Rev-1461/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1461/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovica, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja CUO Z. B. S. P., koga zastupa punomoćnica A. M., protiv tuženika A. i I. G. iz Z., koje zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik iz S. P., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slav. Požegi od 28. prosinca 1989. br. Gž 1235/89. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Slav. Požegi od 9. lipnja 1989. br. P 352/ 89, u sjednici održanoj dana 27. lipnja 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je presuda prvostepenog suda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja o davanju otkaza stanarskog prava tuženicima i tuženicima naloženo iseljenje iz dvosobnog stana od 62 m[2] u S. P., uz predaju u posjed tužitelju.

Protiv ove pravomoćne presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestepene presude i predmet vrati na ponovno sudjenje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim prigovorima sudovi su, uz pravilnu primjenu procesnih odredbi, potpuno i istinito utvrdili sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost konkretnog zahtjeva, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi s čl. 7. ZPP, koju tuženici, prema sadržaju svoje revizije, posebno ističu.

Drugostepeni je sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one njihove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda, odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st.1. ZPP, koju revidenti takodjer posebno ističu.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrdjeno:

- da je tužitelj davalac na korištenje spornog stana, a tuženici (bračni drugovi) da su nosioci stanarskog prava na tom stanu;

- da su tuženici sa svojih dvoje djece 1. rujna 1988. prestali koristiti stan i da od tada pa nadalje (duže od šest mjeseci) žive u svom stanu u Zagrebu, gdje je prvotuženik u stalnom radnom odnosu i gdje djeca stranaka pohadjaju školu;

- da je drugotuženica bila na bolničkom liječenju u Zagrebu od 1. lipnja od 15. srpnja 1988., kada je otpuštena iz bolnice prije prestanka korištenja spornog stana) s tim da nastavi liječenje po uobičajenoj shemi (od alkoholizma);

- da je nakon toga liječenja i drugotuženica bila zaposlena na odredjeno vrijeme kao nastavnica hrvatskog jezika (u OS I. M. u Z. od 1. rujna 1988. do 6. prosinca 1988., a prema potvrdi OŠ "D

R

. V. B." u Z. - D. od 25. svibnja 1989. u toj školi je u istom svojstvu zaposlena od 7. prosinca 1988.);

- da je nakon otpuštanja iz bolnice drugotuženica mogla nastaviti uobičajeno izvanbolničko liječenje u S. P. gdje se nalazi sporni stan;

- da tuženici i to uglavnom sam prvotuženik samo povremeno navraćaju u sporni stan za vrijeme ponekog vikenda ili praznika.

Kraj takvog stanja stvari sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja za otkaz, stanarskog prava tuženicima po čl. 99. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85) - dalje ZSO.

Revidenti se neosnovano pozivaju na bolest drugotuženice.

Da bi se pozivom na čl. 99. st. 2. ZSO mogla otkloniti primjena odredbe čl. 99. st. 1. toga zakona, nužno je da stanar ne koristi stan iz opravdanih razloga. Stanar kojem je poput drugotuženice potrebno liječenje, može dakako, u skladu sa svojim željama i mogućnostima, izabrati mjesto u kojem će boraviti radi liječenja, no sa stajališta ZSO svaki boravak izvan mjesta stanovanja radi liječenja nije razlog koji opravdava neprimjenjivanje odredbe čl. 99. st. 1. ZSO. Samo onda ako je potreba da se liječi prisilila stanara da ne koristi stan, kad dakle upravo zbog te potrebe stanar nije uopće u mogućnosti koristiti stan, samo tada se po shvaćanju ovog revizijskog suda, stanaru ne može dati otkaz stanarskog prava pozivom na odredbu čl. 99. st. 1. ZSO. Iz navedenih činjeničnih utvrdjenja nedvojbeno proizlazi da drugotuženica nije zbog bolesti bila baš prisiljena da ne koristi sporni stan. Na to upućuje posebno činjenica da je bolničko liječenje u Z. obavila prije 1. rujna 1988., kada je došlo do prestanka korištenja spornog stana od strane tuženika, a izvanbolničko liječenje da je mogla nastaviti u S. P., kao i činjenica da se zaposlila u Z. danom 1. rujna 1988. i bila neprekidno zaposlena u vrijeme traženja podataka o tome 25. svibnja 1989. (list 24. i 25), i konačno činjenica da stranke posjeduju vlastiti stan u Zagrebu gdje i stanuju sa svojom djecom.

Revidenti se neosnovano pozivaju na odredbe čl. 102. st.

2. i čl. 97. st. 2. ZSO, jer nema mjesta njihovoj primjeni, kad se otkaz stanarskog prava daje po čl. 99. st. 1. ZSO, kao što je to ovdje slučaj.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijana kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. lipnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.