Legislator Case Law & Legislation
Usž-4138/2017-2 AI generated

Foreign national's residence permit revoked due to unauthorized employment; appeal dismissed for lack of evidence on language proficiency.

Case Number Usž-4138/2017-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The High Administrative Court dismissed the foreign national's appeal, upholding the first-instance court's decision to revoke his residence and work permit. The court found that the applicant worked for an employer without a valid work permit, a statutory ground for permit revocation under Article 90 of the Foreigners Act. The applicant argued he did not understand the administrative statement he signed due to language barriers, but the court rejected this based on his prior unregulated status, previous traffic violations, and failure to appear at a scheduled hearing.

Legislator headnote

AI generated

Article 90 paragraph 1 point 4 of the Foreigners Act; Article 73 paragraph 1 of the Administrative Disputes Act: A residence permit for a foreigner ceases to be valid if they work for an employer for whom they do not hold a valid work permit, and an appeal based on alleged language incompetence is inadmissible if the applicant failed to appear at a scheduled court hearing.

Keywords

AI generated
residence permit revocation unauthorized employment foreigners act article 90 language proficiency evidence administrative appeal dismissal failure to appear hearing work permit quota

Cited Legislation

AI generated
Article 90 paragraph 1 point 4 of the Foreigners Act
Article 73 paragraph 1 of the Administrative Disputes Act
Article 74 paragraph 1 and 2 of the Administrative Disputes Act
Article 110 of the Code of Civil Procedure
Article 54 of the Administrative Disputes Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj: Usž-4138/17-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biserke Kalauz, predsjednice vijeća, Slavice Marić-Okičić i Gordane Marušić-Babić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Juraja Dujma, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja F. Q. iz P., kojeg zastupa opunomoćenik I. M., odvjetnik u U., protiv tuženika I Povjerenstva za žalbe, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., radi prestanka važenja dozvole za boravak i rad stranca, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-2006/15-11 od 18. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2018.

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-2006/15-11 od 18. listopada 2017.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanjem rješenja tuženika od 16. studenog 2015. godine, pobliže označen u izreci presude tog suda.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava I., Policijska postaja P. od 13. srpnja 2014. godine, a kojim rješenjem je određeno da tužitelju državljaninu R. K. prestaje važiti dozvola za boravak i rad izdana izvan godišnje kvote za zapošljavanje stranaca, prije isteka roka važenja izdane dozvole s rokom važenja od 1. ožujka 2015. do 28. veljače 2016. godine, jer je utvrđeno da je tužitelj obavljao poslove za poslodavca za kojeg mu nije izdana dozvola za boravak i rad, što predstavlja zakonski razlog za prestanak dozvole za boravak i rad sadržan u odredbi članka 90. stavak 1. točke 4. Zakona o strancima ("Narodne novine" 130/11., 74/13., 69/17. – u daljnjem tekstu: ZoS).

Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da presudu Upravnog suda u Rijeci osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da ista nije zasnovana na zakonu. Odluka suda temelji se na izjavi tužitelja datoj u upravnom postupku 8. srpnja 2015. godine. Međutim, materinji jezik tužitelja je albanski, te hrvatski jezik minimalno poznaje i s tim u svezi nije bio upoznat sa sadržajem izjave koju je tada potpisao. Sud se pozvao i na činjenicu da je tužitelj i ranije boravio u Republici Hrvatskoj 2007. godine, te da je stoga morao komunicirati i poznavati hrvatski jezik. Ističe da tužitelj radi kao pekar, a ne kao intelektualac profesor, liječnik ili trgovac, pravnik ili svećenik, te mu stoga nije nužna komunikacija s drugim osobama na hrvatskom jeziku niti mu je bilo potrebno takovo znanje jezika za obavljanje djelatnosti jer tamo gdje radi uglavnom komunicira s tijestom. Tužitelj ne želi biti ironičan ali sud nije imao osnova da vjeruje u besprijekornost referenta u upravnom postupku koji je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te sa istim pokušao razgovarati na hrvatskom jeziku a potom izveo zaključak da tužitelj razumije hrvatski jezik za što nije bilo osnova. Sud u prvom stupnju također nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke sa mogućnošću da neposredno utvrdi da li tužitelj razumije hrvatski jezik i da li je mogao shvatiti sadržaj svoje izjave koju je potpisao. Stoga se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Predlaže stoga da sud žalbu usvoji u cijelosti i poništi osporenu presudu Upravnog suda u Rijeci i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

Tuženo tijelo u odgovoru na žalbu ostaje u cijelosti kod navoda u obrazloženju osporenog rješenja te, posebice ističe da je u upravnom postupku neprijeporno utvrđeno da tužitelj razumije hrvatski jezik te je tužitelj dao izjavu da je radio kod poslodavca J. d.o.o. radi zamjene odsutnog pekara, a za koji rad mu nije bila izdana dozvola za boravak i rad te je izjavio da na zapisnik nema primjedbi i isti vlastoručno potpisao. Posebice ukazuje da je tužitelj prethodnih godina boravio u Republici Hrvatskoj te je zbog nelegalnog boravka u Republici Hrvatskoj protiv tužitelja vođen prekršajni postupak na Prekršajnom sudu u Pazinu pod brojem: J-2015/06 od 17. studenog 2006. godine, zbog prekršaja iz Zakona o strancima, rada bez radne dozvole kada je tužitelj na zapisnik u prekršajnom postupku od 13. siječnja 2006. godine jasno izjavio da je upoznat da se postupak vodi na hrvatskom jeziku, da isti jezik razumije kao i latinično pismo te da mu nije potreban tumač. Stoga je sud uredno proveo postupak u kojem je tužitelj dao iskaz samovoljno bez prisutnosti branitelja te izjavio da je bez radne dozvole radio u pekarnici A. u P. 9. studenog 2006. godine koja posluje u sklopu tvrtke J. d.o.o. R. Tužitelju je za navedeni prekršaj izrečena opomena i zaštitna mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske u trajanju od 6 mjeseci. Također je priložena i izjavu tužitelja data na zapisnik u Policijskoj postaji P. 13. siječnja 2010. godine, koju je tužitelj dao na hrvatskom jeziku i uredno potpisao.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući presudu Upravnog suda u Rijeci u granicama određenim člankom 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS) sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tužitelj osporava presudu Upravnog suda u Rijeci žalbom.

U provedenom upravnosudskom sporu sud je utvrdio činjenično stanje na istovjetan način kao u provedenom upravnom postupku. Neprijeporno je utvrđeno da je tužitelj obavljao djelatnost kod poslodavca za kojeg mu nije izdana važeća dozvola za boravak i rad izvan godišnje kvote za zapošljavanje a što predstavlja povredu odredbe članka 90. stavak 1. točke 4. ZoS. Navedena odredba izrijekom propisuje da dozvola strancu za boravak i rad prestaje važiti, između ostalog, pod točkom 4. ako stanac radi za poslodavca za kojeg mu nije izdana dozvola za boravak i rad.

Tužitelj u navodima žalbe osporava da poznaje hrvatsko pismo, te da nije razumio izjavu koju je potpisao u upravnom postupku, kada je zatečen na radu kod poslodavca za koji rad mu nije izdata navedena dozvola. Tužitelj ne osporava sadržaj izjave niti negira činjenicu da je radio kod navedenog poslodavca J. d.o.o. Iz podataka spisa nadalje proizlazi da je tužitelj često boravio na teritoriju Republike Hrvatske, te je vidljivo da je prekršajno kažnjavan i u prekršajnom postupku na ročištu je izjavio da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, te da mu nije potreban tumač. Pored toga tijekom svog boravka u Republici Hrvatskoj nije imao reguliran status stranca, jer mu je zahtjev za privremenim boravkom odbijen, o čemu je tužitelj također potpisao izjavu 13. siječnja 2010. godine bez prisustva tumača kojeg nije tražio. Neosnovan je prigovor tužitelja u žalbi da je sud trebao sam utvrditi da li tužitelj poznaje hrvatski jezik i latinično pismo. Sud je zakazao ročište na koje je pozvao tužitelja, koji je o ročištu uredno obaviješten, te nije pristupio na ročište.

Sud stoga s osnove utvrđenog činjeničnog stanja ocjenjuje da tužitelj neiskreno prikazuje činjenično stanje, pokušavajući dovesti u zabludu sud u pogledu činjenice da se služi hrvatskim jezikom, što tužitelj nije uspio dokazati. U odnosu na implikacije u žalbi koje se odnose na prvostupanjski upravni sud i poznavanje gramatike hrvatskog jezika, sud ukazuje opunomoćeniku tužitelja da je sukladno Kodeksu odvjetničke etike ("Narodne novine" 64/07., 72/08.) dužan čuvati autoritet sudova, te im uvijek iskazivati dužno poštovanje, u svojim nastupima pred svim sudovima (poglavlje VIII. Kodeksa). Za neprimjerene sadržaje u podnescima propisana je i novčana kazna za vrijeđanje suda u članku 110. Zakona o parničnom postupku a sukladno članku 54. ZUS-a. Sud nadalje ukazuje opunomoćeniku tužitelja da sukladno odredbama ZUS-a nije pravno moguć prijedlog u žalbi, da sud odlučujući o žalbi, predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a sukladno odredbi članka 74. stavak 1. i 2. ZUS-a.

Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi presudu Upravnog suda u Rijeci.

U Zagrebu 7. veljače 2018.

Predsjednica vijeća

Biserka Kalauz, v.r.