Rev-2378/2019-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2378/2019-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz S. B., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik iz Č., protiv tuženika Đ. Đ. I. r. d.d., S. B., (OIB: ...), radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R- 153/2017-2 od 11. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Pr-95/2016-16 od 27. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„Tužitelj J. J. iz S. B., ..., OIB: ..., odbija se u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

I. Utvrđuje se da su nedopuštene odluke tuženika Đ. Đ. I. r. d.d., S. B., ..., OIB: ... i to Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 17. prosinca 2015., kojom se tužitelju J. J. iz S. B., ..., OIB: ..., izvanredno otkazuje ugovor o radu broj ..., te Odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 20. siječnja 2016. broj ..., kojim se ne udovoljava zahtjevu za ostvarenje prava tužitelja podnijetom protiv Odluke o izvanrednom otkazu, te se stoga utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a za obavljanje poslova koji prema svojem sadržaju odgovaraju poslovima koje je tužitelj obavljao prije nedopuštenog prestanka radnog odnosa.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.“.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382 st. 1. toč. 1. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu nižestupanjske presude „preinačiti te usvojiti tužbeni zahtjev“ ili podredno iste „ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak“.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže „da Vrhovni sud odbije reviziju kao neosnovanu“.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta,

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode (ovdje bitno) relevantne za odluku o predmetu spora (prihvaćajući po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje u cijelosti), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva: da „su niži sudovi na nevjerojatan i krajnje apsurdan način pojednostavili predmetnu činjeničnu i pravnu situaciju“, da su zanemarili „same navode iz pobijane odluke o otkazu“, da „u presudama nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama“, da su „oni (koji su) navedeni nejasni i proturječni te (da) postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika“, da „drugostupanjski sud nije uopće obrazložio meritorne žalbene razloge“, odnosno da je „arbitrarno presuđeno“ - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi revidenta da je „dobio od tuženika pismeno odobrenje“ za pohađanje „I.“ tečaja, odnosno da se tako „dogovorio sa poslodavcem“ te da kada se vratio na posao 7. prosinca 2015. da je „zatekao situaciju u kojoj mu je onemogućen rad“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana - te kojim sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - te navode ne može razmatrati revizijski sud niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegov zahtjev - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu i Odgovora na njegov zahtjev za zaštitu prava - te da mu radni odnos nije prestao, kumuliran s zahtjevom da se tuženiku naloži vratiti ga „na rad na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu“.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „su tužitelj kao radnik i pravni prednik tuženika, Đ. Đ., E. d.d. kao poslodavac, 1. lipnja 2013. zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme (br. ...), na temelju kojeg je tužitelj obavljao poslove rukovoditelja sektora inženjeringa i projektiranja“,

- da „su tužitelj i pravni prednik tuženika 1. veljače 2015. zaključili ugovor o pravima, obvezama i plaći ovlaštenika“,

- da „se tužitelj nakon završetka godišnjeg odmora 20. listopada 2015. nije vratio na rad kod poslodavca (tuženika), izuzev dolaska na radno mjesto 7. prosinca 2015., kada također nije radio“,

- da „je 27. listopada 2015. održan sastanak između tužitelja i I. R., izvršnog direktora tuženika, na kojem je sastanku tužitelj naveo kako se nalazi na I. t. koji da traje do ožujka 2016., te da predlaže sporazumni raskid ugovora o radu, jer da njegovo radno mjesto navedeno u Ugovoru o pravima, obvezama i plaći ovlaštenika, više ne postoji“,

- da „je na navedenom sastanku izvršni direktor tuženika iskazao spremnost ovlašteniku (tužitelju) ponuditi novi ugovor o radu“,

- da „se na navedeni I. t. (tečaj za međunarodnog inženjera za zavarivanje) tužitelj sam prijavio, bez odobrenja poslodavca, a samim time i bez odobrenja poslodavca da zbog tečaja izostaje s posla“,

- da „je tužitelj pohađao predmetni I. t. od 23. rujna 2015. do 12. veljače 2016. koji se održavao, izuzev u vrijeme božićnih praznika, od srijede do subote, te da je položio sve pismene ispite i sam snosio troškove tečaja“,

- da „su tijekom listopada i studenoga 2015. parnične stranke u nekoliko navrata komunicirale putem elektronske pošte u svezi radno pravnog statusa tužitelja kod tuženika, no da dogovor nije postignut“,

- da je tuženik „10. i 12. studenoga 2015. tužitelju dostavio prijedloge sporazumnog prestanka ovlašteničkog ugovora, novog ugovora o radu, prijedloga ugovora o stručnom usavršavanju, prijedlog zamolbe za odobrenje plaćenog dopusta i odluke kojom se odobrava plaćeni dopust“,te „da je tuženik izvršio dodatne izmjene dostavljenih prijedloga, sukladno traženju tužitelja“,

- da je „iz prijedloga-nacrta novog ugovora o radu razvidno da je tuženik ponudio tužitelju zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme za radno mjesto bravarskog tehnologa III, sa plaćom jednakom po visini onoj koja mu je bila definirana ugovorom o radu br. 705/3 od 1. lipnja 2013., sa koeficijentom 4,50“,

- da je „Uvidom u prijedlog-nacrt Odluke kojom se odobrava plaćeni dopust tužitelju za vrijeme stručnog usavršavanja koje se odnosi na pohađanje I. tečaja (str. spisa 172) razvidno da je tuženik ponudio tužitelju naknadno odobravanje plaćenog dopusta za vrijeme pohađanja tečaja, te da će se razdoblje plaćenog dopusta smatrati vremenom provedenim na radu“, odnosno da „je tuženik bio spreman, sa tužiteljem zaključiti i ugovor o stručnom usavršavanju za razdoblje pohađanja I. tečaja“,

- da je „tužitelj obavijestio tuženika da su mu prijedlozi neprihvatljivi, te da ostaje kod svog zahtjeva za redoviti otkaz ugovora o radu zbog organizacijskih razloga“,

- da je „tuženik tužitelju uputio e-mail poruku 23. studenoga 2015. u kojoj je naveo da uzevši u obzir sve okolnosti nastale nakon statusnih promjena u društvu, koje su u vezi sa radno-pravnim statusom tužitelja, kao i nedvojbeni stav tužitelja kojim je izrazio želju da njegov radni odnos kod tuženika prestane, da predlaže tužitelju da se njegov status riješi sporazumom o prestanku radnog odnosa“,

- da je „24. studenoga 2015. tužitelj obavijestio tuženika da mu ne odgovara predloženi način raskida ugovora zbog financijskih razloga, jer u slučaju sporazumnog raskida gubi pravo na naknadu sa Zavoda za zapošljavanje“,

- da „je tuženik podneskom od 1. prosinca 2015. upozorio tužitelja da krši obveze iz radnog odnosa te ga stoga upozorio na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja obveza“,

- da „je u označenom podnesku tuženik naveo propuste tužitelja i to: da se po završetku godišnjeg odmora 20. listopada 2015. trebao vratiti na rad (što nije učinio), da je ne poštujući proceduru (bez ovlaštenja poslodavca), poslodavcu uputio obavijest o navodnom pohađanju tečaja u trajanju od nekoliko mjeseci, no da je unatoč tome poslodavac predložio rješenja glede njegovog neovlaštenog izostanka s posla, koja tužitelj nije prihvatio“,

- da „je u navedenom podnesku od 1. prosinca 2015., tuženik naveo kako tužitelj nema dozvolu poslodavca da ne dolazi na posao“,

- da „je tužitelj podneskom od 3. prosinca 2015. odgovorio poslodavcu (tuženiku) na njegovo upozorenje od 1. prosinca 2015., u kojem pored ostalog navodi kako je razlog njegovog izostanka sa radnog mjesta neriješeni radno - pravni status“,

- da „je tužitelj podneskom od 7. prosinca 2015. izvijestio tuženika kako je nakon njegovog upozorenja došao na posao, no da na svom radnom mjestu - uredu, nije zatekao informatičku opremu potrebnu za rad, da nedostaje određeni inventar, da zgrada nije održavana te kako je isključeno grijanje“,

- da „je tužitelj u označenom podnesku od 7. prosinca 2015. naveo kako je zbog izbjegavanja konflikta sa drugim radnicima odlučio ne ulaziti u proizvodni pogon te da je odlučio ponovno napustiti radno mjesto na koje zbog navedenih okolnosti ne može ništa raditi, osim što može ugroziti vlastito zdravlje zbog neadekvatnih radnih uvjeta - hladnoće“,

- da „tužitelj nakon 7. prosinca 2015. nije više dolazio na radno mjesto“,

- da „je prije donošenja sporne Odluke, tuženik o istoj obavijestio radničko vijeće, te sukladno njihovom zahtjevu, naknadno dostavio dokumentaciju vezanu za namjeravanu odluku o otkazu“,

- da se radničko vijeće 15. prosinca 2015. „očitovalo o namjeravanoj odluci tuženika navodeći da se ugovor o radu može izvanredno otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, pa su slijedom dostavljene dokumentacije zaključili da izvanredni otkaz tužitelju nije dopušten“,

- da „je 17. prosinca 2015. tuženik donio predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovoru o radu“,

- da „je protiv izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelj podnio tuženiku (poslodavcu), zahtjev za zaštitu prava kojega tuženik nije prihvatio“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanima te odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je „odredbom čl. 116. st. 1. i 2. Zakona o radu propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“, te da se „ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji“,

- da je „slanjem upozorenja“ kojim se tužitelja upozorilo na obveze iz radnog odnosa u svezi s mogućnosti otkaza ugovora o radu „tuženik postupio sukladno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu, te sukladno odredbi čl. 74. Pravilnika o radu Đ. Đ. I. d.d., kao i sukladno čl. 74. st. 14. i 15. Kolektivnog ugovora Đ. Đ. E. d.d.“,

- da je time što je „prije donošenja sporne Odluke, tuženik o istoj obavijestio radničko vijeće, te sukladno njihovom zahtjevu, naknadno dostavio dokumentaciju vezanu za namjeravanu odluku o otkazu“, tuženik postupio sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu, te sukladno odredbi čl. 74. st. 14. i 15. spomenutog Kolektivnog ugovora“,

- da je „nebitno što se radničko vijeće nije suglasilo sa namjeravanom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, jer je poslodavac-tuženik…imao opravdani razlog za donošenje spornih odluka“,

- da je „odredbom čl. 74. st. 16. Kolektivnog ugovora Đ. Đ. E. d.d. propisano da se obveza poslodavca iz st. 14. i 15. toga članka, posebno odnosi na slučajeve kada radnik krši pravila rada, propisane procedure i priručnik o kvaliteti Poslodavca, a (da je) odredbom čl. 77. st. 13. istog Kolektivnog ugovora propisano da se opravdanim razlogom za dostavu odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu smatraju osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom, i to, između ostalih, ne izvršavanje obveza utvrđenih Ugovorom o radu, ponovljeno kršenje pravila rada Poslodavca, nakon dostave pisanog upozorenja, neopravdani izostanak s rada više od jednog dana u razdoblju od godinu dana“,

- da je „nadalje, odredbom čl. 78. Pravilnika o radu Đ. Đ. I. d.d., propisano da se povredama obveza iz radnog odnosa, osobito smatraju, između ostaloga i neopravdan izostanak s posla dva uzastopna dana ili više dana kroz razdoblje najmanje od šest mjeseci, kao i druge povrede radnih obveza“,

- da „je tužitelj morao biti svjestan da mu poslodavac nije dao suglasnost za odlazak na I. tečaj, a samim time niti za izostanak sa posla zbog pohađanja tečaja“,

- da je „odredbom čl. 103. Kolektivnog ugovora tuženika propisano da poslodavac može omogućiti radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, stručno i opće školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, da radnik koji se obrazuje, može dobiti plaćeni dopust, te da o školovanju, sklapa ugovor sa Poslodavcem“, te da je „odredbom čl. 99. Kolektivnog ugovora tuženika propisano da radnik ima pravo na plaćeni dopust u slučaju stručnog ili općeg školovanja, osposobljavanja ili usavršavanja i polaganja državnog stručnog ispita u trajanju od tri radna dana, a čl. 100 Kolektivnog ugovora, (da je) propisano da poslodavac može radniku odobriti i neplaćeni dopust za vrijeme kojega dopusta prava i obveze iz radnog odnosa miruju“, ali da „tužitelj sa tuženikom nije sklopio ugovor o školovanju, niti je ostvario pravo na plaćeni ili na neplaćeni dopust“,

- da je tužitelj „nakon završetka godišnjeg odmora, tj. 20. listopada 2015. (utorak)…i mogao doći raditi, jer se toga dana nije nalazio na tečaju koji se održavao od srijede do subote“,

- da je „tuženik pokušao sporazumno riješiti, samovoljan odlazak tužitelja na I. tečaj, suprotan propisanoj proceduri, bez ovlaštenja poslodavca i bez potpisivanja ugovora o školovanju (čl. 103. Kolektivnog ugovora tuženika), kao i nedolazak tužitelja na posao nakon prestanka korištenja godišnjeg odmora, tj. počevši od 20. listopada 2015. g., pa nadalje, tj. sve do 1. prosinca 2015. g., kada mu je uputio upozorenje na obveze iz radnog odnosa u svezi s mogućnosti otkaza ugovora o radu“,

- da „kada tužitelj, niti 2. i 3. prosinca 2015., nije došao na posao, tuženik je nedvojbeno saznao da tužitelj ponovljeno krši pravila rada (čl. 77. st. 13. Kolektivnog ugovora tuženika) na način što neopravdano izostaje sa posla, što predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i opravdani razlog za izvanredni otkaz, pa je u zakonom propisanom roku od 15 dana, računajući od ponovljenog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja, donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. prosinca 2015.“,

- da „dok su trajali pregovori oko sporazumnog rješenja statusa tužitelja kod tuženika, tuženik je (čak) imao namjeru zanemariti kršenja pravila rada i propisane procedure od strane tužitelja“, a „činjenica što je direktoru tuženika bilo poznato da tužitelj pohađa I. tečaj, nikako nije oslobodila tužitelja obveze dolaska na posao, posebno nakon upozorenja kojega je primio 2. prosinca 2015.“,

- da „stoga nije od značaja to što je u izreci Odluke o izvanrednom otkazu, navedeno da se tužitelju izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla od 20. listopada 2015. g., a ne od 2. prosinca 2015. g., kada po primitku upozorenja tuženika, ponovno nije došao na posao“,

- da „neosnovano tužitelj ističe da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. prosinca 2015. g., nije donesena u prekluzivnom roku iz čl. 116. st. 2. Zakona o radu, jer je tuženik spornu odluku mogao donijeti sve dok povreda radne obveze traje, kao i u daljnjem roku od petnaest dana od prestanka povrede obveze iz radnog odnosa (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-617/09-2 od 10. rujna 2009.)“,

- da se „podredno napominje da je tuženik 16. prosinca 2015., donio i Odluku o opozivu ovlaštenika i jednostranom raskidu ugovora o pravima, obvezama i plaći ovlaštenika, a Odlukom od 20. siječnja 2016. odbio je tužiteljev zahtjev za zaštitu prava izjavljen protiv odluke o opozivu ovlaštenika“, te da „tužitelj protiv tih Odluka tuženika, nije podnio tužbu radi utvrđenja njihove nedopuštenosti, pa se stoga ne može pozivati na čl. 19. Ugovora o pravima, obvezama i plaći ovlaštenika od 1. veljače 2015., te tuženik nije imao obvezu postupanja sukladno tome članku“,

- da „prema odredbi čl. 135. st. 3. Zakona o radu, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, što je ovdje slučaj“,

- da „kako je tuženik u ovome postupku dokazao da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja i to zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja…zbog čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć“,

- da „zaista, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako su između parničnih stranaka trajali svojevrsni razgovori u svezi radno pravnog statusa tužitelja, svakako u dijelu spornog razdoblju od 20. listopada 2015. do 1. prosinca 2015.“, ali da je „tuženik podneskom od 1.prosinca 2015., a kojeg je tužitelj zaprimio 2. prosinca 2015., upozorio tužitelja da krši obveze iz radnog odnosa, da se treba vratiti na rad, te da nema dozvolu poslodavca da ne dolazi na posao“,

- da „kako je nedvojbeno utvrđeno da se nakon navedenog upozorenja tužitelj tek pojavio na poslu 7. prosinca 2015. (kojom prilikom nije radio), te kako od tada pa do otkaza 17. prosinca 2015. uopće nije dolazio na posao“, pa da „u svakom slučaju neopravdani nedolazak tužitelja na posao od 7. prosinca 2015. do 17. prosinca 2015., u konkretnom predmetu i uzimajući u obzir sve navedene okolnosti ovog slučaja, predstavlja tako tešku povredu tužiteljevih obveza iz radnog odnosa, da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć“,

- da „pri tome okolnost da je tuženik donio odluku o otkazu iz razloga što tužitelj nije dolazio na posao od 20. listopada 2015. do 17. prosinca 2015., ne utječe na dopuštenost ove odluke, jer je već neopravdani nedolazak radnika (tužitelja) na posao od 7. prosinca 2015. do 17. prosinca 2015. u okolnostima konkretnog slučaja dostatan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. stavak 1. ZR-a“,

- da je „ovdje (i) za napomenuti kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je tužitelj bez odobrenja i odluke poslodavca počeo pohađati tečaj za međunarodnog inženjera I. t., a razgovori koji su se odvijali između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika od 20. listopada 2015. do 1. prosinca 2015. ne mogu se smatrati kao dopuštenje tuženika tužitelju za pohađanje ovog tečaja, a u svakom slučaju ne nakon 1. prosinca 2015.“,

- da je „mišljenje tužitelja kako nisu postojali uvjeti za rad (bez da je prethodno zahtijevao i dobio odobrenje poslodavca za napuštanje radnog mjesta i nedolazak na rad od 7. do 17. prosinca 2015.) pravno irelevantno, odnosno (da) ovaj nedolazak na posao u konkretnom slučaju zaista predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć“,

- da je „dodatno za navesti kako bi o opravdanom izostanku s posla moglo biti riječi u slučajevima predviđenim zakonom, kada se radnik koristi svojim zakonom uređenim pravima, što u ovom predmetu nije slučaj“,

- da „kako je u konkretnom slučaju tužitelj neopravdano izostao s posla od 7. prosinca 2015. do dana donošenja odluke o otkazu, 17. prosinca 2015., to je jasno kako petnaestodnevni prekluzivni rok iz odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a nije prekoračen“,

- da „rok od petnaest dana u slučaju višednevnog neopravdanog izostanka s posla, ne počinje teći nakon prvog dana tužiteljevog neopravdanog izostanka s posla, već kad povreda obveze iz radnog odnosa traje stalno, kontinuirano, sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu“.

Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

Stoga je reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-153/17-2 od 11. listopada 2018.

Revidentu je tek za ukazati:

- da imajući na umu da je tuženik donio Odluku o otkazu nakon njemu dostavljenog mišljenja radničkog vijeća, da se već i time „pisano izjasnio“ o tom mišljenju, pa nisu od značaja navodi revidenta da „također ovu odluku čini formalno nedopuštenom“ to što je odredbom čl. 72. st. 11. Kolektivnog ugovora Đ. Đ. E. d.d. od 3 listopada 2014. propisano da je „poslodavac obvezan prije svake odluke zatražiti mišljenje Radničkog vijeća, razmotriti ga i o njemu se pisano izjasniti, ako je dostavljeno“, a da se „poslodavac o istome nije izjasnio“, niti isti „razmotrio“,

- da su za ocjenu pitanja dopuštenosti odluke o otkazu (pa time i je li nastavak radnog odnosa bio moguć ili ne) bitne činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja te odluke, pa nisu od značaja niti navodi revidenta da „u konkretnom slučaju ne može doći do primjene instituta izvanrednog otkaza“, već da je „trebalo primijeniti institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu“, jer da je „zakonski zastupnik tuženika“ na raspravi (u ovom postupku) 12. rujna 2016. izjavio „da tužitelj i dalje može nastaviti raditi kod tuženika“, odnosno da mu nudi „mogućnost da potpiše ugovor o radu na radno mjesto bravarskog tehnologa“,

- da je revizijski sud u više svojih odluka (a ne samo u navedenoj odluci posl. br. Revr-617/2009-2 od 10. rujna 2009.), pa tako i u odlukama posl. br. Revr 977/2011-2 od 17. siječnja 2012., posl. br. Revr-20/2012-2 od 25. rujna 2013. i posl. br. Revr 716/2018-2 od 18. rujna 2019., zauzeo pravno shvaćanje da kada „je povreda obveze iz radnog odnosa (neopravdani izostanak s posla) trajala sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu“, da „tuženik nije prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu“, budući da „odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu poslodavac može donijeti sve dok povreda radne obveze traje i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka povrede obveze iz radnog odnosa“, odnosno „da rok iz čl. 116. st. 2. ZR-a ne počinje teći sve dok takvo ponašanje radnika traje, jer upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze čini opravdanim razlog za izvanredni otkaz“,

- da prema tome, postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom mijenjati,

- da, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje „nedopuštenom“ osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, s time u svezi nisu osnovani niti zahtjevi (koje tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) na utvrđenje „nedopuštenim“ i Odgovora na zahtjev za zaštitu prava, da radni odnos tužitelju nije prestao te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad. Zagreb, 3. prosinca 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.