Rev-x-1122/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1122/2017-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. L. P., P., Republika Italija, zastupane po punomoćniku R. I., odvjetniku u P., kao preuzimateljice sad pok. J. S., protiv tuženika B. S. iz P., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u P., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-898/14-2 od 15. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-704/13-125 od 29. siječnja 2014., u sjednici održanoj 29. siječnja 2019.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-898/14-2 od 15. rujna 2014. u dijelu kojim je preinačenjem (toč. I.1. izreke) te potvrđivanjem prvostupanjske presude (toč. II. izreke) utvrđeno da su J. S. i D. S. zajedničkim radom stekli suvlasništvo 1/2 (5/10) dijela nekretnine označene k.č.br. 4775/1 upisane u z.k.ul. 3123 k.o. P., te je utvrđeno da je J. S. nasljeđivanjem stekla pravo vlasništva na još 2/10 dijela te nekretnine, na dijelu upisanom na B. S. za 1/2 dijela, te je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na k.č.br. 4775/1 u zk. ul. 3123 k.o. P. za 2/10 dijela u korist J. S., a ostaje upisan kao suvlasnik za 3/10 dijela na toj nekretnini, te odluci o parničnim troškovima, i u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tužiteljice protiv rješenja o parničnom trošku sadržana u pobijanoj drugostupanjskoj presudi odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj P-704/13-125 od 29. siječnja 2014. utvrđeno je da je J. S. za vrijeme trajanja braka sa D. S. zajedničkim radom stekla suvlasništvo u 1/2 (5/10) dijela nekretnine k.č.br. 4775/1 z.k.ul. 3123 k.o. P., u naravi obiteljske stambene zgrade, gospodarske zgrade, garaže, cisterne, terase, septičke jame, sve površine 908 m[2] , te je utvrđeno da je J. S. nasljeđivanjem stekla pravo vlasništva na još 2/10 dijela prethodno navedene nekretnine na dijelu na kojem je uknjižen za 1/2 dijela tuženik B. S., te je on dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini izvrši uknjižba prava vlasništva za 2/10 dijela u korist J. S., tako da tuženik B. S. ostaje upisan kao suvlasnik u 3/10 dijela te nekretnine. Ujedno je tuženiku naloženo isplatiti J. S. kao tužiteljici S. L. P. kao umješača na strani tužiteljice iznos 22.427,91 kn, te J. S. daljnji iznos 6.796,87 kn, sve na ime parničnih troškova, a za više traženo s tog osnova tužiteljica i umješač odbijeni.

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-898/14-2 od 15. rujna 2014. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda utvrđenjem da su J. S. i D. S. zajedničkim radom stekli suvlasništvo 1/2 (5/10) dijela predmetne nekretnine u P., a odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je J. S. sa D. S. za vrijeme trajanja braka stekla suvlasništvo u 1/2 dijela na toj nekretnini, dok je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je J. S. nasljeđivanjem stekla pravo vlasništva na još 2/10 dijela predmetne nekretnine i to na kojem je uknjižen tuženik B. S. za 1/2 dijela te je on dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama na toj nekretnini izvrši uknjižba prava vlasništva na daljnjih 2/10 dijela u korist J. S., a tuženik B. S. ostane upisan kao suvlasnik u 3/10 dijela, kao i potvrđena odluka o parničnim troškovima.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima J. S. kao tužiteljica i S. L. P. kao umješač na strani tužiteljice preuzimaju parnice iza smrti pok. J. S. kao tužiteljica, podnijela je reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši u tom dijelu preinačenje pobijane presude priznavanjem ukupno zatraženih parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je djelomičnim preinačenjem te potvrđivanjem prvostupanjske presude djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice je nedopuštena, dok je revizija tuženika osnovana.

Prethodno tužiteljica u ovom sporu, a sada pok. J. S. i S. L. P. kao umješač na strani te tužiteljice, podnijele su reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu im parničnih troškova, a preko iznosa određenog toč. II. izreke prvostupanjske presude. Kako je u tijeku ovog postupka J. S. umrla, zbog čega je po sili zakona u smislu odredbe čl. 212. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ova parnica bila prekinuta, a S. L. P. kao nasljednica J. S. predložila nastavak ovog postupka preuzevši parnicu umjesto J. S., to se ova revizija ima smatrati revizijom sada tužiteljice S. L. P.

Tužiteljica izjavljenom revizijom osporava pravilnost pobijane drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi je rješenje u smislu odredbe čl. 120. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke u predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanom u tužbi dovršava.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciran tužbom završava.

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržano u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a) o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojom se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Prema stanju spisa predmeta, postupak je u njemu pravomoćno dovršen presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-898/14-2 od 15. rujna 2014. kojom je odlučeno o zahtjevu upravljenom na utvrđenje, te je ujedno odlučeno o parničnim troškovima, time da je tužiteljica izjavila reviziju samo protiv odluka o parničnim troškovima, a ne i o odluci o glavnoj stvari.

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije tužiteljice, pa ni one iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, a kod činjenice da je ista podnesena protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanim u presudi, a koje rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: "pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga je reviziju tužiteljice trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora određenog od strane prvostupanjskog suda rješenjem od 15. travnja 2008. u iznosu 414.148,36 kn, to je protiv pobijane presude dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona određeno pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog spora je zahtjev sad pok. J. S. upravljen na utvrđenje da je nekretnina u P., zgrada podignuta na k.č.br. 4775/1 z.k.ul. 3123 k.o. P., suvlasništvo nje i pok. supruga D. S., svakog za po 1/2 dijela, zbog čega da u nasljeđivanju suvlasničkog dijela pok. D. S. od 1/2 (5/10) dijela ju pripada 2/10 dijela, a tuženika 3/10 dijela.

Prvostupanjski sud prihvatio je takav zahtjev J. S. polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

- da su J. S. i D. S. započeli zajednicu života 1953. te potom sklopili brak u kojem da je rođen njihov sin – tuženik 1962.,

- da su na zemljištu u P. koju je kupio pok. D. S. kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 22. rujna 1966., u razdoblju od 1966. do 1972. oni izgradili kuću, a koja nekretnina da je u zemljišnim knjigama bila upisana za cijelo na pok. D. S.,

- da je kuća građena postepeno sredstvima koja su ostvarivali J. S. i D. S. radom, sredstvima namaknutim kreditima, pri čemu

- da je brigu o domaćinstvu vodila sada pok. J. S.,

- da je po smrti D. S. umrlog .... vođen ostavinski postupak kod Općinskog suda u Puli pod brojem O-323/00, u kojem je kao ostavinska masa utvrđena uz ostalo i sporna nekretnina, te nasljednicima na temelju zakona proglašeni: J. S. kao supruga i tuženik B. S. kao sin, svaki za 1/2 dijela, te oni na temelju tog rješenja se i uknjižili u zemljišnim knjigama,

- da je tuženik uz suglasnost roditelja na toj nekretnini izvršio određenu dogradnju,

- da je J. S. 19. siječnja 2000. pokrenula postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice glede ove nekretnine, u kojem postupku da je ostao sporan suvlasnički dio J. S. i B. S. (obzirom na izvršenu dogradnju od strane tuženika na toj nekretnini), zbog čega

- da je J. S. 23. ožujka 2001. podnijela tužbu koja je bila predmetom odlučivanja u ovom postupku, u kojem je i donesena pobijana presuda,

izrazivši pravno shvaćanje da je sporna nekretnina stečena u braku J. S. i D. S., pri čemu da je njihov doprinos bio podjednak (svakog za po 1/2 dijela) sve u smislu odredbe čl. 287. st. 2. u vezi s odredbom čl. 299. Zakona o braku i porodičnim odnosima, zbog čega da predmet nasljeđivanja iza pok. D. S. je mogao biti samo njegov suvlasnički dio na toj nekretnini od 1/2 (5/10) dijela, te uzimajući u obzir vrijednost dogradnje te nekretnine izvedene od strane tuženika, ocijenjeno je da u nasljeđivanju D. S., J. S. treba pripasti 2/10 dijela, a tuženika 3/10 dijela na nekretnini i u tom smislu izvršiti uknjižbu u zemljišnim knjigama njihovih suvlasničkih dijelova na spornoj nekretnini.

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva J. S. u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je sporna nekretnina bračna stečevina nje i D. S. svakog za po 1/2 dijela, utvrdivši da su J. S. i D. S. suvlasništvo za po 1/2 dijela stekli zajedničkim radom, te potvrdivši prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je J. S. nasljeđivanjem suvlasničkog dijela D. S. od 1/2 (5/10) dijela stekla vlasništvom na daljnjih 2/10 dijela predmetne nekretnine, a tuženik 3/10 dijela, te u skladu s tim tuženik dužan trpjeti uknjižbu tog prava J. S. u zemljišnim knjigama.

Pritom drugostupanjski sud izražava pravno shvaćanje kako se doprinos J. S. i D. S. u stjecanju sporne nekretnine ne može sagledati kroz odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima, a koji da je stupio na snagu 1. siječnja 1979. (!?) u svjetlu pravnih pravila Paragrafa 1175. i dr. bivšeg Općeg građanskog zakonika, a čije odredbe se primjenjuju na ovaj spor sukladno Zakonu o načinu primjena pravnih propisa donesenih 6. travnja 1941., jer da se odnos J. S. i D. S. glede sporne nekretnine treba sagledati u svjetlu ugovora o ortakluku. Pritom taj sud podsjeća kako u vrijeme stjecanja sporne nekretnine izvanbračna zajednica nije bila zakonom priznata, niti je ona mogla proizvoditi pravne učinke, zbog čega da J. S. ne može temeljiti svoj zahtjev na odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima, a koji poznaje institut izvanbračne zajednice te njezinih materijalnopravnih učinaka.

S tim u vezi ovaj sud mora primijetiti da je potpuno nejasno na temelju čega drugostupanjski sud zajednicu života J. S. i D. S. ocjenjuje kao izvabračnu, a kod činjenice da su oni bili u braku u kojem je 1962. rođen tuženik, a taj brak prestao smrću D. S. 14. veljače 2000. te u rješenju o nasljeđivanju iza smrti pok. D. S. O. suda u Puli broj O-323/00 od 28. kolovoza 2000. J. S. kao njegova supruga proglašena nasljednicom zajedno sa tuženikom kao sinom.

Već ovako pogrešna kvalifikacija odnosa J. S. i pok. D. S., a koja je suprotna sadržaju i stanju spisa predmeta, ovu presudu čini nerazumljivom.

No unatoč tome, načelno je potrebno podsjetiti da sve ako je određena zajednica života dviju osoba uspostavljena prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98 – stupio je na snagu 1. srpnja 1999., čime je prestao vrijediti Zakon o braku i porodičnim odnosima – "Narodne novine", broj 11/78, 45/89 i 59/90), te je trajala u vrijeme stupanja na snagu tog Zakona (1. srpnja 1999.), sve prema njegovoj odredbi čl. 363., odredbe Obiteljskog zakona primjenjuju i na obiteljske odnose koji su nastali prije dana početka njegove primjene, što znači da bi se primjenjivali i na odnos J. S. i D. S. uključujući i one koji se odnose na izvanbračnu zajednicu i na imovinske odnose nastale u takvoj zajednici (čl. 262. Obiteljskog zakona).

Odlučujući o tužbenom zahtjevu J. S., drugostupanjski sud je potpuno zanemario činjenicu, a na kojoj je revident upirao i u žalbi, da je u ostavinskom postupku iza D. S. sporna nekretnina kao njegova ostavinska masa pravomoćno raspoređena na J. S. i tuženika, kao njegove zakonske nasljednike.

Iz stanja spisa predmeta i njemu priklopljenog ostavinskog spisa Općinskog suda u Puli broj O-323/00, razvidno je:

- da je kao ostavinska imovina pok. D. S. bila prikazana uz ostalo i sporna nekretnina kao njegovo vlasništvo za cijelo, te

- da je rješenjem ostavinskog suda od 23. svibnja 2000. J. S. bila upućena u parnicu, a radi utvrđenja da ta nekretnina je bračna stečevina nje i pok. D. S., a

- da J. S. nije unutar udijeljenog roka pokrenula parnicu radi utvrđenja da je ta nekretnina bračna stečevina, zbog čega

- da je sud 28. kolovoza 2000. donio rješenje o nasljeđivanju kojim je sporna nekretnina utvrđena ostavinskom imovinom ostavitelja D. S., a kao nasljednicima na istoj utvrđeni J. S. i tuženik svaki za po 1/2 dijela,

- da je to rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno i na temelju istog te J. S. i tuženik uknjižili na naslijeđenim suvlasničkim dijelovima u zemljišnoj knjizi.

To pak znači da je time ovo rješenje o nasljeđivanju proizvelo subjektivne učinke njegove pravomoćnosti i to na osobe koje su u tom ostavinskom postupku sudjelovale – konkretno J. S. i tuženik, a glede ostavinske mase koja je bila predmetom tog ostavinskog postupka. Posljedica pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju je ta da se o istoj pravnoj stvari među istim osobama ponovno ne može odlučivati i raspravljati.

O ovim odlučnim pravnim pitanjima drugostupanjski sud se u svojoj odluci propustio očitovati, zbog čega pobijana presuda nema razloga o ovim za spor odlučnim pravnim pitanjima, a bez čega nije moguće ni ispitati pravilnost iste.

Proizlazi dakle da je pobijana drugostupanjska presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog čega je istu trebalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a sve na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za odluku o konačnoj stvari.

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.