Croatian court dismisses appeal on property rights and partially allows cost adjustment for expert fees.
Legislator summary
AI generatedThe Second Instance Court dismissed the appellant's appeal regarding property ownership of public lighting infrastructure, confirming the first-instance judgment. While the court rejected the claim that the company owned the network due to its public utility nature, it partially modified the first-instance ruling to award the defendant specific expert witness fees. The decision rests on the distinction between private property rights and public duties mandated by law for local self-governance bodies.
Legislator headnote
AI generatedČl. 368. st. 1. ZPP; Čl. 373. toč. 3. ZPP; Čl. 380. toč. 3. ZPP: The court may confirm a first-instance judgment on substantive rights if the appeal lacks merit, but must separately review and potentially modify procedural cost awards if the lower court erred in calculating specific expenses like expert fees.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
12 Gž-1995/14-2
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU
Zadar, Plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Franke Zenić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Eugena Škunce, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „N.“ d.o.o. V., L. br. 14, OIB:…., zastupanog po zakonskom zastupniku Š. B., a ovaj po punomoćniku B. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženice O. V., T. S.. J. br. 1, OIB:…., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i partneri d.o.o. iz Z., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-2780/07 od 30. travnja 2014. godine i rješenja od 17. listopada 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 29. kolovoza 2014. godine,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tužitelja „N.“ d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2780/07 od 30. travnja 2014. godine u toč. I. i II. izreke.
2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. III. izreke i nalaže tužitelju da tuženici naknadi trošak vještačenja od 4.460,45 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
1. Uvažava se žalba tuženice O. V. i ukida rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-2780/07 od 17. listopada 2013. godine.
2. Tuženici O. V. se ne priznaju troškovi sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je tužitelj N. d.o.o. V., L. 14 vlasnik elektro mreže javne rasvjete na području O. V. – za distributivno područje naselja B., K., P., R., R., P., Ž. uvala, L. i V. S., što je tužena O. V. dužna priznati.
2. Nalaže se tuženoj O. V. da tužitelju N. d.o.o. V., L. 14 preda u posjed cjelokupnu mrežu javne rasvjete iz točke I. ove tužbe sa svim elektroenergetskim infrastrukturnim objektima te mreže kako su isti specificirani u troškovnicima elektromontažnih radova priloženim uz tužbu za svako navedeno naselje.
3. Nalaže se tuženoj O. V. sa sjedištem u V., T. S. J. 1, da tužitelju N. d.o.o. V.. L. 14, isplati iznos od 3.116.275,93 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu, računajući od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi cjelokupne troškove spora uvećane za zakonsku zateznu kamatu računajući od dana presuđenja do isplate".
II Dužna je tužiteljica naknaditi troškove parničnog postupka tuženici u iznosu od 183.917,00 kn u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 183.917,00 kn, a do zatraženog iznosa od 290.885,15 kn odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.«
Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da se žalba uvaži, pobijana presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Tvrdi da je podnio tužbu radi stjecanja bez osnove u kojoj je predložio da se naloži tuženici isplatiti određeni novčani iznos. Dakle, o glavnom zahtjevu prvostupanjski sud je nakon utvrđenih nespornih okolnosti donio presudu kojom je olako odbio tužbeni zahtjev jer je na temelju provedenog dokaznog postupka, a posebno imajući u vidu nalaze vještaka elektrostruke i financijske struke trebao prihvatiti tužbeni zahtjev. Sud prvog stupnja je nepotpuno utvrdio činjenice naročito kada nalazi da tužitelj nikad nije ubirao komunalnu naknadu niti ostvarivao prihod od korištenja mreže javne rasvjete nego se njegov financijski interes ogleda u tome da priključuje kuće na mrežu i tako ostvaruje prihod. Nesporno je da je tužitelj izgradio mrežu javne rasvjete na otoku V. za određena naselja i to na temelju pravomoćne građevinske dozvole u svojstvu investitora i izvođača radova u razdoblju od 1991. do 2001. godine, bez sklopljenog ugovora s naručiocem već samo uz suglasnost O. V.. Nesporno je da je tuženica upravljala javnom rasvjetom te ostvaruje prihod kroz naplatu komunalne naknade. Nadalje da je tužitelj dao svoje stupove, kabele, rasvjetna tijela, kao i svoj rad, što se sve zove javna rasvjeta, a ista po propisima spada u komunalnu djelatnost, pa je time povećana vrijednost ukupne komunalne naknade koju ubire O. V.. Kako vraćanje imovine koju je tužitelj ugradio u dio javne rasvjete, nije moguće sukladno čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) to je tuženica dužna nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
U odgovoru na žalbu tuženica je istakla neosnovanost žalbenih navoda i razloga te predložila da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja, kao i da joj tužitelj naknadi troškove odgovora na žalbu.
U odnosu na toč. III. izreke, žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 154. st. 1. ZPP kada je odlučio o troškovima postupka budući joj nije priznat trošak na ime vještačenja od 3.660,45 kuna i 800,00 kuna te trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, a sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08 i 139/10) predlaže određivanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni trošak. Nadalje, pobija rješenje o troškovima postupka u dijelu kojim je sud prvog stupnja odlučio o naknadi troška na ime sastava podneska od 23. siječnja 2012., 23. travnja 2013. i 28. studenoga 2013. godine, primjenom Tbr. 8. toč. 3.. Radi se o obrazloženim podnescima, pa je slijedom toga tuženici trebalo priznati troškove sukladno čl. Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7.. U odnosu na rješenje od 17. listopada 2013. godine, smatra da je isto nezakonito jer je neosnovano tuženica obvezana naknaditi tužitelju trošak od 15.000,00 kuna, budući je isto doneseno suprotno čl. 156. ZPP.
Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik elektro mreže javne rasvjete, da se naloži tuženici predaja iste sa svim elektroenergetskim-infrastrukturnim objektima te mreže i isplata iznosa od 3.116.275,93 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti odbio kao neosnovan imajući u vidu odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06 i 146/08, 159/09, 90/10 i 143/12 - dalje ZV), Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 150/09 i 73/10 – dalje ZJC) i Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11 i 144/12 - dalje ZKG).
Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama ZKG-a ("Narodne novine" broj 70/97) i to člankom 1. javna rasvjeta predviđena je kao komunalna djelatnost, a pod pojmom javna rasvjeta razumijeva se upravljanje, održavanje objekata i uređaja javne rasvjete za rasvjetljavanje javnih površina, javnih cesta koje prolaze kroz naselje i nerazvrstanih cesta, dok je čl. 11. ZKG propisano je da će „Hrvatska elektroprivreda“ d.d. Zagreb prenijeti bez naknade do 31. prosinca 1997. godine, u stanju funkcionalne sposobnosti u vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprave objekte i uređaje u svom vlasništvu koji se koriste isključivo za javnu rasvjetu. Odredbe ZKG međutim, nisu predvidjele situaciju kada vlasnik mreže javne rasvjete u trenutku stupanja na snagu ovih izmjena nije „HEP“ d.d., već privatna pravna ili fizička osoba, što je u konkretnoj pravnoj stvari slučaj. Javna rasvjeta pripada skupini komunalnih djelatnosti, stoga održavanje i izgradnju javne rasvjete kao dijela komunalne infrastrukture regulira ZKG. Jedinice lokalne samouprave zadužene su za upravljanje održavanje javne rasvjete i pri tome imaju obvezu osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti i obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja te javnost rada.
Prema članku 29. ZKG-a izgradnja objekata i uređaja komunalne infrastrukture je od interesa za Republiku Hrvatsku. Iz ovoga proizlazi da o njoj brigu treba voditi javna vlast. Tako prema članku 30. stavak 4. i 5. ZKG-a predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za svaku kalendarsku godinu u kojem se predviđaju objekti i uređaji javne rasvjete. Ovaj Program obvezatno sadrži opis poslova s procjenom troškova za gradnju objekata i uređaja te za nabavu opreme, kao i iskaz financijskih sredstava potrebnih za ostvarivanje Programa s naznakom izvora financiranja djelatnosti. Međutim, iako o izgradnji objekata i uređaja komunalne infrastrukture brigu vodi jedinica lokalne samouprave, to ne znači da je ona ujedno i vlasnik navedenih objekata i uređaja. Štoviše, u praksi su mnogo češći slučajevi da su vlasnici objekata i uređaja komunalne infrastrukture trgovačka društva koja obavljaju određene komunalne djelatnosti, a postoje i stajališta da su određeni objekti i uređaji komunalne infrastrukture javno dobro. Bitno je istaknuti da koliko je pitanje vlasništva nad komunalnom infrastrukturom pitanje stvarnog prava, ono se jednako toliko bitno treba sagledati i s aspekta upravnog prava jer osiguranje nesmetanog uživanja komunalnih usluga svakako je jedna od najznačajnijih zadaća jedinica lokalne samouprave (izvor - dr. sc. Z. L. i mr. sc. A. M.).
Prema odredbi čl. 2. ZJC-a („Narodne novine“ broj 180/04) javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. Javne ceste se ne mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu stjecati stvarna prava, osim u slučajevima propisanim ovim Zakonom. Na javnoj cesti može se osnovati pravo služnosti i pravo građenja radi izgradnje komunalnih, vodnogospodarskih, energetskih građevina i građevina elektroničkih komunikacija na način propisan ovim Zakonom.
Prema odredbi čl. 5. st. 2. i st. 3. ZV tko ima pravo vlasništva ili koje od drugih stvarnih prava na nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drukčije određeno. Pripadnost stvari je svaki njezin dio, sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast) i svaki njezin plod, sve dok se od nje ne odvoji. Odredba čl. 35. st. 4. ZV propisuje da svatko ima pravo na stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske koje su namijenjene za uporabu svih (javna dobra u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarenja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje, odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene, koje njima neposredno upravlja. Ako nije što posebno propisano zakonom, na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra.
Iz kupoprodajnog ugovora br. 18/04/T (l. s. 77-79) od dana 24. veljače 2004. i aneksa kupoprodajnog ugovora br. 18/04/T od 08. travnja 2005. (l. s. 81-84) slijedi da je „HEP“ d.d. kupio, a tužitelj prodao kabelske mreže niskog napona za 9. naselja na otoku V., a uvidom u Protokol o preuzimanju niskonaponske mreže između „N.“ d.o.o. i „HEP“ d.d., od 15. veljače 2004. godine (l. s. 85-103), slijedi da tužitelj predaje istu mrežu „HEP“-u, međutim u toč. 2. Protokola posebno se ističe da se problem javne rasvjete, njezina izgradnja, održavanje i pitanje vlasništva ima riješiti između tužitelja i O. V..
Iz iskaza svjedoka G., načelnika O. V. između 1996. do 2001. godine, slijedi da je dogovor između tužitelja i Općine bio da mrežu javne rasvjete tužitelj postavi o svom trošku, a da Općina plaća naknadu za održavanje te mreže. Također da su se vodili razgovori da bi Općina otkupila mrežu od tužitelja kada bude imala novaca, međutim nikakav pismeni ugovor ili predugovor o tome nije zaključen, dok iz iskaza svjedoka R. K., načelnika O. V. između 1992. do 1994. godine, slijedi da je po provedenom natječaju tužitelj dobio posao postavljanja niskonaponske mreže i javne rasvjete za naselje L., a njezin financijski interes se ogledao u tome da priključuje kuće i vikendice na mrežu i naplaćuje priključke. Općina je plaćala struju „HEP“-u, a tužitelju naknadu za održavanje.
Na okolnost identifikacije predmeta spora izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za elektroenergetsku struku.
Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka za elektroenergetsko područje S. S. (l. s. 136/A) iz listopada 2010. godine, utvrđena je trasa prometne mreže javne rasvjete za područje O. V. za distributivno područje naselja B., K., P., R., R., P., Ž. uvala, L. i V. S.. Predmetna javna rasvjeta bila je isprojektirana, izvedena, provedena ispitivanja izvedenog stanja po projektantu, preuzeta i pregledana od strane projektanata „HEP ODS“ d.o.o. „Elektra“ Z. i republičkog elektroenergetskoga inspektora.
Vještak ističe da je tijekom očevida na katastarskim podlogama ucrtana sva za ovaj predmet bitna elektroenergetska oprema javne rasvjete. Zamijećena uporišta su uglavnom plastična (416 komada) te metalna (218 komada). U stupovima su montirane razdjelnice sa osiguračima za potrebe priključaka i kabelske izvedbe ulaz- izlaz. Na stupove je montirana rasvjetna armatura tipa "opal kugla" promjera 450 mm sa montiranim izborom svjetla od 125W (živa) ili 110W (natrij). Na terenu je zamijećen i veći broj uporišta javne rasvjete, ali kao osnova za analizu uzete su podloge tužitelja.
Na podlogama sa očevida su ucrtane i trase NN kabela namijenjen napajanju javne rasvjete iz pripadajućih transformatorskih stanica. Ovim smatra da su tako dobivene podloge najkompletnije što se tiče same mikrolokacije, očevidom zamijećene opreme i materijala namijenjenog javnog rasvjeti. Trase položene niskonaponske mreže za potrebe javne rasvjete su ucrtane sukladno strukovnim pravilima i stanju na terenu – razmještaju uporišta. Generalno smatra da prikazana trasa NN mreže nije sto posto točna, ali jest 99%. Razlika može nastati prilikom izvedbe radova i to tijekom naknadnog dodavanja uporišnih mjesta.
Kada su se prva uporišta postavljala, izvodila se i NN mreža za potrebe distribucije. Tada se gledalo da polaganje NN instalacija distribucije i javne mreže bude zajedno uz rub prometnica. Ako se ukazala, nakon što se izvela kompletna NN mreža, potreba za naknadnim prespajanjima ili dodavanjem uporišnih mjesta javne rasvjete, tada postoji vjerojatnost da će se izabrati kraći put neovisno što on izlazi iz trase. Uspoređujući očevidom dobivene podloge i projektantske podloge izrađene u tijeku projektiranja za potrebe ishođenja građevne dozvole, zamjećuje da ima razlika koje se očituju u više izvedenim radovima od projektom definiranih.
To je i bilo za očekivati jer su se zahtjevi na terenu tijekom vremena povećavali, izvedba je to pratila, a projektna dokumentacija nije. Uspoređujući očevidom dobivene podloge i podloge dobivene od HEP-a zamjećuje da i tu ima razlika koje se uglavnom očituju u više izvedenim radovima, što je bilo za očekivati, jer im se podloge temelje na projektantskim podlogama u kojima je isključivo instalacija distribucije bez javne rasvjete. I pored toga što nisu dostavljeni nikakvi podaci vezani za javnu rasvjetu, a oni dostavljeni su poslužili za usporedbu iscrtane trase javne rasvjete sa trasama NN kabela distribucije.
Trase se podudaraju pa se može zaključiti da je ucrtana trasa javne rasvjete koja je položena sa NN mrežom, u cijelosti točna. U prilogu vještačenja su osim ucrtane trase polaganja NN kabela javne rasvjete i uporišta javne rasvjete sa ucrtanim pozicijama transformatorskih stanica dostavljeni i troškovnik zamijećenih materijala i opreme i njima pripadajući radovi bez cijena te troškovnik zamijećenih materijala i opreme i njima pripadajući radovi sa cijenama. U troškovniku bez cijena opisani su svi pripremni građevni i zemljani radovi, EE radovi, elektroinstalacija rasvjete te završni radovi i ispitivanja.
U troškovniku sa cijenama procijenjeni su pripremni radovi građevni i zemljani radovi, EE radovi (napajanje, razvod električne energije…), elektroinstalacija rasvjete ukupno i završni radovi i ispitivanja što ukupno iznosi sa PDV-om od 23% 6.591.350,32 kn.
U odnosu na prigovore tuženice od 13. prosinca 2011. godine (l. s. 279) i 23. siječnja 2012. godine (l. s. 288) vještak se detaljno očitovao u podnesku od 21. prosinca 2011. godine, te saslušan na ročištu dana 25. travnja 2013. godine (l. s. 302), navodi da cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja te ističe da primjedbe tuženice nemaju veze s onim što je njemu naloženo rješenjem suda. Dodaje da je sa strankama odnosno punomoćnicima išao na teren, da su prilikom očevida bile prisutne obje strane te da je dogovoreno da uzme katastarske podloge od „N.“ d.o.o., a da je od „Elektre“ Z. zatražio dokumentaciju koja je u spisu nedostajala da bi se mogao napraviti nalaz i mišljenje. Na terenu je izmjerio svaki stup, slikao ga i prikazao u nalazu i mišljenju te je također uz suglasnost stranaka riješeno da se u nalazu prikažu sve ulice i svi stupovi bez obzira na to što možda pojedini od njih nisu bili sporni pa je zato u vještvu prikazana kompletna trasa odnosno situacija javne rasvjete. Što se tiče popisa, to je u biti troškovnik koji je napravljen prema pravilima struke uvažavajući da su tako i izvedeni jer se za iste tvrdi da imaju projekt, dozvolu izvođača i nadzornog inženjera.
Što se tiče obračunskih nacrta kao ni građevinske knjige, njih nema u spisu, a koji su osnova za izradu situacije. Situacija je po svojoj prirodi ekonomski dokument koji može ne imati veze sa izvedenim stanjem. U konkretnoj stvari, primjerice je bilo predviđeno bakreno uže na stupovima koje na dosta stupova uopće nije bilo, a što je utvrdio na terenu. Dakle, situacija i stvarno stanje se često mogu razilaziti, a on je u troškovniku napisao ono što je zatečeno, ono što je stvarno i izvedeno. Ono što nije bilo vidljivo, što je podzemno, npr. dubina iskopa, predviđeno je u nalazu kao da je napravljeno prema pravilima struke. Mrežu javne rasvjete čine razvodni samostojeći ormarići, kabeli, stupovi javne rasvjete i rasvjetne armature, što sve piše u troškovniku. Na terenu je snimljeno i u nalazu prikazano zatečeno stanje, što znači da on nije ulazio u to da li je tužitelj ili netko drugi to gradio ni kada, budući da to nije bio njegov zadatak.
Na okolnost visine naknade za korištenje mreže javne rasvjete u razdoblju od 28. studenog 2002. godine pa do dana vještačenja izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i ekonomiju I. M. (l. s. 310-321) iz kojeg slijedi da je tuženica koristila mrežu javne rasvjete u periodu za koji tužitelj traži naknadu štete bez ugovora ili dogovorene naknade. Visinu naknade za korištenje javne rasvjete tužitelj temelji na visini komunalne naknade koju ubire tuženica, međutim komunalna naknada namijenjena je financiranju više komunalnih djelatnosti pa nije moguće točno definirati koji se dio prihoda od komunalne naknade koristi za financiranje javne rasvjete. Vještačenje se bazira na računovodstvenoj vrijednosti opreme te na njenom umanjenju tijekom perioda za koji se traži naknada za korištenje, pa se to umanjenje vrijednosti prikazuje kao vrijednost naknade za korištenje mreže javne rasvjete. Vrijednost mreže javne rasvjete koja je predmet spora utvrđena je nalazom sudskog vještaka za elektroenergetsko područje. Iz njegovog nalaza slijedi da je vrijednost mreže javne rasvjete koju je izradio tužitelj 5.884.391,61 kuna. Redovna stopa amortizacije je 5%, a vijek trajanja 20 godina. Ukupno glavnica naknade za korištenje mreže javne rasvjete je 3.116.275,93 kn. To je minimalna cijena po kojoj je u navedenom periodu tužitelj mogao iznajmiti mrežu javne rasvjete s tim da je ukupan dospio dug do dana podnošenja tužbe 28. studenog 2007. godine i to od 1.424.513,23 kune i na taj iznos se počinje vršiti obračun zatezne kamate do 28. studenoga 2007. godine, odnosno ukupno 3.116.275,93 kn.
Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 13. prosinca 2013. godine, (l. s. 584- 594), a povodom prijedloga tuženice (l. s. 328-330) da se izračunaju prosječni mjesečni troškovi održavanja javne rasvjete, slijedi da su predmet spora 566 stupova javne rasvjete te da je trošak njihovog održavanja 132.552,69 kuna godišnje. Za razdoblje od 28. studenoga 2002. do 30. lipnja 2013. godine, trošak održavanja iznosi 1.404.695,36 kn. Ako se umanji računovodstvena vrijednost javne rasvjete od 3.116.275,93 kn koja je klasificirana kao vrijednost naknade štete dolazi se do iznosa od 1.711.580,57 kn, kao iznosa koji je jednak pričinjenoj šteti na dan 30. lipnja 2013. godine, što predstavlja datum prvog vještačenja, a na dan izrade dopune vještačenja 13.prosinca 2013. godine, akumuliralo se dodatnih 75.383,92 kune, što daje ukupno 1.786.964,49 kn. Međutim, mišljenja je da je navedeni način izračuna štete iz osnovnog nalaza točan pričinjenoj šteti jer računovodstvena vrijednost javne rasvjete koja se amortizirala u navedenom periodu predstavlja minimalan iznos naknade koje se treba nadoknaditi kao šteta.
Povodom prigovora tuženice (l. s. 598-600, 603-607) vještak je ostao kod danog nalaza i mišljenja te istaknuo da je vrijednost investicije iz predmetnog spora procijenio vještak elektroenergetske struke. Ta vrijednost koja je određena od strane vještaka predstavlja realnu vrijednost izvedene investicije po procjeni vještaka elektroenergetske struke, međutim predmet financijskog vještačenja je bio izračunati naknadu za korištenje mreže. Najpravedniji pristup je po redovnoj amortizacijskoj stopi koja je predviđena zakonom (čl.
12. Zakona o porezu na dobit, „Narodne novine“ broj 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10 i 22/12) jer se tim principom može doći do parcijalnih smanjenja vrijednosti investicije. Vrijednost koja je uzeta kao polazna u financijskom vještačenju je procjena sudskog vještaka koliko vrijedi izvedena investicija. U predmetnom sporu nije došlo do kupoprodajnog odnosa odnosno računi ili situacije izvođača nisu potpisane od strane ovlaštenih osoba naručioca te nije moglo doći do kupoprodajnog odnosa. Zbog navedenog najmjerodavnije mišljenje je osobe elektroenergetske struke odnosno vještaka koji je utvrdio vrijednost investicije.
U konkretnom slučaju radilo se o amortizaciji investicije, a ne amortizaciji duga, a predmet tužiteljeva potraživanja jest naknada za korištenje javne rasvjete u utuženom periodu, a ne ukupna vrijednost javne rasvjete. Nadalje, ističe da je komunalna naknada namijenjena financiranju obavljanja komunalnih djelatnosti – odvodnja atmosferskih voda, održavanje čistoća u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanje javnih površina, nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija te javne rasvjete, a pitanje tuženice je – na koji način bi tužitelj naplaćivao komunalnu naknadu.
Smatra da se radi o pravnom pitanju da li je investitor imao mogućnost naplate od stanovnika troškova izgradnje javne rasvjete mimo komunalne naknade. Predmet vještačenja je bio izračunati naknadu za korištenje mreže javne rasvjete, a ne načine na koji bi tužitelj to naplatio. Tužitelj je trgovačko društvo u vlasništvu privatne osobe kojoj je svrha dobit, a ne javna ustanova čiji je cilj zadovoljavanje potreba stanovništva te se u cijeli posao ne bi ni upustio da nije očekivao nadoknadu. Njegov zadatak nije bio izračunati koliko je O.
V. zaradila u utuženom razdoblju od naplate komunalne naknade, ista je mogla kalkulirati sa visinom komunalne naknade na način da je povisi, već utvrditi naknadu za korištenje javne rasvjete u spornom razdoblju. Ne može se točno očitovati da li bi tužitelj zaradio iznos koji je naveden u nalazu i mišljenju, a vezano za izračun izmakle koristi jer se u takvim projektima obično radi studija isplativosti koje u konkretnom slučaju nema, a tužitelj sukladno važećim zakonskim propisima nije ovlašten sam distribuirati javnu rasvjetu i naplaćivati naknadu za korištenje javne rasvjete.
Po njemu najtočniji princip izračuna naknade za korištenje javne rasvjete jest onaj koji je i primijenio, dakle vrijednost procjene elektroenergetskog vještaka smanjiva po amortizacijskoj stopi koja je predviđena zakonom. Ostaje u cijelosti kod dijela nalaza u kojem se navodi da nije moguće tržišno utvrditi cijenu naknade za korištenje mreže javne rasvjete. Dodaje da se iz nalaza vještaka elektroenergetske struke da iščitati da je vrijednost mreže javne rasvjete, koja je predmet spora, 5.884.391,61 kn dok se tuženica poziva na analitičko razlučivanje vrijednosti opreme od građevinskih radova.
Navedena oprema (ormarići, kabeli, stupovi javne rasvjete…) bez građevinskih radova nema nikakve funkcije, odnosno da bi mreža javne rasvjete bila u funkciji nužno je bilo izvesti građevinske radove koji su sastavni dio investicije.
Vještak je u konačnici pojasnio da je vještak S. u početku napravio grešku koja kasnije ispravljena, što je sve vidljivo iz spisa odnosno uvaženi su prigovori tuženice, a vezano za priznanje tužitelja da je tuženica određene stupove platila, pa je njegov izračun baziran na 588 stupova, a ne 876 stupova, što je vidljivo iz nalaza i mišljenja. Kao što je navedeno u dopuni vještačenja - 2005. godine O. V. je proširila mrežu javne rasvjete za 288 stupa te je za taj udio (33,72%) smanjen trošak održavanja javne rasvjete sa 200.00,00 kn na 132.552,69 kn. Pojašnjava da je ukupan trošak održavanja javne rasvjete smanjen zbog povećanog broja stupova koji nisu predmet spora. Što se tiče troškova s naslova potrošene električne energije navodi da je cijelo vrijeme rada mreže javne rasvjete, troškove za potrošenu električnu energiju predmetne mreže HEP-u plaćala O. V.. Nadalje, pojašnjava da u slučaju da je tužitelj samostalno naplaćivao od krajnjih korisnika izgradnju mreže javne rasvjete i sam plaćao potrošnju električne energije, onda bi vrijednost ove investicije od 5,8 milijuna kuna trebalo uvećati za potrošnju električne energije u navedeno periodu. Dopunom svog nalaza i mišljenja tužitelju je priznat iznos održavanja javne rasvjete s obzirom da je tužitelj jedno vrijeme javnu rasvjetu održavao. Metoda kojom se služio najtočniji je način izračuna izmakle dobiti za tužitelja, u ovom slučaju je problem bio što nije utvrđena kupoprodajna vrijednost mreže javne rasvjete pa ju je morao utvrđivati vještak elektrostruke.
Po ocjeni suda prvog stupnja, tužitelj nikada nije ubirao komunalnu naknadu, niti je ostvarivao prihod od "korištenja" mreže javne rasvjete, nego se njegov financijski interes ogledao u tome da priključuje kuće na mrežu i tako ostvaruje prihod s tim da je sam formirao cijene priključaka. Osim toga tužitelj nije tijelo javne vlasti, pa ne može ubirati prihod od komunalne naknade, a niti je vlasnik predmetne mreže jer se radi o javnom dobru u općoj uporabi kojim upravlja jedinica lokalne samouprave. Tuženica ubire komunalnu naknadu temeljem ZKG-a i ima mogućnost povjerit obavljanje određenih komunalnih djelatnosti trgovačkom društvu (temeljem ugovora), međutim to u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj.
Tužitelj bazira svoju tužbu na naknadi za korištenje mreže javne rasvjete čiji je vlasnik. Međutim u postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj investitor i izvođač radova, ali time nije postao vlasnikom mreže niti je to moguće, naročito nakon stupanja na snagu ZKG („Narodne novine“ broj 70/97). Suviše toga, osim što je mreža javno dobro u općoj uporabi, ista se nalazi na javnim cestama na kojima se s obzirom na odredbe ZJC-a, također ne može stjecati pravo vlasništva niti građenjem, nego eventualno, pravo služnosti na uređajima koji služe određenoj svrsi, Sud prvog stupnja smatra da je tužitelj (eventualno) trebao postaviti tužbeni zahtjev na način da traži naknadu za izvršena ulaganja odnosno vrijednost kompletno izvedenih radova po procjeni koju je dao ovlašteni vještak za elektroenergetsku struku, s obzirom da je bio pošteni graditelj mreže javne rasvjete koju je u cijelosti svojim sredstvima financirao. Međutim, već donošenjem ZKG-a koji je čl. 11. propisao da će „HEP“ d.d. prenijeti u vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprave objekte i uređaje u svom vlasništvu koji se koriste isključivo za javnu rasvjetu nastala je obveza tužitelja da prenese u vlasništvo O. V. predmetnu mrežu. S obzirom da je tužitelj ipak mrežu sagradio svojim sredstvima i nije javno poduzeće, već privatna firma čiji je cilj ostvarivanje dobiti smatra da je imao pravo na naknadu u vidu nužnih i korisnih troškova sukladno odredbi čl. 164. ZV koja regulira prava poštenog posjednika tuđe stvari. Međutim, da pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari (st. 7.) pa s obzirom da je tužitelj zatražio naknadu za korištenje od 28. studenog 2002. godine, od kada se (najkasnije) ima smatrati da nije posjednik mreže, takav tužbeni zahtjev je zastario 29. studenoga 2005. godine, dvije godine prije podnošenja tužbe. Ovo stoga jer je tuženica višekratno istaknula prigovor zastare potraživanja.
Člankom 210. ZOO koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11) propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a oko vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
Člankom 219. ZOO nadalje, je propisano da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Ovaj osnov je različit od osnova iz čl. 210. ZOO, s obzirom da taj članak podrazumijeva da je imovina prešla u imovinu druge osobe, a čl. 219. ZOO podrazumijeva da imovina nije prešla u imovinu druge osobe, već je samo upotrijebljena u korist druge osobe. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o
u vlasništvo
uporabi tuđe stvari jer je temeljem zakona mreža javne rasvjete prešla jedinice lokalne samouprave.
Suprotno žalbenim navodima tužitelja ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je pravilno utvrdio da se spor u ovoj pravnoj stvari ima razriješiti prema odredbama ZKG i ZV, budući je nesporno utvrđeno da javna rasvjeta pripada skupini komunalnih djelatnosti, a prema odredbama ZKG jedinice lokalne samouprave zadužene su za upravljanje i održavanje javne rasvjete, slijedom čega pravilno zaključuje da tužitelj nije mogao steći vlasništvo na sredstvima javne rasvjete, pa slijedom toga posljedično i ne može tražiti naknadu (komunalnu naknadu) koju obveznici uplaćuju jedinicama lokalne samouprave budući je ta obveza utvrđena zakonom.
Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da s obzirom na činjenicu da se tužitelj tužbom poziva na institut obveznog prava, stjecanje bez osnove koji regulira prijelaz imovine jedne osobe u imovinu druge osobe, a da taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, da se taj institut ne može primijeniti na konkretan slučaj budući tuženica ubire komunalnu naknadu kao tijelo javne vlasti na što je ovlaštena ZKG budući da je tim zakonom jasno propisano da jedinica lokalne samouprave i uprave obavlja komunalne djelatnosti u koje spada i javna rasvjeta.
Tužitelj nikada nije ubirao prihod od javne rasvjete na način kako to čini tuženica već se njegov financijski interes gradnje mreže javne rasvjete svodi na spajanje kućanstava na mrežu i naplaćivanju priključaka po cijenama koje samostalno formira, kao i sredstva koja dobije od jedinice lokalne samouprave u konkretnom slučaju tuženice u pogledu poslova održavanja. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st.
1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u toč. I. i II. izreke. Osnovano po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada istoj nije priznao trošak za vještačenja i to iznos od 3.660,45 kuna i iznos od 800,00 kuna, zbog čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu (toč. III. izreke) valjalo preinačiti temeljem čl. 373. toč.
3. ZPP, dok je u preostalom dijelu valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka i to trošak pristojbe odgovora na tužbu jer ista nije dostavila dokaz o uplati, kao i to jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/12) u odnosu na priznati trošak za sastav podneska sukladno Tbr.
8. toč.
1. i Tbr.
8. toč.
3. u svezi Tbr.
48. Tarife.
Tuženica je izjavila žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda od 17. listopada 2013. godine kojim je istoj naloženo plaćanje troškova postupka za ročište od 9. listopada 2012. godine u iznosu od 15.000,00 kuna zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica, naime tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 156. ZPP, budući da tužitelj takav zahtjev nije postavio. Osnovano po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tuženicu obvezao da tužitelju naknadi trošak pristupa na ročište, budući da tužitelj takav zahtjev nije postavio sukladno čl. 156. st. 3. ZPP. Stoga je žalbu tuženice u tom dijelu valjalo uvažiti i temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti rješenje suda prvog stupnja.
Tuženici ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bila nužna za vođenje postupka.
U Zadru, 29. kolovoza 2014. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Blanka Pervan, v.r.