Legislator Case Law & Legislation
Gž R-12/2016-2 AI generated

Court partially dismisses appeal on termination legality but allows cost adjustment based on lawyer fee tariff classification.

Case Number Gž R-12/2016-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The court partially dismissed the plaintiff's appeal, confirming the lower court's finding that the employer's dismissal was legally valid under specific labor law provisions. While the court rejected arguments regarding the dismissal's legality and the claim for reinstatement, it found merit in the plaintiff's challenge to the litigation costs calculation. The decision established that because the primary proceedings focused on the validity of the dismissal rather than a compensable damage claim, the employer was entitled to a lower lawyer fee award, resulting in a reduced cost order against the plaintiff.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu; Zakon o parničnom postupku: When a labor dispute primarily concerns the legality of dismissal rather than compensable damages, the employer is entitled to a lower lawyer fee award under the tariff, and the losing party bears only the adjusted costs.

Keywords

AI generated
labor dispute termination lawyer fee tariff classification litigation cost allocation dismissal legality review partial appeal success reinstatement claim rejection legal fee calculation

Cited Legislation

AI generated
čl. 353. st. 1. ZPP
čl. 8. ZPP
čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR
čl. 111. ZR
čl. 149. ZR
čl. 154. st. 1. ZPP
čl. 154. st. 3. ZPP
čl. 166. st. 1. ZPP
čl. 155. st. 1. ZPP
čl. 368. st. 1. ZPP
čl. 380. toč. 3. ZPP
čl. 381. ZPP
čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima
Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-12/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka, predsjednika vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Arijane Bolanča, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz H. K., OIB: …, zastupanog po punomoćnici R. T., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. S., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Đ. A., odvjetniku u Z., radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 18 Pr- 2935/11-35 od 30. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 1.rujna 2016.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 18 Pr-2935/11-35 od 30. studenog 2015., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja kao osnovana pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 18 Pr-2935/11-35 od 30. studenog 2015. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak te se sudi:

Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, dok se zahtjev za više zatraženi trošak u iznosu od 23.125,00 kuna odbija kao neosnovan.

III. Odbijaju se zahtjev tužitelja, te zahtjev tuženika, za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika broj: 30-01-01-01613 od 17. lipnja 2011., te da radni odnos tužitelju nije prestao, i za nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na posao u skladu sa ugovorom o radu od 3. listopada 2006., i da se obveže tuženika na isplatu naknade plaće u bruto iznosu od 225.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u izreci te presude, kao i za obvezivanje tuženika da naknadi tužitelju parnični trošak. Točkom II. izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.625,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2015. pa do isplate.

Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

Tuženik je odgovorio na žalbu protiveći se svim njenim navodima predlažući odbijanje iste, potražujući trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da sud prvog stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. lipnja 2011.,te tim osnovom i zahtjev tužitelja za povratak na rad i isplatu naknade plaće.

U konkretnom slučaju, riječ je o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika u smislu odredbe članka 107. stavak 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR). Prema ovoj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog i u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Otkaz prema ovom osnovu predstavlja specifičnu sankciju radnog prava za neispunjavanje obveza iz ugovora o radu, pa je u slučaju ovog otkaza poslodavac dužan radnika upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveza, te mu omogućiti da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini (članak 111. ZR-a). Nadalje, člankom 131. stavak 3. ZR-a propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

U ispravno provedenom postupku prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio:

-da je tužitelj osnovom sklopljenog ugovora o radu od 3. listopada 2006. bio zaposlen kod tuženika na poslovima mehaničara za pomoć na cesti i vozača vučnog vozila na neodređeno vrijeme,

-da je odlukom tuženika od 17. lipnja 2011. otkazan ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja radnika,

-da je tužitelj povodom navedene odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika u zakonskom roku zahtijevao zaštitu svojih prava od poslodavca potom je tužitelj zatražio sudsku zaštitu tih prava,

-da se u obrazloženju predmetne odluke navodi kako se tužitelju stavljaju na teret povrede radnih obveza koje se ogledaju u nepoštivanju radnih procedura jer da dnevne utrške nije u propisanom roku predavao voditelju službe, kao i nepropisno postupanje prilikom intervencije na koju je pozvan od strane HAK-a dana 17. travnja 2011., glede uklanjanja kvara na vozilu VW Pasat, kada je na tom vozilu došlo do kvara na pumpi goriva, a tužitelj je vozaču istog predložio da se obrati tužiteljevu prijatelju vlasniku autoradionice M. A., što je ovaj i prihvatio, te je u tom servisu stavljena druga pumpa goriva i naplaćena je ta usluga, da bi nakon nekoliko dana ponovno došlo do kvara na pumpi radi čega je to vozilo odvezeno u ovlašteni servis gdje je utvrđeno da se radi o kvaru na pumpi goriva pa je vlasnik vozila nazvao tužitelja kao i vlasnika autoradionice M. A. zatraživši račun za pumpu kojeg su mu odbili dati navodeći da će sami izvršiti reklamaciju, radi čega se vozač obratio pritužbom HAK-u,

-da se u toj odluci navodi da u situaciji kada je tužitelj nastavio s kršenjem radnih obveza istome je sukladno članku 111. ZR-a dana 22. siječnja 2010. upućeno pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazano mu je na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka povreda tih obveza,

-da je tužitelj prethodno pozvan da se očituje o povredama koje mu se stavljaju na teret u obrazloženju predmetne odluke o otkazu i iznese svoju obranu i u tom smislu je tužitelj napisao pisanu izjavu,

-da je prije donošenja ove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju tuženik sukladno odredbi članka 149. ZR-a proveo savjetovanje sa Radničkim vijećem o namjeri donošenja te odluke,

-da je u članku 7. Pravilnika o pružanju tehničke pomoći vozačima na cesti od 28. veljače 2001. navedeno da ako mehaničar ne može popraviti kvar na vozilu na cesti o tome obavještava AC (alarm centralu, odnosno kontaktni centar) koji organizira uklanjanja i prijevoz vozila,

-da je tužitelj od strane kontaktnog centra, odnosno alarm centra HAK-a, kao mehaničar 17. travnja 2011. bio upućen na intervenciju zbog kvara na vozilu VW Passat, stranih registracijskih oznaka,

-da je u ovom slučaju vozilo koje se našlo u kvaru, a zbog kojeg je tužitelj bio upućen na intervenciju od strane kontaktnog centra HAK-a bilo "odšlepano" do autoradionice M. A., te da je to učinjeno od strane djelatnika M. A., sve po prethodnom pozivu tužitelja, gdje je izvršen popravak odnosno zamjena neispravne pumpe drugom, što predstavlja kršenje postupka propisanog Pravilnikom o tehničkim uslugama pomoći vozačima na cesti, jer je taj prijevoz trebao organizirati kontaktni centar, pa je tužitelj o tome isti i trebao obavijestiti, a što on nije učinio, već je svojevoljno pozvao vlasnika M. A., koji je potom "odšlepao" do svog servisa i izvršio ugradnju druge pume za gorivo,

-i da je tužitelj počinio povrede radnih obveza koje mu se stavljaju na teret u predmetnoj odluci o otkazu ugovora o radu.

Navedena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane, jasne i potpune razloge, koje žalitelj ničim ne dovodi u sumnju.

S obzirom na prednja činjenična utvrđenja, a suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj počinio povrede radnih obveza stavljene mu na teret predmetnom odlukom o otkazu, pa je u ovom slučaju do otkaza ugovora o radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz.

Inače, prvostupanjska odluka, suprotno žalbenim navodima, sadrži valjane i jasne razloge, kako po ocjeni provedenih dokaza u kojima se pravilno ocjenjuju relevantne činjenice, tako i po primjeni materijalnog prava na ispravno utvrđeno činjenično stanje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, i na koje se upućuje radi izbjegavanja suvišnog i nepotrebnog ponavljanja.

Suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u citiranoj odredbi ZR- a, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkaza ugovora o radu, a posljedično tome i tužbeni zahtjev koji se odnosi na vraćanje na rad kao i na isplatu naknade plaće.

Glede preostalih žalbenih navoda, kazati je da istima žalitelj uglavnom daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, čime ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud valjano ocijenio iskaze saslušanih svjedoka kao i stranaka u kontekstu utvrđenja do kojih je došao iz priloženih isprava i sve kao to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

U izloženom, do otkazivanja ugovora o radu tužitelju došlo je u pretpostavkama iz članka 107. stavak 1. točka 3. ZR-a, te članka 111. ZR-a i članka 149. ZR-a, pa je prvostupanjski sud osnovano odbio kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten redoviti otkaz ugovora o radu tako i zahtjeve koje je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

Međutim, prema mišljenju ovog suda osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka iz razloga što istu nije pravilno donio prvostupanjski sud, jer u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09, 149/12 i 103/14, dalje: Tarifa) jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeto, u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i isplata s osnove naknade plaće.

Naime, zahtjev za naknadu plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na rad i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku valjalo priznati na ime prvostupanjskog postupka 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak, a u iznosu od 23.125,00 kuna zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Tužitelja u smislu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a u svezi s odredbom članka 166. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na trošak žalbenog postupka, obzirom da nije uspio sa svojom žalbom u pogledu glave stvari.

Također, shodno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a ni tuženika ne pripada pravo na naknadu troška za sastav odgovora na žalbu obzirom da taj trošak nije bio neophodan za vođenje ove parnice.

Slijedom iznijetog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude.

Radi navedenog odlučeno je kao u točki I., II. i III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 1. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.