I Kž-142/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-142/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u odjelu - više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V., zbog kaznenih djela iz čl. 127. st. 1. i KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 1998. godine broj K-39/97, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D.V., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, kazni i sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja narkomana iz čl. 60. OKZRH i izriče da je optuženik činjenjem za koje je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, pa se temeljem tog zakonskog propisa i primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ opt. D.V. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, dok mu se umjesto sigurnosne mjere iz čl. 60. OKZRH, na temelju čl. 76. st. 1. KZ izriče sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti koja prema odredbi iz čl. 75. st. 3. KZ može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D.V. odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D.V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH i osuđen za to djelo na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Istom presudom optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana iz čl. 60. st. 1. OKZRH.

Optuženik je obvezan platiti oštećenoj Lj. S. iznos od 377,00 kn, dok je oslobođen obaveze snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik izjavljenu po branitelju M.Š., odvjetniku iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke suda o kaznenim sankcijama, te imovinsko-pravnom zahtjevu s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske nakon razgledavanja vratio je spis i predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba je djelomično osnova.

Nije ostvaren žalbeni prigovor optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, dok prigovor povrede kaznenog zakona žalitelj posebno niti ne obrazlaže u žalbi, pa se isticanjem navedene žalbene osnove u stvari također svodi na osporavanje činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

Međutim, sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane, a podvrgavši kritičkoj analizi varijante obrana optuženika i stavljajući ih u relaciju s provedenim dokazima sud je pravilno zaključio, da izmijenjenu obranu na glavnoj raspravi valja otkloniti kao neosnovanu i neprihvatljivu, dok da obrana data u istražnom postupku odgovara u cijelosti pravom stanju stvari jer je u njoj optuženik detaljno opisao način izvršenja kaznenog djela.

Radi toga je neutemeljen prigovor žalbe optuženika što je sud prvog stupnja povjerovao njegovoj obrani iz istrage, budući da je sud pravilno zaključio kako valja otkloniti obranu iznesenu na glavnoj raspravi kao suprotnu provedenim dokazima, iskazima svjedoka, pa prema tome i neistinitu, a koja koncepcija da je iznesena samo u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti.

Sud prvog stupnja je pravilno zaključio, a uspoređujući osporenu varijantu obrane optuženika iz istrage sa sadržajem iskaza svjedokinje L.P. koja je detaljno opisala događaj, da optuženik nije mogao izmisliti priču koja se u svim pojedinostima gotovo idealno podudara s verzijom događaja koju je iznijela svjedokinja farmaceutkinja napadnuta kritične zgode u lijekarni S., a da o tom događaju nema neposrednog saznanja kao sudionik.

Osim toga, optuženikova tvrdnja da on uopće nije niti ispitivan u istražnom postupku gdje je bio priveden po policiji, ali odmah i pušten, oborena je iskazom svjedoka I.B., istražnog suca Županijskog suda u S., i S.B., zapisničarke, koji se sjećaju čak i detalja iznesenih u navodima obrane.

Žalitelj ističe i prigovor da se pobijana presuda temelji isključivo na optuženikovom priznanju iz istrage, a da se je on u to vrijeme, s obzirom da je vještak neuropsihijatar utvrdio kako je njegova ubrojivost tempore criminis bila bitno reducirana, prilikom davanja obrane u fazi istrage nalazio u apstinencijskoj krizi, pa u takvoj situaciji da većina optuženika priznaju djelo tereteći sebe što samo da ih se pusti na slobodu.

Na ovaj prigovor, treba reći, da je optuženik u istrazi iznio opsežnu obranu detaljno opisavši sve okolnosti djela logičnim redosljedom, a što ne bi mogao da je uslijed apstinencijske krize bio duševno poremećen. Također bi ovu okolnost istražni sudac svakako zapisnički konstatirao, dok bi se vještak neuropsihijatar koji je raspolagao svim podacima i na ovu okolnost osvrnuo. Međutim, iz vještačkog nalaza proizlazi da je za vrijeme motrenja optuženik komunikativan i ispravno orjentiran, te da mu je misaoni tijek uredan. Vještak jedino navodi da je motrenik narkoman s dosta promjena u sferi karaktera i volje, dok znakova psihoze nema, a u vrijeme učina djela nije bio pod utjecajem droge i nije bio u apstinencijskoj krizi. Međutim, kako optuženik pokazuje primarne i sekundarne promjene osobnosti po tipu narkomanskog karaktera, nepredvidljiv je i nezreo te može biti opasan za okolinu, pa prema mišljenju vještaka mjera sigurnosti liječenja o ovisnosti optuženiku je neophodna. S obzirom na rečene promjene s neuropsihijatrijskog aspekta, prema vještaku, sigurno je da optuženik ima i promjenu u sposobnosti rasuđivanja i upravljanja svojim postupcima koji su stoga tempore criminis bili bitno reducirani.

Prema tome, iako inače zbog narkomanije promijenjenih osobnosti i tempore criminis reducirane ubrojivosti, optuženik iznoseći obranu u istrazi nije bio pod djelovanjem droge, a niti je bio u apstinencijskoj krizi, već dapače uredno misaonog tijeka sijećajući se svih detalja kritičnog događaja, to je prigovor o njegovoj nesposobnosti u fazi istrage za iznošenje obrane neutemeljen.

Ovdje još treba dodati, da iskaz optuženika u istrazi iako je prvenstveno sredstvo obrane služi i kao dokazno sredstvo. Međutim, optuženik bez ikakove štete za sebe možemijenjati već dati iskaz ili ga modificirati, a ako njegov iskaz sadrži priznanje može ga i poreći. U toj situaciji stvar je ocjene suda po slobodnom uvjerenju da li će pokloniti vjeru ponovljenom ili izmijenjenom iskazu, jer mijenjanjem iskaza ili odbijanjem optuženika da na glavnoj raspravi ponovno da iskaz ne oduzima snagu njegovom iskazu datom prije toga u prethodnom postupku s obzirom da se taj iskaz, prema odredbi čl. 307. ZKP/93 (čl. 335. ZKP/97), čita odnosno predočava na glavnoj raspravi i upotrebljava kao dokaz.

Usvajajući, prema tome, kao pravilne zaključke na kojima je utemeljena pobijana presuda Vrhovni sud kao sud drugog stupnja je ocijenio, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio, da je optuženik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva.

Međutim, drugostupanjski sud je postupajući po službenoj dužnosti sukladno odredbi iz čl. 366. st. 1. ZKP/93 ispitao postojanje onih bitnih povreda iz čl. 354. ZKP/93 taksativno navedenih u toj zakonskoj odredbi, pa ostvarenje takovih povreda nije našao, ali je utvrđeno da je sud prvog stupnja povrijedio materijalno pravo jer nije primijenio novi Kazneni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine. Ovaj sud drugog stupnja radi toga primijenio je odredbe tog Kaznenog zakona i preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, te osudio optuženika zbog kaznenog djela razbojništva sada iz čl. 218. st. 1. KZ cijeneći da su odredbe novog Kaznenog zakona blaže za počinitelja (čl. 3. st. 2. KZ), jer je za kazneno djelo razbojništva predviđena kazna zatvora od jedne do deset godina.

Osnovano optuženik pobija odluku suda o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je u procesu odlučivanja o kazni imao u vidu sve okolnosti koje utječu na vrstu i visini kazne, ali je premalo vrednovao olakotne okolnosti posebno izražene u činjenici, da se radilo o mlađem punoljetniku, bitno smanjeno ubrojivom, do sada neosuđivanom, pa s obzirom na te okolnosti i činjenicu sada blažeg kaznenog zakona ovaj sud je našao, da je i ublažena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci adekvatna opsegu krivnje optuženika i društvenoj opasnosti djela, a koja kazna je dostatna, uz pravilno izrečenu mjeru sigurnosti koju je jedino valjalo prilagoditi novom Kaznenom zakonu, za realizaciju svih svrha kažnjavanja predviđenih zakonom.

Odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu također je na zakonu osnovana.

S obzirom na izloženo, temeljem čl. 387. st. 1. i čl. 390. ZKP/97, valjalo je presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.