Revr-427/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 427/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga, Mirjane Magud, Damira Kontreca i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz R., kojeg zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u R., protiv tuženika K. d.o.o. O., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici br. Gž-822/10 od 16. studenoga 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji br. P-769/07 od 19. lipnja 2008., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Koprivnici br. Gž-822/10 od 16. studenog 2010. i Općinskog suda u Opatiji br. P-769/07 od 19. lipnja 2008. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da tuženikova Odluka o otkazu Ugovora o radu broj … od 18. siječnja 2006., kojom je otkazan međusobno zaključen Ugovor o radu od 15. studenog 2004., nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na rad, na poslove srodnim, sličnim poslovima savjetnika za financije i planiranje, odnosno na svako drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja, u roku od 8 dana.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.320,00 kn, u roku od 8 dana.“

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je nedopuštenom tuženikova Odluka o otkazu Ugovora o radu broj … od 18. siječnja 2006., kojom je tužitelju otkazan predmetni Ugovor o radu, utvrđeno je da radni odnos tužitelja nije prestao, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na rad na poslove srodne, odnosno slične poslovima savjetnika za financije i planiranje, odnosno na svako drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja. Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 7.320,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i da se pobijane presude preinače na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj poriče navode revizije i predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

Revizija tuženika je osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Isto tako ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je drugostupanjski sud dao razloge o svim pravno relevantnim činjenicama, a obzirom na zauzeto pravno shvaćanje.

Nižestupanjski sudovi su odluku o utvrđenju da je nedopuštena Odluka tuženika o poslovnom uvjetovanom otkazu tužitelju i o vraćanju tužitelja natrag na rad, na slične poslove koje je i ranije obavljao, utemeljili na sljedećim utvrđenjima:

- da je radno mjesto tužitelja otvoreno odlukom Nadzornog odbora tuženika od 5. studenog 2004.,

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to s danom 15. studenog 2004.,

- da je Nadzorni odbor tuženika 11. siječnja 2006. donio odluku kojom je dana suglasnost Upravi tuženika da donese odluku o ukidanju radnog mjesta savjetnika za financije i planiranje,

- da je tuženik izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, koji se pismeno izjasnio da nema primjedbi na prijedlog o ukidanju radnog mjesta tužitelja,

- da je tuženik 13. siječnja 2006. donio odluku kojom je ukinuo radno mjesto tužitelja iz organizacijskih razloga,

- da radno mjesto tužitelja – savjetnika za financije i planiranje nikada prije nije postojalo u organizaciji tuženika,

- da preostala dva radna mjesta, rukovoditelja Sektora računovodstva i financija i referenta za plan, analize i statistike, imaju vrlo široko područje operativnog dijela poslova i radnih zadataka, te da se ne može govoriti o istovjetnim radnim mjestima,

Obzirom na gore navedena činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je odluka o otkazu nedopuštena i to upravo iz razloga što se tuženik samo formalno pozvao na odredbe čl. 113. st. 2. i 3. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR), a u konkretnom slučaju postojala je konkurencija tri radna mjesta i preklapanja poslova tih radnih mjesta, te tuženik nije vodio računa o kriterijima – starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnika, odnosno duljini trajanja radnog odnosa.

Pravilno revident u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, pravo je poslodavca organizirati rad na način da se postižu bolji poslovni rezultati i u tu svrhu utvrditi da je prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, odnosno u svrhu racionalizacije rasporediti poslove određenog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta. Upravo na taj način je postupio i tuženik u konkretnom slučaju, budući je isti utvrdio da mu zbog organizacijskih razloga radno mjesto na kojem je radio tužitelj više ne treba, te da će poslove koje je obavljao tužitelj obavljati drugi zaposlenici kod tuženika.

Pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju tuženik bio dužan voditi računa o kriterijima propisanim u čl. 113. st. 3. ZR-a, budući je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu savjetnika za financije i planiranje, koje je radno mjesto tuženik ukinuo, pa nije niti bilo uvjeta za primjenu socijalnih kriterija propisanih u čl. 113. st. 3. ZR-a.

Valja naglasiti da primjena tih kriterija ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima glede otkazivanja, a što u konkretnom slučaju nije bio slučaj. Dakle, u konkurenciji mogu biti radnici koji obavljaju poslove istoga radnoga mjesta, a u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su u konkurenciju stavili tri radna mjesta, a ne tri radnika, od kojih je samo radno mjesto tužitelja ukinuto, a ne preostala dva radna mjesta.

Ukidanje radnoga mjesta opravdani je razlog za poslovno uvjetovani otkaz, te u konkretnom slučaju tuženik opravdano nije primijenio odredbu čl. 113. st. 2. i 3. ZR-a, budući je samo radno mjesto tužitelja ukinuto, pa je zbog organizacijskih razloga prestala potreba za njegovim radom kod tuženika.

Stoga je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, sve primjenom odredbe čl. 395. ZPP-a.

Ujedno je valjalo obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove postupka primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, u vezi čl. 164. st. 2. ZPP. Kod toga je tuženiku dosuđen trošak sastava revizije u iznosu od 1.500,00 kn, dok ostale troškove sud nije dosudio tuženiku jer nije postavljen određen zahtjev za njihovu naknadu.

U Zagrebu, 26. svibnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.