošt. J. S. da pođu njegovoj kući, na piće, odlučivši ga usmrtiti kako bi se na taj način osvetio njegovom sinu M. S., kojeg nije našao kod kuće.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što nije ispitan svj. M. Č., na okolnost da su optuženik i ošt. J. S. i ranije u više navrata, na isti način dolazili kod njega, te što nije provedena rekonstrukcija događaja na licu mjesta, uz sudjelovanje vještaka patologa, na okolnost načina zadobivanja više tjelesnih ozljeda ošt. J. S. i izgleda mjesta na kojem se to dogodilo. Činjenica je da izvođenje ovih dokaznih prijedloga nije predlagano tijekom postupka, na glavnoj raspravi, već su istaknuti tek u žalbi, a nakon što je ispitan vještak sudske medicine dr. A. A. (list 301 spisa), upravo na okolnosti ranije danog nalaza i mišljenja u pogledu opisa, kvalifikacije i mehanizma nanošenja ozljeda koje su zadobili svi oštećenici, pa i ošt. J. S., na njegov nalaz i mišljenje nije bilo primjedbi. Stoga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su navedeni dokazni prijedlozi neprikladni, jer postoje opravdani razlozi za sumnju da bi se ispitivanjem svj. M. Č., utvrdila bilo koja važna činjenica, budući da zapravo nije odlučno jesu li optuženik i ošt. J. S. ranije već odlazili istim putem do M. Č., odnosno predloženi dokazi su nevažni jer su činjenice u pogledu opisa, kvalifikacije i mehanizma nanošenja ozljeda opt. J. S. već u potpunosti utvrđene medicinskim vještačenjem koje je provedeno na temelju medicinske dokumentacije i drugih podataka u spisu, te izlazak na mjesto događaja očito ne bi doveo do novih spoznaja, koje bi bile od značaja za navedene okolnosti.

Stoga, iz svih navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Optuženik smatra da su mu izrečene previsoke kazne za svako od počinjenih djela, pri čemu sud nije sagledao sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, pa tako u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu njegovog oca, F. B., sud nije cijenio stanje u cijeloj obitelji, a posebno odnose između optuženika i njegovog oca, dok u pogledu kaznenog djela pokušaja ubojstva počinjenog na štetu ošt. N. K., smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina neprimjerena činjenici da se radi o pokušaju, te nalazi kako je trebalo cijeniti sveukupan život optuženika, njegovu socijalnu i obiteljsku situaciju, stanje u obitelji,

I Kž 305/09-6

način njegovog odrastanja, njegovu životnu dob, što bi dovelo do osude na znatno manju kaznu zatvora kojom bi se ostvarila i specijalna i generalna prevencija.

Protivno tome, u odnosu na odluku o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu čl. 56. KZ od utjecaja na odmjeravanje vrste i mjere kazne, pri čemu je dao pravilan značaj utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Tako je sud kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio visok stupanj smanjene ubrojivosti, iskazanu potrebu liječenja optuženika i njegovu obiteljsko socijalnu situaciju, kao okolnosti koje su u određenoj mjeri utjecale na ponašanje optuženika kod počinjenja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. S druge strane, sud pravilno vrednuje i otegotne okolnosti, koje nalazi u načinu i razlozima počinjenih djela, cijeneći tako da kazneno djelo teškog ubojstva, počinjeno na štetu ošt. J. S., sadrži u sebi elemente i bezobzirne osvete i krajnje podmuklog načina postupanja, te iako se radi o jednom kaznenom djelu teškog ubojstva, iz čl. 91. KZ, trebalo je kod kvalifikacije obuhvatiti sve kvalifikatorne okolnosti, koje su nesumnjivo ostvarene (i bezobzirnu osvetu iz toč. 3. i krajnje podmukao način postupanja, iz toč. 6. čl. 91. KZ), što opet nije u suprotnosti s time da je sud postojanje više takvih kvalifikatornih okolnosti cijenio kao otegotnu okolnost. Nadalje, sud opravdano cijeni otegotnim okolnostima osobitu brutalnost i agresivnost koje je u počinjenju djela iskazao optuženik, a koje se ogledaju u velikom broju razornih udaraca zadanih udarcima snažnog intenziteta, željeznom šipkom, u predjelu glave, kao najvitalnijeg organa oštećenika J. S., N. K. i F. B., te izuzetnu upornost u izvršenju djela, koja se očituje u činjenici da je u kratkom vremenu od svega dvadeset do trideset minuta počinio sva tri kaznena djela, pri čemu nije stao već je očito tražio nove žrtve, kod I. i Ž. B., koje srećom nije našao, budući je sam izjavio da bi bilo gadno da ih je pronašao. Otegotnim sud cijeni i činjenicu da je kajanje optuženika bilo tek općenito, a izostalo je ono iskreno kajanje prema oštećenicima, budući da riječi žaljenja nije uputio izravno ošt. M. S., čijeg je oca usmrtio, niti ošt. N. K., koji je unatoč toga što je zadobio osobito teške i po život opasne ozljede, preživio samo zahvaljujući žurno poduzetoj liječničkoj intervenciji.

Stoga, imajući na umu sve utvrđene okolnosti, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, posebno cijeneći cijeli niz utvrđenih otegotnih okolnosti, i po nalaženju Vrhovnog sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno su optuženiku utvrđene kazne za svako od počinjenih kaznenih djela, od kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset dvije godine za kazneno teškog ubojstva, iz čl. 91. toč. 3. i 6. KZ, do kazne u trajanju od dvanaest godina zatvora, za kazneno djelo ubojstva, iz čl. 90. KZ, pa do kazne u trajanju od šest godina zatvora, za kazneno djelo pokušaja ubojstva, iz čl. 90. KZ, u vezi čl. 33. KZ, nakon čega je za sva ta djela pravilno izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatora u trajanju od trideset pet godina, koja se ukazuje kao potpuno primjerena visokom stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti počinjenih djela, kod kojih su u odnosu na kaznena djela teškog ubojstva i ubojstva, posljedice nepopravljive, a kod kaznenog djela ubojstva u pokušaju, ostale su kod ošt. N. K. trajne posljedice, te će se upravo takvom vrstom i visinom kazne, u pravoj mjeri naznačiti potreba poštivanja pravnog sustava, izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, i utjecati na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine kaznena djela i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja (opća i posebna svrha kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ).

I Kž 305/09-6

Opravdano je sud primijenio sigurnosnu mjeru iz čl. 80. st. 1. KZ, jer je valjalo od optuženika oduzeti željeznu šipku, duljine 40 cm i debljine 4 cm, kao sredstvo uporabljeno za počinjenje ovih kaznenih djela.

Iz svih naprijed iznesenih razloga valjalo je povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu u izrečenoj sigurnosnoj mjeri na način označen u toč. I. izreke ove presude, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, te je primjenom čl. 390. i čl. 387. ZKP, presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 19. svibnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ranko Marijan, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove drugostupanjske presude, sukladno čl. 394. st. 1. toč. 1. ZKP, dopuštena je žalba trećestupanjskom sudu u roku od petnaest dana, računajući od dana dostave prijepisa presude. O žalbi rješava Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju, u sjednici vijeća prema odredbama koje važe za drugostupanjski postupak (čl. 394. st. 2. ZKP).