I Kž-78/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 78/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Gudelj Milana, mr Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I.D. zbog kriv.djela iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. listopada 1992. godine br. K-191/91, u sjednici održanoj 24. veljače 1993, saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske B.C.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba javnog tužitelja, ukida se prvostepena presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. I.D. zbog kriv.djela iz čl. 168. st. 4. u svezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZRH, pa mu je temeljem čl. 52. st. 1. OKZRH izrekao uvjetnu osudu, time što mu je po čl. 168. st. 4. KZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a koja se neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne učini novo kriv.djelo.

Protiv te presude žali se javni tužitelj zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnoj sankciji i mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje odnosno preinači u odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, na način da se optuženiku odmjeri kazna zatvora i izrekne mjera sigurnosti iz čl. 68. OKZRH.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Izjašnjavajući se o žalbi temeljem članka 370. stavak 2. ZKP, javni tužitelj Hrvatske predložio je da se ona uvaži, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužitelja ostao i u sjednici vijeća.

I Kž 78/93

Žalba je osnovana.

Osnovano žalitelj ukazuje kako je sud prvog stupnja na temelju utvrdjenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o okolnostima pod kojima se dogodila prometna nesreća, kao što je pogrešan i zaključak glede oblika krivnje optuženika. Doista je na temelju utvrdjenog stanja stvari na glavnoj raspravi, barem za sada preuranjeno, zaključiti, kao što to čini prvostepeni sud, da je optuženik upravljajući osobnim automobilom brzinom od oko 76 km/s neprimjerenom mokrom i skliskom kolniku, te smanjenoj vidljivosti zbog mraka i jake kiše (protivno članku 45. st. 1. ZOSCP), naišavši na zaustavljeno nepoznato vozilo skrenuo na lijevu stranu ceste, te se sudario sa vozilom koje se je kretalo iz suprotnog pravca, a ne zbog njegove alkoholiziranosti (sa 1,51‰ apsolutnog alkohola u krvi tempore criminis) a time i nesposobonosti za sigurnu vožnju, što je rezultiralo brzinom (76 km/s) neprimjerenom mokrom i skliskom asfaltu, smanjenoj vidljivosti zbog sumraka i jake kiše, pa je (protivno odredbi čl. 41. st. 1. ZOSPC) unatoč punoj središnjoj crti vozilom skrenuo na lijevu stranu kolnika, kojom prilikom je prouzrokovao sudar sa vozilom iz suprotnog pravca, a tom prilikom je poginula jedna osoba kao što je navedeno učinjeno opisu optužbe javnog tužitelja.

Naime, izvedenim dokazima prvenstveno zapisnikom o uvidjaju, skicom lica mjesta, prometnim i toksikološkim vještačenjem, (uz napomenu da se optuženik zbog potresa mozga dogadjaja ne sjeća, a očevidaca nema), utvrdjeno je da je optuženik vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju (sa 1,51‰ apsolutnog alkohola u krvi) zbog čega su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene pa je bio apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom. Upravo zbog takvog stanja on vozi neprimjerenom brzinom od oko 76 km/s, mada je bila noć, padala je kiša, vidljivost smanjena, kolnik mokar i sklizak. U tim (utvrdjenim a zapravo i nespornim) okolnostima optuženik svojim vozilom skreće na lijevu stranu kolniku, uprkos punoj središnjoj crti, i izaziva sudar sa vozilom koji se propisno kreće iz suprotnog smjera. Temeljno je zapravo i sporno pitanje zbog čega je optuženik vozilom skrenuo sa pravca na lijevu kolovoznu traku, a od odgovora na to pitanje, zavisi u stvari i zaključak o obliku krivnje, a koje činjenice, po ocjeni ovog suda nisu (za sada) pravilno utvrdjene.

Prvostepeni sud na temelju tragova kočenja nepoznatog vozila (u dužini od 21,8 m) utvrdjenih prilikom uvidjaja na desnoj kolovoznoj traci kojom se kretao i optuženik, zaključuje (primjenom principa in dubio pro reo) da je optuženik naišao na zaustavljeno nepoznato vozilo i da je zbog toga skrenuo jer se odlučio da ga zaobidje. Medjutim, treba upozoriti kako ničim nije utvrdjeno da bi to nepoznato vozilo doista i bilo zaustavljeno na kolniku, a iz samog traga kočenja (za koji takodjer nije utvrdjeno u koje vrijeme je on nastao, od kojeg vozila i sl.) doista je preuranjeno zaključiti kako taj trag potječe od vozila koje je upravo tada, tj. u vrijeme kritičnog dogadjaja bilo zaustavljeno na kolniku. To posebno ako se imaju u vidu i sve druge (utvrdjene i navedene) okolnosti konkretne prometne nesreće. Osim toga ovakovo zaključivanje suda prvog stupnja posljedica je preširokog tumačenja i primjene spomenutog načela (in dubio pro reo).

Ako se već govori o pretpostavkama, tj. o neutvrdjenim okolnostima, onda je svakako - 3 - I Kž 78/93

logičniji i životniji zaključak, a na koji ukazuje javni tužitelj u žalbi, a izvjesnu utemeljenost ima u mišljenju prometnog vještaka (posebno u dopunskom nalazu - list 64 - 74), da je optuženik prešao vozilom na lijevu kolovoznu traku jer se odlučio preticati vozilo koje se kreće ispred njega, ne vodeći računa o nailasku vozila iz suprotnog pravca, i upravo zbog stvorene opasne situacije vozač NN vozila koči. Medjutim, i u najpovoljnijoj varijanti za optuženika, koju nekritički prihvaća sud prvog stupnja, tj. da je optuženik zaobilazio zaustavljeno vozilo na kolniku, postavlja se posve logično pitanje, nije li prevelika brzina (za konkretne prometne uvjete) te skretanje na lijevu kolovoznu traku, ne vodeći računa o vozilima iz suprotnog pravca, zapravo prvenstveno posljedica alkoholiziranosti optuženika i njegove nesposobnosti za sigurno upravljanje vozilom. Slijedom toga, nameće se pitanje nije li čak i u tim okolnostima (uz najpovoljniju pretpostavku za optuženika), optuženiku u odnosu na osnovno krivično djelo (ugrožavanje javnog prometa) postupao sa eventualnim umišljajem, tj. bio svijestan da zbog njegove alkoholiziranosti i nesposobnosti za sigurno upravljanje vozilom te nepropisne vožnje može ugroziti druge učesnike u prometu pa je na tu posljedicu i pristao.

Kako, prema tome, činjenično stanje nije pravilno utvrdjeno, a posebno se to odnosi na oblik krivnje tj. subjektivan odnos optuženika prema osnovnom krivičnom djelu, to je valjalo uvažiti žalbu javnog tužitelja i ukinuti presudu prvostepenog suda.

U ponovljenom sudjenju sud prvog stupnja će svestranom, pažljivom i kritičkom analizom i ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrditi sve odlučne činjenice, kako objektivne tako i subjektivne, te će, a u skladu sa odredbom čl. 357. st. 7. ZKP, odredjeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, naročito kojim oblikom krivnje je optuženik izvršio krivično djelo.

Prvostepeni će sud za svoja stajališta i zaključke iznijeti valjane, uvjerljive i prihvatljive razloge.

Iz navedenih razloga, a temeljem čl. 385. st. 2. ZKP riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. veljače 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)