I Kž-19/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 19/05-5

U I M E R E P U B L I K E HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. A. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 14. listopada 2004. broj K-30/03, u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk i branitelja optuženika, odvjetnika A. K.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba optuženog A. A. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi A. A. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. i 50/00.) u vezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/00.), na temelju kojih propisa je, uz primjenu članka 57. Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi A. A. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi A. A., po branitelju, odvjetniku A. K., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana

I Kž 19/05-5

presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Optuženik je u žalbi zahtijevao da bude izviješten o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podneskom, kao i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika na sjednici vijeća, predložilo odbijanje žalbe optuženika.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk i branitelja optuženika, odvjetnika A. K., a u odsutnosti optuženog A. A. koji je o sjednici uredno izviješten.

Žalba nije osnovana.

Optuženi A. A. u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, navodeći da su razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama proturječni i nejasni, a ovu tvrdnju obrazlaže pobijajući, u suštini, pravilnost utvrđenih činjenica odnosno polemizirajući s razlozima prvostupanjskog suda koji su izneseni pri ocjeni iskaza ispitanih svjedoka, posebno iskaza svjedoka I. Z..

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne razloge za sve odlučne činjenice, pri čemu je posebnu pozornost posvetio upravo detaljnoj analizi i ocjeni vjerodostojnosti iskaza svakog od ispitanih svjedoka. Te iskaze sud prvog stupnja detaljno je prepričao, nakon čega je i ocijenio svaki od tih iskaza, kako sam za sebe, tako i u vezi s ostalim provedenim dokazima te je jasno i argumentirano naveo koje iskaze odnosno dijelove iskaza pojedinih svjedoka prihvaća kao istinite, a koje iskaze odnosno koje njihove dijelove nalazi neistinitima i usmjerenima ka pogodovanju optuženika i otklanjanju njegove kaznene odgovornosti. Za takvu ocjenu svih provedenih dokaza prvostupanjski sud iznio je razložne argumente koji žalbenim tvrdnjama nisu osporeni.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Nije u pravu optuženi A. A. niti kada tvrdi da I. Z., na čijem iskazu se temelji pobijana presuda, prema odredbi članka 233. točke 3. Zakona o kaznenom postupku, nije mogao biti ispitan kao svjedok, jer da je, kada je u ovom postupku prvi puta bio ispitan, protiv njega bio pokrenut kazneni postupak zbog istog kaznenog djela, pa da bi se radilo o supočinitelju.

Naime, svjedok I. Z. je u inkriminiranom razdoblju bio maloljetnik pa bi, da je i sudjelovao zajedno s optuženim A. u počinjenju kaznenog djela koje je predmet ovog postupka, u skladu s odredbom članka 60. stavkom 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 111/97., 27/98. i 12/02.), postupak prema njemu trebao biti razdvojen i posebno dovršen. Iz podataka u spisu proizlazi da je prema I. Z. uistinu bio proveden kazneni postupak po odredbama Zakona o sudovima za mladež, ali ne za kazneno djelo koje bi počinio zajedno s optuženim A. koje je predmet ovog postupka, već za istovrsno kazneno

I Kž 19/05-5

djelo koje je Z. počinio samostalno. Međutim, bitno je da je taj postupak odvojeno i dovršen, dakle, nije došlo do spajanja tog kaznenog postupka s postupkom protiv optuženog A. prema odredbi članka 29. Zakona o kaznenom postupku, u kojem slučaju bi tek Z. izgubio svojstvo svjedoka i postao (su)optuženik. Samo takvo spajanje ovih kaznenih postupaka predstavljalo bi smetnju za ispitivanje I. Z. u tom spojenom postupku u svojstvu svjedoka, jer bi on tada bio suoptuženik, a takva kumulacija postupovnih uloga nije dopuštena.

Dakle, I. Z. nije bio okrivljenik u ovome postupku jer nisu primijenjene odredbe članka 29. Zakona o kaznenom postupku o spajanju postupaka, pa nije postojala zapreka iz članka 233. točke 3. Zakona o kaznenom postupku da ga se ispita u svojstvu svjedoka odnosno njegov iskaz ne podliježe odredbi članka 235. Zakona o kaznenom postupku, zbog čega nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku na koju upire žalitelj.

Optuženi A. A. pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pokušavajući osporiti istinitost iskaza svjedoka Z., ukazujući na dijelove iskaza roditelja optuženika te svjedoka J. B., I. K., A. K. i D. M. prema kojima optuženik nije niti konzumirao niti prodavao drogu marihuanu, a motive Z. terećenja optuženika nalazi u njegovoj ovisničkoj potrebi prikrivanja pravih dobavljača i osveti zbog ranijeg optuženikovog zadržavanja novca kojega mu je Z. bio dao za kupnju marihuane.

Suprotno ovim optuženikovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio iskaze svih ispitanih svjedoka, pri čemu je s posebnom pozornošću analizirao upravo iskaz svjedoka I. Z. kojega je u cijelosti prihvatio kao istinitog, dok je upravo one dijelove iskaza ostalih svjedoka koje žalitelj ponavlja, kao i optuženikovu obranu, našao neistinitima. Za takvu je ocjenu ovih dokaza sud prvog stupnja dao valjane razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Stoga svim onim opširnim i pravilnim razlozima ispravne ocjene dokaza iz prvostupanjske presude valja dodati da prva optuženikova obrana koju je on u nazočnosti branitelja iznio pred redarstvenim vlastima, a u kojoj je ustvrdio da mu nije poznato da je Z. konzument bilo koje vrste droge (list 27 spisa), proturječi njegovom kasnijem iskazu u kojem opisuje kako mu je upravo Z., par godina prije predmetnog razdoblja, dao određenu svotu novca upitavši ga hoće li mu kupiti „travu“, što nedvojbeno ukazuje da je bio svjestan da je Z. konzumirao ovu drogu. Prilikom kasnijeg ispitivanja optuženik je naveo da u inkriminiranom razdoblju uopće nije bio u V. (list 38 spisa), ali je na glavnoj raspravi iskazao da je radio na moru cijelu jesen i zimu 2002. na 2003., ukupno 5 do 6 mjeseci, time da je svakih dvadesetak dana dolazio na par dana preko vikenda kući u V.. Kada se ima u vidu da je optuženom A. tijekom cijelog postupka bilo stavljeno na teret da je I. Z. u nekoliko navrata prodao marihuanu u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 9. veljače 2003., dakle, u razdoblju od preko sedam mjeseci, očigledno je da je optuženik sam opovrgnuo raniju tvrdnju da u inkriminiranom razdoblju uopće nije bio u V..

Za razliku od opisanih nedosljednosti optuženikove obrane, iskaz svjedoka I. Z. dosljedan je i u njemu nema nikakvih proturječja. Prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi (list 72 spisa) ovaj svjedok je u svemu bitnom iskazao kao i u istrazi, a na upite o optuženikovom boravku izvan V. iskazao je suglasno kasnijoj obrani optuženika i ostalim svjedocima ispitanima o ovoj okolnosti - da zna da je optuženik u razdoblju kada mu je prodavao

I Kž 19/05-5

marihuanu išao raditi s ocem na more, ali je, kada mu je prodavao drogu, bio u V.. I o ranijom predaji optuženiku novca radi kupnje marihuane, za koji mu ovaj nije predao drogu, te vraćanju dijela tog novca od optuženikove majke, svjedok Z. je iskazao suglasno optuženiku i svjedokinji Z. A.. Dakle, iskaz svjedoka Z. je, osim dijela koji se odnosi na samu kupnju marihuane od optuženika (za koju je svjedok naveo da se događala bez nazočnosti bilo koje druge osobe, pa drugi ispitani svjedoci o tim kupoprodajama nisu niti mogli imati neposrednih saznanja), u svim ostalim detaljima potvrđen drugim dokazima, pa nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je taj iskaz „u suprotnosti sa svim ostalim dokazima, iskazima svjedoka i okrivljenog.“

Osim toga, neosnovano je i optuženikovo prikazivanje opisanog ranijeg uzimanja novca od svjedoka Z. kao motiva njegovog lažnog terećenja optuženog A.. Naime, sam je optuženik naveo da vjeruje da taj događaj nije poremetio njihove odnose (list 71 spisa), a ni u Z. iskazu nije vidljiva želja za osvetom jer je svjedok Z. naveo da je upravo on prvi od optuženika tražio da mu nabavlja drogu te da je na njegovu inicijativu došlo do svih predmetnih prodaja marihuane. Konačno, svjedok I. Z. svojim je iskazom inkriminirao i sebe, navevši da je kupljenu drogu konzumirao, ali i prodavao drugim konzumentima, što također ukazuje na iskrenost i istinitost njegovog iskaza.

Slijedom iznesenog, s pravom je prvostupanjski sud otklonio kao neistinite dijelove iskaza onih svjedoka - optuženikovih roditelja i prijatelja - koji su naveli da su sigurni da optuženi A. A. nikada nikome nije prodavao drogu, a prihvatio kao istinit iskaz I. Z. na temelju kojega je pravilno utvrdio da je optuženi A. u razdoblju od srpnja 2002. do veljače 2003. u najmanje tri navrata Z. prodao drogu marihuana u količinama od 50 do 100 grama po cijeni od po 400,00 kuna.

Optuženi A., iako uvodno ističe da smatra da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno, ne navodi koju bi to odlučnu činjenicu prvostupanjski sud propustio utvrditi.

Slijedom iznesenog, neosnovana je žalba optuženog A. A. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku).

Optuženi A. ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u uvodu žalbe naznačenu člankom 368. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku, pa stoga valja samo odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je zaključio da se u dokazanim radnjama optuženog A. A. opisanima u izreci pobijane presude stječu svi bitni subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, za koje je optuženika i proglasio krivim.

Optuženi A. A. pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni, ali niti tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti koje, u smislu članka 56. Kaznenog zakona, utječu na mjeru i visinu kazne.

Naime, prvostupanjski je sud kao olakotne okolnosti cijenio dosadašnju optuženikovu neosuđivanost, mladu životnu dob, činjenicu da je I. Z. tražio od optuženika da mu prodaje drogu, držanje pred sudom kao i okolnost da je marihuana laka droga te da optuženik nije Z.

I Kž 19/05-5

prodao velike količine te droge. Sve te okolnosti, uz odsustvo otegotnih, prvostupanjski je sud cijenio posebno izraženim olakotnim okolnostima koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne, pa je optuženog A. A. osudio na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca, koju i ovaj sud smatra primjerenom počinjenom djelu i ličnosti optuženika te pogodnom da ostvari kako opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i svrhu kažnjavanja opisanu u članku 50. Kaznenog zakona.

Pritom valja istaći da i s obzirom na činjenicu da je optuženik prodao drogu marihuana maloljetnoj osobi, po ocjeni ovog suda ne bi bilo opravdano izricanje još blaže kazne.

Slijedom iznesenog, nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku).

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog A. A. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. svibnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.