Gž-22/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž-22/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz V., koga zastupa N. L., odvjetnica u V., protiv tuženika A. d.o.o. V., koga zastupa Z. V., odvjetnik u V., radi prestanka radnog odnosa, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 15. svibnja 2000. godine broj Gž-450/00-2, u sjednici održanoj dana 21. studenog 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Varaždinu od 15. svibnja 2000. godine broj Gž-450/00-2.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem ne dopušta se ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 1994. godine broj Gž- 638/94-2, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 732,00 kn. Protiv toga rješenja pravovremenu, dopuštenu i potpunu žalbu izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i dopusti ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 1994. godine broj Gž-630/94.

Žalba nije osnovana.

Utvrđeno je da je presudom Općinskog suda u Varaždinu od 3. ožujka 1994. godine broj P-932/93-11 prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i poništene su odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja broj 261/93 od 2. kolovoza 1993. godine i konačna odluka Upravnog odbora tuženika broj 2229/93 od 12. kolovoza 1993. godine, a presudom Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 1994. godine ista presuda je preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužiteljeva revizija protiv navedene presude Županijskog suda u Varaždinu odbijena je presudom ovoga suda od 5. siječnja 1995. godine broj Rev-3699/94-2.

Tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u smislu čl. 421. toč. 9. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje u tekstu ZPP) pozivom na nove činjenice i nove dokaze, navodeći da je protiv odluke tuženika o raspoređivanju tužitelja na drugo radno mjesto podnio pismeni prigovor o kojem tuženik nije odlučivao, a da je naknadno pronašao još jedan prigovor protiv iste odluke te da je cijelo vrijeme radio na radnom mjestu na koje je raspoređen sve do donošenja odluke Upravnog odbora tuženika kojim je potvrđena prvostupanjska odluka o prestanku radnog odnosa. Naveo je da su mu te činjenice bile poznate za vrijeme trajanja prijašnjeg postupka, ali da ih nije mogao koristiti jer nije raspolagao dokazima - prigovorom i potvrdom pošte o prijemu pošiljke, koje je priložio uz prijedlog za ponavljanje postupka.

Nalazeći da činjenice i dokazi navedeni u prijedlogu za ponavljanje postupka ne predstavljaju nove činjenice i nove dokaze koji bi ukazivali na osnovanost prijedloga za ponavljanje postupka, Županijski sud u Varaždinu pobijanim rješenjem nije dozvolio ponavljanje postupka uz obrazloženje da te činjenice da su iznijete u prijašnjem postupku ne bi utjecale na donošenje povoljnije odluke za tužitelja, jer da predmet pobijanja u prijašnjem postupku nije bila odluka tuženika o raspoređivanju tužitelja na drugo radno mjesto, već odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja.

Kako je predmet spora u prijašnjem postupku bio tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja pravilno je Županijski sud u Varaždinu zaključio da ulaganje prigovora protiv odluke tuženika o rasporedu tužitelja ne bi utjecalo na donošenje povoljnije odluke za tužitelja.

Budući da tužitelj nije u sudskom postupku u smislu čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94 - dalje u tekstu ZOPRO) pobijao odluku tuženika o rasporedu na drugo radno mjesto, ona je postala konačna i pravomoćna, te je tužitelj njome pravno vezan, a sud ne može ocjenjivati njezinu zakonitost. Tuženik je odlučio da tužitelju prestaje radni odnos temeljem čl. 75. st. 2. toč. 4.

će raditi na radnom mjestu na koje je ZOPRO uz obrazloženje da je tužitelj izjavio da ne

raspoređen. Tužitelj je u prijedlogu za ponavljanje postupka istaknuo da je ipak radio na radnom mjestu na koje je raspoređen sve do uručenja konačne odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, no tu činjenicu tužitelj je očito mogao iznijeti u prijašnjem postupku.

Prema odredbi čl. 422. st. 2. ZPP zbog okolnosti iz čl. 421. toč. 9. toga zakona ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. Tužitelj u prijedlogu za ponavljanje postupka nije istaknuo da bez svoje krivnje nije mogao tu činjenicu iznijeti prije završetka prijašnjeg postupka.

Stoga je pobijanim rješenjem pravilno odlučeno da se ne dopušta ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom Županijskog suda u Varaždinu od 25. svibnja 1994. godine broj Gž-638/94-2.

Nije odlučno što je u pobijanom rješenju navedeno da tužitelj nije započeo raditi na radnom mjestu na koje je raspoređen, a tužitelj je eventualno na tom radnom mjestu započeo raditi kako navodi u prijedlogu za ponavljanje postupka i žalbi protiv pobijanog rješenja. Odlučno je što on tu činjenicu nije istaknuo u prijašnjem postupku, a mogao ju je istaknuti.

Kako nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog a u postupku nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje (čl. 380. toč. 2. ZPP).

U Zagrebu, 21. studenog 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.