Revr-13/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 13/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja D. M., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. J.-R., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H. n. k., Z., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-2299/13-2 od 10. rujna 2013. kojom je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 20538/04-69 od 24. listopada 2012., u sjednici održanoj 6. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.598,71 kuna sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude te naknaditi mu parnični trošak u iznosu 31.937,50 kuna sa zateznim kamatama.

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba tuženika te je preinačeno prvostupanjsko rješenje o trošku sadržano u prvostupanjskoj presudi na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.494,35 kuna sa zateznim kamatama. Ujedno je istim rješenjem odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje zatraženi trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjskog rješenja o trošku tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP). Predložio je preinačiti pobijano rješenje u djelu kojem je tuženiku dosuđen trošak parničnog postupka i odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka ili ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 937,50 kuna.

Revizija nije dopuštena.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP-a) ), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP-a).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP-a).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP-a o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP-a). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP-a prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak (npr. rješenje o smetanju posjeda, rješenje o platnom nalogu, manifestacijsko rješenje iz stupnjevite tužbe po čl. 325.a st. 1. ZPP-a).

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP-a), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP-a). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: "Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu." (tako i u odlukama U-III-4623/13, U-III-2365/01, U-III-954/04, U-III-1794/09 U-III-565/12, U-III140/14).

Imajući na umu naprijed iznijete razloge slijedi da u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP-a, jer rješenje o trošku postupka ne spada u kategoriju rješenja iz te odredbe. Zbog iznijetih razloga za dopuštenost revizije u ovom slučaju nije odlučno radi li se o reviziji u sporu u kojemu bi revizija inače bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Rečeno pravno shvaćanje glede nedopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima postupka prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.

Stoga je reviziju protiv odluke o parničnim troškovima valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zbog svega iznesenog, riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 6. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.