Rev-x-1171/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1171/2016-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. S. iz S., zastupanog po P. B., odvjetnici u S., protiv tuženika-protutužitelja I. D. iz S., zastupanog po M. J., odvjetnici u S., radi predaje, uknjižbe prava vlasništva i utvrđenja odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-820/16 od 24. veljače 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-107/15 od 30. studenoga 2015., u sjednici održanoj 9. siječnja 2019.,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-820/16 od 24. veljače 2016. te se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbijaju se kao neosnovani glavni i podredni tužbeni zahtjevi koji glase:

"Dužan je tuženik-protutužitelj I. D., pok. P. u roku od šest mjeseci predati tužitelju- protutuženiku nekretninu označenu kao čest. zem. ... k.o. S., gradilište sa stambenim objektom izgrađenim u grubim građevinskim radovima do prve ploče, a prema glavnom projektu za izgradnju stambenog objekta na lokaciji ... u S., izrađenom od t.d. A.-B. s p.o. S., Br. ... uz obvezu tužitelja-protutuženika u roku od osam dana od dana izvršene predaje isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 7.413,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB te je nadalje tuženik-protutužitelj dužan trpjeti da tužitelj-protutuženik temeljem ove presude uknjiži svoje pravo vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. ... k.o. S. na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika- protutužitelja.

Dužan je tuženik-protutužitelj I. D., pok. P. u roku od 15 dana predati tužitelju- protutuženiku nekretninu označenu kao čest. zem. ... k.o. S. te je nadaje tuženik-protutužitelj dužan trpjeti da tužitelj-protutuženik temeljem ove presude uknjiži svoje pravo vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. ... k.o. S. na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika-protutužitelja, dok se tužitelj-protutuženik obvezuje u roku od 15 dana od dana izvršene predaje isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 7.413,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB.

Nalaže se tuženiku-protutužitelju I. D. da tužitelju-protutuženiku I. S. plati iznos od 93.850 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 90.000 DEM teku od 21. listopada 1993. do isplate,

- 1.500 DEM teku od 18. ožujka 1994. do isplate,

- 550 DEM teku od 26. kolovoza 1993. do isplate i

- 1.800 DEM teku od 22. studenoga 1993. do isplate

te mu isplati daljnjih 23.246,00 kn sa zateznim kamatama od 25. svibnja 1995. do isplate.

II. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o prodaji "U S., 21. listopada 1993.g." pa je dužan tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana predati tuženiku-protutužitelju nekretninu označenu kao čest. zem. ... k.o. S. uz istodobnu obvezu tuženika-protutužitelja isplatiti iznos od 4.860,26 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom propisanom zakonom:

- po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju koja na iznos od:

- 8.000 DEM teče od 21. listopada 1993.g. do 28. veljače 2002.,

- 1.500 DEM teče od 18. ožujka 1994.g. do 28. veljače 2002.,

- 4.860,26 EUR teče od 1. ožujka 2002.g. do 1. siječnja 2008.,

i po stopi:

- od 14 % godišnje u periodu od 1. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.,

- od 12 % godišnje u periodu od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.,

- od 8,15% godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, i koja na iznos od:

- 4.860,26 EUR teče od 1. siječnja 2008.g. do isplate,

III. Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana isplatiti tuženiku-protutužitelju na ime troškova postupka iznos od 173.218,75 kn."

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika te se pobijana presuda potvrđuje:

a) U dijelu pod točkom I. presude kojim su odbijeni glavni i podredni tužbeni zahtjevi tužitelja-protutuženika u dijelu koji glasi:

Dužan je tuženik-protutužitelj I. D. pok. P. u roku od šest mjeseci predati tužitelju- protutuženiku nekretninu označenu kao čest.zem. ... K.O. S., gradilište sa stambenim objektom izgrađenim u grubim građevinskim radovima do prve ploče, a prema glavnom projektu za izgradnju stambenog objekta na lokaciji ... u S., izrađenom od t.d. A.-B. s p.o. S., br. ... uz obvezu tužitelja-protutuženika u roku od osam dana od dana izvršene predaje isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 7.413,74 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB te je nadalje tuženik-protutužitelj dužan trpjeti da tužitelj-protutuženik temeljem ove presude uknjiži svoje pravo vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. ... K.O. S. na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika-protutužitelja.

Dužan je tuženik-protutužitelj I. D., pok. P. u roku od 15 dana predati tužitelju- protutuženiku nekretninu označenu kao čest.zem. ... K.O. S. te je nadalje tuženik-protutužitelj dužan trpjeti da tužitelj-protutuženik temeljem ove presude uknjiži svoje pravo vlasništva nekretnine označene kao čest.zem. ... K.O. S. na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika-protutužitelja, dok se tužitelj-protutuženik obvezuje u roku od 15 dana od dana izvršene predaje isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 7.413,74 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB.

Nalaže se tuženiku-protutužitelju I. D. da tužitelju-protutuženiku I. S. isplati iznos od 91.500,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 90.000,00 DEM teku od 21. listopada 1993. godine do isplate, a na iznos od 1.500,00 DEM teku od 18. ožujka 1994. godine do isplate te da mu isplati daljnjih 23.264,00 kune sa zateznim kamatama od 25. svibnja 1995. godine do isplate.

b) U dijelu pod točkom II. izreke.„

Ujedno je rješenjem suda drugog stupnja ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika kojim je traženo naložiti tuženiku-protutužitelju da isplati tužitelju-protutuženiku iznos od 2.350,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 550,00 DEM teku od 26. kolovoza 1993. godine do isplate, a na iznos od 1.800,00 DEM teku od 22. studenog 1993. godine do isplate, te u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke), pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv citirane drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijanu presudu preinači ili ukinu obje nižestupanjske presude ili samo drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama određeno navedenih i obrazloženih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, u skladu s odredbom čl. 392a. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 394.a ZPP na koju revident ukazuje u reviziji.

Odlučujući o glavnim i podrednim tužbenim zahtjevima, nižestupanjski su sudovi zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanim, dok je protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je taj ugovor raskinut i da se obveže tužitelja predati mu nekretninu koja je bila predmet prodaje uz istodobnu obvezu tuženika isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 4.860,26 € ocijenili osnovanim, temeljeći takvu odluku na utvrđenju da je predmetni ugovor (Ugovor o prodaji od 21. listopada 1993, dalje: Ugovor) sporazumno raskinut.

U ovom je predmetu revizijski sud u rješenju Revx-1132/14 od 28. travnja 2015., kada je ukinuo presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-378/14 od 5. lipnja 2014. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px- 71/11 od 21. rujna 2012. dopunjenu dopunskom presudom poslovni broj Px-71/11 od 10. siječnja 2014., već izrazio svoje pravno shvaćanje, u bitnom ističući da iz sadržaja dopisa punomoćnice tužitelja, kao i ponašanja tužitelja i tuženika tijekom ovog postupka, a posebice toga da je tuženik tvrdnju da je sporni Ugovor sporazumno raskinut, kao i protutužbeni zahtjev za utvrđenje sporazumnog raskida, iznio tek po proteku dugog niza godina nakon što mu je upućen dopis punomoćnice tužitelja na kojem se temelji zaključivanje sudova da je Ugovor sporazumno raskinut, proizlazi da takav sporazum nije postignut (jer bi po prirodi stvari u protivnom tuženik odmah istaknuo postojanje takvog sporazuma).

U nastavku postupka nakon donesenog rješenja revizijskog suda, nižestupanjski su sudovi svoje presude ponovno zasnovali na utvrđenju da su stranke sporazumno raskinule Ugovor.

Svoje utvrđenje potkrepljuju navodima da iz dopisa odvjetnice M. tuženiku - protutužitelju od 18. lipnja 1994. proizlazi da je tuženik-protutužitelj usmeno priopćio tužitelju-protutuženiku "da odustaje od ugovora" koji su stranke zaključile. Ovim dopisom punomoćnica je pozvala tuženika-protutužitelja, a s obzirom da je oglasio prodaju nekretnine trećim osobama, u roku od 8 dana izjasniti se je li zaista raskinuo zaključeni ugovor s time da je navedeno da će se smatrati da je ugovor raskinut ukoliko se u ostavljenom roku tuženik- protutužitelj o tome ne izjasni. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da je protekom 8 dana od dana kada je tuženik-protutužitelj zaprimio dopis odvjetnice M. poslan u ime tužitelja- protutuženika, Preliminarni ugovor o prodaji zaključen među strankama 21. listopada 1993. sporazumno raskinut.

Pritom drugostupanjski sud navodi da iz sadržaja predmeta proizlazi da je tuženik postojanje sporazuma o raskidu Preliminarnog ugovora o prodaji istaknuo puno prije isticanja protutužbenog zahtjeva na utvrđenje da je Ugovor sporazumno raskinut i to već u svom odgovoru na tužbu, te u prigovoru podnesenom na rješenje o određivanju privremene mjere, navodeći upravo "odustanak" od ugovora kao razlog osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i njegovog prijedloga za određivanje privremene mjere, radi čega taj sud smatra da upravo navedena okolnost upućuje na zaključak da je takav sporazum doista i postignut. Na ovaj način, tuženik se odmah po zaprimanju tužbe pozvao na odustanak, točnije, na raskid ugovora, o čemu se s prednikom tužitelja sporazumio preko njegove punomoćnice odvjetnice Z. M., što nedvojbeno, sukladno shvaćanju revizijskog suda, predstavlja okolnost značajnu za ocjenu postojanja sporazuma o raskidu. Stoga, neovisno o tome što je protutužbeni zahtjev radi raskida ugovora tuženik istaknuo tek 2004., u situaciji kada je tvrdnju o raskidu ugovora iznio već u svom odgovoru na tužbu 25. srpnja 1994. u kontekstu citiranih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, u potpunosti uvažavajući uputu i mišljenje revizijskog suda, drugostupanjski sud smatra da je Ugovor, na kojem tužitelj temelji svoje zahtjeve prema tuženiku, prestao sporazumnim raskidom od strane ugovornih stranaka, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. Drugostupanjski sud zaključno navodi, obrazlažući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 394.a ZPP, da prvostupanjski sud tu povredu nije učinio „budući je u postupku utvrdio da je tuženik postojanje Sporazuma o raskidu ugovora istaknuo odmah, pri prvoj parničnoj radnji poduzetoj u postupku, što predstavlja drugačije činjenično stanje i što je sukladno mišljenju revizijskog suda iznesenom u ukidnom rješenju“.

Međutim, prilikom odlučivanja o žalbi tuženika izjavljenoj na presudu suda prvog stupnja, drugostupanjski sud kod potvrđivanja prvostupanjske presude nije se držao izraženog pravnog shvaćanja ovog revizijskog suda iznesenog u prije spomenutom rješenju, a nije naveo valjane razloge zbog čega tako izraženo pravno shvaćanje ne prihvaća.

Naime, odredaba čl. 17. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), propisuje da se obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona. Dakle, ta odredba tiče se prestanka ugovorne obveze koja se, pored njezinog ispunjenja kao najčešćeg načina prestanka obveza, može ugasiti samo „suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“.

Raskid ugovora je način prestanka valjanog ugovora koji nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Međutim, valja razlikovati sporazumni raskid ugovora (raskid ugovora na temelju sporazuma samih ugovornih strana), od jednostranog raskida ugovora (raskid ugovora na temelju jednostrane izjave jedne od ugovornih strana, jednostrani raskid ugovora na temelju razloga predviđenih ugovorom, jednostrani raskid ugovora na temelju razloga predviđenih zakonom, odnosno raskid ugovora po samom zakonu i naposljetku, sudski raskid ugovora (raskid ugovora na temelju konstitutivne odluke suda).

Svaki od navedenih načina raskida ugovora za svoj nastanak traže ispunjenje različitih pretpostavki. Odlučno za ovaj spor jest je li došlo do sporazuma među strankama o raskidu Ugovora. Budući da ugovor kao obveznopravni odnos nastaje suglasnošću volja ugovornih strana, tako može i prestati na isti način, što znači njihovim novim sporazumom o raskidu. Kako je sporazum o raskidu također ugovor, za njegovu valjanost se traže sve one pretpostavke koje se inače traže za utvrđivanje valjanosti svakog ugovora kao što su: sposobnost stranaka, dopuštenost, odredivost činidbe, suglasno i valjano očitovanje volje i oblika ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju bilo je odlučno utvrditi je li došlo do suglasnog i valjanog očitovanja volje stranaka da ugovor raskinu.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi:

- da je tadašnja punomoćnica tužitelja u dopisu od 14. ožujka 1993. pozvala tuženika da se očituje odustaje li od ugovora te ako se o suprotnom ne očituje da će se smatrati da odustaje;

- da je tužitelj, nakon proteka roka iz navedenog dopisa, ustao s tužbom sudu protiv tuženika radi ispunjenja ugovora 7. srpnja 1994., u kojoj je naveo da „tuženik samovoljno raskida ugovor“;

- da je tuženik u odgovoru na tužbu i u prigovoru protiv rješenje o privremenoj mjeri naveo da je zbog saznanja da je ugovor protivan zakonu odustao od ugovora, a ne ističe da se o tome sporazumio s tužiteljem;

- da je tuženik prvotno ustao s protutužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti Ugovora (19. lipnja 1995.), a zatim je tijekom trajanja postupka istaknuo eventualno kumulirane zahtjeve i to konstitutivni za raskid Ugovora (22. siječnja 2004. odnosno 8. veljače 2006.) i tek naposljetku deklaratorni za utvrđenje da je Ugovor raskinut (7. rujna 2012.).

Zbog sveg navedenog, ostali su nejasni i nedostatni razlozi kojima drugostupanjski sud obrazlaže odstupanje od izraženog shvaćanja ovog suda da nisu utvrđene potrebne pretpostavke da bi među strankama došlo do sporazuma o raskidu Ugovora, a da tu činjenicu potvrđuje i ponašanje samih stranaka tijekom trajanja ove parnice. Naime, imajući u vidu navedene načine raskida ugovora, činjenica je li tuženik u odgovoru na tužbu ili u prigovoru protiv prijedloga za izdavanje privremene mjere istaknuo da je odustao od Ugovora ne znači da je istaknuo i dokazao da je Ugovor sporazumno raskinut.

Sud može sadržaj isprave, iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti istinitim ili neistinitim, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlozima obrazloži svoju ocjenu.

Kako je obrazloženje presude suda drugog stupnja nerazumljivo jer se iz njega ne može razabrati koji su to rezultati dokaznog postupka iz kojih bi proizlazilo da je Ugovor među strankama sporazumno raskinut, pobijanu presudu nije moguće ispitati pa je ponovno počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog koje je izjavljena revizija.

Iz navedenih razloga valjalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, presudu suda drugog stupnja ukinuti te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje i iznošenje valjanih razloga za svoju odluku. Pri donošenju nove odluke sud će imati na umu odredbu iz čl. 394.a) ZPP.

Zagreb, 9. siječnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.