Revr-286/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 286/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz T., …, zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u S., …, protiv tuženika B. d.d. T., … zastupanog po punomoćnici Lj. B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž- 371/08-4 od 21. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-275/06 od 26. travnja 2007., u sjednici održanoj 19. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj Gž- 371/08-4 od 21. listopada 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom promijenjena je odluka Osnovnog suda udruženog rada u Splitu poslovni broj S-343/86 od 7. studenoga 1988. na način da je obavezan tuženik za razdoblje od srpnja 1997. do ožujka 2007. isplatiti tužitelju na ime naknade za izgubljenu zaradu mjesečne iznose pobliže navedene u izreci te presude i to zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od 22. u narednom mjesecu pa do isplate, a za razdoblje nakon ožujka 2007. pa ubuduće obavezan je tuženik tužitelju s osnova naknade za izgubljenu zaradu plaćati mjesečne rentne iznose od 1.933,82 kn.

Tom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđujuće mjesečne iznose tekuće od 6. do 21. u narednom mjesecu.

Konačno, tom presudom obavezan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 30.099,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 - dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. tog Zakona.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tuženika, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za izmjenu odluke Osnovnog suda udruženog rada poslovni broj S-343/86 od 7. studenoga 1988. o obavezi tuženika da tužitelju isplaćuje mjesečnu rentu s osnova naknade izgubljene zarade.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj kao dugogodišnji radnik tuženika obolio od azbestoze pluća i poplućnice,

- da mu je pravomoćnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Splitu poslovni broj S-343/86 od 7. studenoga 1988. dosuđena naknada nematerijalne štete, kao i za razdoblje od 21. kolovoza 1988. pa nadalje naknada materijalne štete zbog gubitka zarade u obliku rente s mjesečnim iznosima od 151.370,00 dinara,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1287/95 od 19. studenoga 2003. tužitelju za razdoblje od travnja 1995. do srpnja 1996., pored dosuđene mjesečne rente po prije navedenoj odluci Osnovnog suda udruženog rada u Splitu, dosuđena i daljnja naknada za izgubljenu zaradu pobliže navedena u toj presudi, ali da tom presudom nije mijenjana, a niti ukidana odluka Osnovnog suda udruženog rada u Splitu o obavezi tuženika da tužitelju u obliku rente nadoknađuje izgubljenu zaradu za buduće razdoblje,

- da je tužitelj umirovljen 11. ožujka 2007. zbog gubitka radne sposobnosti prouzrokovane prije navedenom profesionalnom bolešću, te

- da tužitelj u razdoblju od srpnja 1997. do ožujka 2007. gubi zaradu u utuženim i dosuđenim mjesečnim iznosima i to kao razliku između mirovine koju ostvaruje i plaće koju bi ostvarivao da je ostao u radnom odnosu kod tuženika.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOO), a koji Zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Prema čl. 196. ZOO sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

Kada je tužitelju dosuđena renta s osnova naknade za izgubljenu zaradu još 1988., tj. kada je zbog protoka vremena došlo do promjene vrijednosti novca (pa i valute), te kada je tužitelj 11. ožujka 1997. umirovljen, pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da su se u konkretnom slučaju znatnije promijenile okolnosti koje je Osnovni sud udruženog rada u Splitu imao pri odlučivanju o obavezi tuženika da tužitelju u vidu mjesečne rente nadoknađuje izgubljenu zaradu.

Inzistiranje tuženika na pojmovnom razlikovanju izraza "rente" i izraza "naknade za izgubljenu zaradu" je neosnovano. U konkretnom slučaju riječ je o istom vidu štete, tj. šteti zbog gubitka zarade, pa je dakle riječ i o naknadi za istu štetu. Stoga je neodlučno što nižestupanjski sudovi, kada ukazuju na prethodne sudske odluke po kojima je tužitelju dosuđena naknada za taj vid štete, koriste i jedan i drugi izraz.

Pravilno tuženik u reviziji ukazuje da u situaciji kada je dosuđena renta, da oštećenik ne može unazad zahtijevati izmjenu dosuđene rente, već da tu izmjenu može zahtijevati samo za ubuduće. No, u konkretnom slučaju tužitelj je već u tužbi koja je u ovom postupku podnesena 14. srpnja 1997. zahtijevao izmjenu dosuđene rente po prije navedenoj odluci Osnovnog suda udruženog rada u Splitu i to za razdoblje od utuženja pa ubuduće.

Stoga okolnost što je tužitelj u tužbi koja je u postupku pred drugostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-116/03 podnesena 16. siječnja 2003. zahtijevao izmjenu dosuđene naknade za izgubljenu zaradu u vidu rente i to za unazad, tj. za razdoblje od 15. siječnja 2000. pa do 15. siječnja 2003., nije odlučna za pravilnost primjene odredbe čl. 196. ZOO. Kada je netom navedeni postupak spojen u postupak koji se vodi po tužbi tužitelja od 14. srpnja 1997. (predmetni postupak), onda je evidentno da je u tužbenom zahtjevu po tužbi tužitelja iz 1997. sadržan i zahtjev tužitelja za izmjenu dosuđene naknade za izgubljenu zaradu i za razdoblje od 15. siječnja 2000. do 15. siječnja 2003.

Nije u pravu tuženik niti kada smatra da je osnovan njegov prigovor zastare i to zbog ispunjenja zakonskih pretpostavki iz čl. 372. st. 1. ZOO-a i čl. 379. st. 2. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba čl. 372. st. 1. i čl. 379. st. 2. ZOO-a.

Ovo stoga, što do gubitka prava na zahtijevanje izmjene odluke o renti za izgubljenu zaradu u smislu odredbe 196. ZOO-a može doći samo u situaciji kada bi nastupila zastara samog prava na naknadu štete zbog izgubljene zarade. Prema čl. 373. st. 1. ZOO-a samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.

S obzirom na sadržaj netom navedene zakonske odredbe za ukazati je da tuženik u prvostupanjskom,a niti u drugostupanjskom postupku nije tvrdio, a niti dokazivao da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke iz te zakonske odredbe za zastaru samoga prava tužitelja na naknadu štete zbog izgubljene zarade. Odnosno tuženik nije tvrdio, a niti dokazivao da on najmanje pet godina prije podnošenja tužbe u ovom postupku ne bi tužitelju isplaćivao naknadu štete zbog izgubljene zarade (čl. 388. ZOO-a).

Konačno, nije u pravu tuženik kada smatra da je dosudom tužitelju naknade izgubljene zarade za razdoblje od travnja 1995. do srpnja 1996. (po presudi prvostupanjskog suda poslovni broj P-1287/95 od 19. studenoga 2003., prestalo pravo tužitelja na naknadu izgubljene zarade u vidu rente za buduće razdoblje.

Naime, naknada izgubljene zarade u vidu mjesečne rente određena prije navedenom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Splitu nije ukidana presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1287/95 od 19. studenoga 2003. Stoga, dakle, to pravo tužitelja na naknadu izgubljene zarade u vidu rente nije prestalo tom presudom, pa je tužitelj sukladno odredbi čl. 196. ZOO i nakon te presude imao pravo zahtijevati povećanje predmetne rente.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tuženika, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP. reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 19. studenoga 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.