Rev-1322/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1322/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari 1.tužitelja Z. Ž., 2.tužiteljice S. Ž., 3.tužitelja mldb. D. Ž., zastupanog po ocu i zakonskom zastupniku 1.tužitelju Z. Ž. i 4.tužiteljice mldb. S. Ž., zastupane po ocu i zakonskom zastupniku 1.tužitelju Z. Ž., svi iz I., zastupanih po punomoćniku M. D., odvjetniku u V., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica O., zastupanog po odvjetniku B. N., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p., Pisarnica O., O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1.tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2479/08 od 12. svibnja 2009., kojom je djelomično preinačena međupresuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-941/08 od 19. kolovoza 2008., u sjednici održanoj 1. lipnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija 1.tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Međupresudom Općinskog suda u Vinkovcima broj P-941/08 od 19. kolovoza 2008. utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu tužiteljima vezano za prometnu nezgodu do koje je došlo 8. studenoga 2003., a u kojoj je 1.tužitelj Z. Ž. ozlijeđen. Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2479/08 od 12. svibnja 2009. preinačena je prvostupanjska međupresuda u odnosu na 1.tužitelja Z. Ž., te odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa 872.372,00 kn, te rentu u iznosu 3.860,00 kn mjesečno počev od 1. studenoga 2006., sve s pripadajućom zateznom kamatom, dok je rješenjem tog suda pod navedenim brojem ukinuta prvostupanjska međupresuda u dijelu koji se odnosi na ostale tužitelje i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

ći je iz razloga

Protiv drugostupanjske presude 1.tužitelj je podnio reviziju pobijaju bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu im štete vezano za posljedice ozljeđivanja 1.tužitelja u prometnoj nezgodi 8. studenoga 2003., koju je skrivio osiguranik tuženika D. Š. upravljajući vozilom reg. oznake …, a koje je naletjelo na vozilo reg. oznake … kojim je upravljao 1.tužitelj.

U ovom revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti tuženika za štetu koju trpi 1.tužitelj, a time i osnovanosti zahtjeva 1.tužitelja.

Prvostupanjski sud je međupresudom utvrdio postojanje odgovornosti tuženika za štetu koju trpe tužitelji ocijenivši da sporazum o izvansudskoj nagodbi sklopljen između 1.tužitelja i tuženika 23. studenoga 2006., a na temelju kojeg je tuženik isplatio 1.tužitelju iznos 597.628,70 kn nema značaj sudske nagodbe, te ne predstavlja procesnu smetnju za vođenje ovog postupka, a radi potraživanja naknade štete, zbog čega da se pitanje naknade štete tužiteljima ima ocijeniti primjenom odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj: 46/97, 116/99 i 11/02 – dalje: ZO), a koja određuje pitanje visine iznosa naknade po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti po jednom štetnom događaju.

Drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbu tuženika preinačio prvostupanjsku međupresudu i odbio zahtjev 1.tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, jer da je isplatom naknade

ena naknada u

utvrđene nagodbom sklopljenom između 1.tužitelja i tuženika, 1.tužitelju isplać znatno većem iznosu od one koja bi ga pripadala obzirom na obvezu sniženja naknade srazmjerno broju oštećenih osoba i visine limita osiguranja, a koji je u ovom slučaju već odavno iscrpljen.

Osporavajući zakonitost pobijane presude, revident i dalje ustraje u svom zahtjevu držeći da postoji odgovornost tuženika za naknadu mu daljnje štete, sve pozivom na odredbu čl. 85. ZO.

Odredbom čl. 85. st. 1. ZO propisano je da obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog direkcije za nadzor društva za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Prema odredbi stavka 3. tog članka, ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stavka 1. tog članka, pravo oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuje.

Odredbom čl. 4. tog članka propisano je da društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz stavka 1. tog članka.

Nije sporno da je obveza tuženika kao društva za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti po jednom štetnom događaju iznosio 1.400.000,00 kn.

U postupku je utvrđeno:

- da je 1.tužitelju na temelju nagodbe sklopljene sa tuženikom 23. studenoga 2006. isplaćeno na ime naknade štete iznos 597.628,70 kn,

- da je tuženik na ime naknade štete iz ovog štetnog događaja isplatio M. R. iznos 724.035,89 kn, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje na ime troškova liječenja isplatio iznos 202.635,96 kn, te T. M. isplatio iznos 19.400,00 kn, dakle da je ukupno isplaćeno po ovom štetnom događaju od strane tuženika 1.543.700,24 kn.

Polazeći od prednjih utvrđenja, te nesporne visine limita osiguranja, pravilan je zaključak iz pobijane drugostupanjske presude da ne samo što je limit osiguranja iz ovog štetnog događaja već odavno iscrpljen, već da je isplatom iznosa tužitelju, a na temelju sklopljene nagodbe između stranaka, tužitelj u svakom slučaju u potpunosti podmiren u svom zahtjevu, ocjenjujući ga u svjetlu odredbe čl. 85. ZO. Naime, obzirom na činjenicu većeg broja oštećenih osoba vezano za ovaj štetni događaj, te obvezu tuženika na obeštećenje svih oštećenih osoba srazmjerno njihovom broju i visini osigurane svote, a vodeći računa o isplaćenoj naknadi 1.tužitelju, jedini mogući zaključak je taj da je već izvršenom isplatom tužitelju on primio znatno veći iznos od onog koji bi ga pripadao na temelju odredbe čl. 85. ZO.

Stoga je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 1. lipnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.