Rev-x-257/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 257/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja H. I. d.o.o. iz Z., (OIB: …), II. tužitelja H. P. p. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. iz Z., i III. tužitelja H. C. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., uz sudjelovanje u postupku Ž. K. T. iz N., (OIB: …), kao umješača na strani tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji II. i III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3562/15-2 od 1. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1292/99-69 od 27. ožujka 2015., u sjednici vijeća od 25. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija II. tužitelja i III. tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I. tužitelja, II. tužitelja i III. tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljima štetu od 79.733,21 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje na 48.282,23 kn teku od 15. rujna 1997. do isplate, a na 31.450,98 kn od 11. prosinca 1997., kao i naknaditi im parnični trošak - dok je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 5.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude II. tužitelj i III. tužitelj (dalje: tužitelji) izjavili su izvanrednu reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlažu da se osporena presuda preinači i njihov zahtjev usvoji, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljima 79.733,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelji drže da im navedeni iznos pripada na ime naknade štete koju trpe u svezi štetnog događaja od … 1997. "kada je vlak broj … naletio na neregistrirani traktor" - pri čemu je oštećena njihova lokomotiva i uslijed oštećenja koje trpe materijalnu štetu zbog zastoja u prometu vlakova te izmakle koristi, budući da nisu mogli "koristiti oštećeni upravljački vagon od trenutka njegova oštećenja pa do ponovnog stavljanja lokomotive u promet".

Drugostupanjski sud je taj zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja i (time) uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelji nisu dokazali ono što su trebali da bi uspjeli u sporu: koje su to troškove imali u svezi nastalog oštećenja lokomotive - a koji bi bili uzrokovani zakašnjenjem vlaka, kao niti kakvu bi to korist stekli po redovnom tijeku stvari da nije bilo zakašnjenja vlaka. Pritom drugostupanjski sud zaključuje da tužitelji uspjeh u postupku ne mogu temeljiti samo na Pravilniku o štetama važećem kod njih, kao njihovom internom aktu - koji "ne može obvezivati treće osobe bez njihova pristanka", pa time niti na vještačenju na okolnost utvrđenja prijeporne štete i njezine visine provedenom samo na temelju toga Pravilnika.

Revidenti su naznačili da reviziju podnose temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u reviziji postavili pitanja:

1./ "da li je počinjena bitna povreda odredbi Zakona o parničnom postupku ako u prvostupanjskoj presudi nije obrazloženo na osnovu čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izmaklu korist?",

2./ "da li je zakonska obveza suda da se u svakoj odluci, posebno onima kojima se odbija tužbeni zahtjev, očituje o svim zahtjevima tužitelja, posebno kad se isti odbija?",

3./ "da li je osnovano potraživanje tužitelja s naslova troškova zastoja i izmakle koristi ako je tijekom postupka utvrđena isključiva odgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj?",

4./ "ako je tijekom postupka utvrđena isključiva odgovornost tuženika za naknadu štete i ako je odredbom čl. 189. Zakona o obveznim odnosima propisano pravo oštećenika na naknadu svih vidova štete, da li je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka vjerodostojan način utvrđivanja visine štete željezničkog prijevoznika na ime troškova zastoja i izmakle koristi?",

5./ "da li je ispravan pravni stav drugostupanjskog suda, kad je potvrdio prvostupanjsku presudu, koji se sastoji u tome da se za izračun štete zbog izmakle koristi i troškova zastoja ne mogu koristiti podaci sadržani u Pravilniku o štetama, posebno u slučaju kad je nesporna odgovornost za štetni događaj?"

Međutim, revidenti nisu i postupili prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, iako su se na njih pozvali.

Podnesenu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor i odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda - iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je zaista „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili ovu treba promijeniti) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju ili promijeni sudske prakse.

Po tužiteljima podnesena revizija protiv osporene presude ne sadrži niti jedno pravno pitanje određeno formulirano i istaknutog sadržaja, a u svezi kojeg pitanja bi ovaj sud mogao izraziti svoje određeno i načelno shvaćanje (odgovor) i shvaćanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da se značaj takvog ("važnog") pitanja ne može dati niti jednome od onih koje tužitelji u reviziji naznačuju „pravnim pitanjima“, a sve polazeći od već zauzetih shvaćanja iz sudske prakse:

a) izraženim u više revizijskih odluka u odnosu na u reviziji postavljena pitanja od 1./ do 4./, primjerice u odlukama posl. br. Revr 1094/13-2 od 4. studenoga 2014., Revx 733/16-2 od 25. listopada 2016., Rev 795/09-2 od 27. rujna 2016., Revr 533/15-2 od 31. kolovoza 2016., pa tako i u presudi posl. br. Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016., prema kojoj:

"...osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a),

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi kojima tuženik prigovara dijelu činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude...i to sve uz tvrdnju da su razlozi koje je prvostupanjski sud o tome dao "apsolutno neprihvatljivi i protivni dokazima"- ali da je pogrešno utvrđen i obim posljedica koje tužiteljica trpi u uzročnoj vezi s štetnim događajem (glede pojedinih oblika štete...), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a):

- ti se navodi uz navedene tvrdnje, činjenične naravi, a jer im se ne može dati i značaj revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

Navedeno valja sagledati i u svjetlu (jedino pravilnog) shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta - a ni pogrešno primjenio materijalno pravo."

b) izraženim u više revizijskih odluka u odnosu na peto u reviziji postavljeno pitanje (u suštini: može li se pri izračunavanju oblika materijalne štete uslijed zastoja u prometu i izmakle koristi primijeniti Pravilnik o štetama prednika tužitelja koji je objavljen u "Službenom vjesniku" HŽ broj 3 od 16. lipnja 1997.), primjerice u odlukama posl. br. Rev-x 750/13-2 od 26. veljače 2014., Rev 1220/08-2 od 18. ožujka 2009., Rev 1222/08-2 od 10. travnja 2009., pa tako i u presudi Rev 461/10-2 od 14. prosinca 2011., prema kojoj:

"Suprotno ocjeni nižestupanjskih sudova pitanje nastanka visine štete uslijed zastoja u prometu i izmakle koristi tj. zbog nemogućnosti korištenja lokomotive od trenutka oštećenja do konačnog popravka ne može se ocjenjivati temeljem tužiteljevog Pravilnika o štetama jer je riječ o internom aktu kojim se ne može jednostrano obvezivati štetnika kao treću osobu. ...Prema tome odgovor na navedeno materijalnopravno pitanje je da se pri izračunavanju visine materijalne štete nastale tužitelju uslijed zastoja u prometu i izmakle koristi ne može primijeniti Pravilnik o štetama prednika tužitelja koji je objavljen u „Službenom vjesniku“ HŽ br. 3 od 16. lipnja 1997.

...obračun štete izvršen u skladu s tim Pravilnikom ne predstavlja valjan dokaz o postojanju i visini predmetne štete".

Obzirom da je osporena presuda donesena prema shvaćanjima izraženim u svim navedenim odlukama revizijskog suda, revizijski sud ne nalazi razloge da bi ta shvaćanja trebalo ponavljati i samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu sa stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

Revizijski sud u svezi s time ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revidenti obrazlažu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu),

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revidenti smatraju da bi ono što ističu u reviziji imalo biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenata - i da time pogoduje jednoj stranki.

Stoga, a jer nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost - te (u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije) nije potrebno usaglašavati sudsku praksu na koju se revidenti pozivaju, reviziju tužitelja valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 25. travnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.