Croatian Supreme Court dismissed appeal, ruling employers cannot reduce wages due to business plan failures.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering wage payment. The case involved a dispute where an employer reduced an employee's salary by up to 33% due to unmet business sales targets between 1999 and 2000. The court held that business risks and profit failures cannot justify wage reductions under the Collective Agreement for Trade, which mandates full payment of the base wage regardless of performance.
Legislator headnote
AI generatedZPP čl. 385. st. 1. toč. 3.; ZR čl. 81. st. 1.; Kolektivni ugovor za trgovinu čl. 28., 29., 70.; Employers cannot reduce wages based on business plan failures or profit shortfalls as this constitutes an untransferable business risk to the employee.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 354/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Damira Mratovića, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz S., zastupane po punomoćnicima P. J. i J. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženika P. d.d. S., zastupanog po generalnim punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-4392/05. od 12. siječnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, posl. br. IV P-1876/05. od 23. rujna 2005., u sjednici održanoj dana 27. lipnja 2007.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.293,43 kn sa zateznom kamatom kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.812,50 kn.
Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Ujedno je tom presudom na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.
– dalje: ZPP) drugostupanjski dopustio reviziju.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se odbije tužbeni zahtjev ili podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovni postupka.
Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju predlažući da se revizija kao neosnovana odbije.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 385. a ZPP-a protiv drugostupanjske presude u vezi s čl. 382. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalno-pravno ili postupovno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
Budući da je u ovoj pravnoj stvari revizija dopuštena zbog materijalno-pravnog pitanja i baš je li poslodavac mogao zbog poremećaja u poslovanju i neostvarenja zacrtanih poslovnih planova na razini društva jednostrano bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću radniku, to ovaj sud nije bio ovlašten ispitivati osnovanost revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće između isplaćene i osnovne plaće koju bi tužiteljicu pripadala prema Kolektivnom ugovoru za trgovinu u razdoblju od 1999. do rujna 2000.
U postupku je utvrđeno da je tuženik tužiteljici prema obračunskim listama u rubrici pod oznakom "55" smanjivao plaću za 10 do 33% mjesečno. Utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavljala sve postavljene radne zadatke tako da je radila u normalnim uvjetima i ostvarivala uobičajeni radni učinak.
Tuženik je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva umanjio plaću za isti postotak iako nije imao razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.
Slijedom prednjih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da je tuženik suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 34/04. – dalje: ZR) i čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (“Narodne novine”, broj 41/98.) tužiteljici isplatio manju plaću u ukupnom iznosu od 8.293,43 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do rujna 2000., a kako je to pobliže određeno u izreci prvostupanjske presude i to prijemom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog "neostvarenog plana".
Prema odredbi čl. 28. i 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine određeno je što predstavlja osnovnu plaću i kako se osnovna plaća utvrđuje, te da poslodavac bez obzira na ostvarene planove prometa mora obvezno isplatiti radniku osnovnu i najnižu plaću za puno radno vrijeme i uobičajeni učinak njegovog radnog mjesta, time da je odredbom čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine utvrđeno da se odredbe citiranog ugovora primjenjuju neposredno, ako za pojedine odredbe nije potrebna odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.
Prema čl. 28. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine koji uređuje osnovnu plaću tužena je bila ovlaštena općim aktom utvrditi (normalni učinak) za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenog "normalnog učinka", a potom ovisno o odnosu ostvarenih rezultata i rezultata koji je tražen kao "normalni učinak", odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tome odnosu može biti jednak viši ili niži od najnižeg iznosa utvrđenog citiranim Kolektivnim ugovorom za djelatnost trgovine.
Kako prema naprijed navedenom tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarivanja "normalnog učinka" pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno Kolektivnom ugovoru za djelatnost trgovine umanjila plaću zbog neostvarenog plana prometa na razini društva.
Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravno stajalište da je umanjenje plaće po osnovi ostvarenja plana prometa na razini društva ne zakonito. Naime, ni jedan propis, niti odredba citiranog Kolektivnog ugovora ne daje osnove za takvo umanjenje plaće već naprotiv prema izričitoj odredbi čl. 81. st. 1. ZR poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor nije smio radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.
Okolnost što tuženik nije ostvario poslovni plan prometa u sporno razdoblje odnosno što nije ostvario planiranu dobit o poslovanju ne može biti valjan razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbu čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, jer ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva tuženika kao poslodavca kojeg tuženik ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njihove osnovne plaće.
Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo baš odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4. Kolektivnog ugovora i čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.
Dakle, nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a kojeg ističe revident.
Radi naprijed navedenog na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 27. lipnja 2007.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.