I Kž-45/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 45/16-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. listopada 2015. broj K-6/15- 27, u sjednici održanoj 25. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, optuženi M. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11 te je na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je, na temelju članka 54. stavka 1. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. ožujka 2012. do 13. travnja 2012.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je optuženiku plaćanje troškova postupka u iznosu od 4.096,00 kuna, paušalnog iznosa 1.000,00 kuna i nužnih izdataka oštećenice kao i nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenice.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

I Kž 45/16-4

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali putem branitelja, odvjetnika mr. sc. M. R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08, optuženik navodi da je oštećena T. B. trebala biti saslušana u svojstvu svjedoka na raspravi 26. svibnja 2015., ali prije nego što je počela davati iskaz, njezin punomoćnik je naveo da je ona žrtva kaznenog djela i predložio da se pročitaju njezini iskazi prethodno dani u istrazi i na raspravi pred drugim vijećem. Optuženik se tom prijedlogu protivio jer je oštećenica prvi puta ispitana tijekom istrage pred državnim odvjetnikom bez nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, a drugi puta je ispitana na raspravi pred drugim predsjednikom vijeća. Nadalje optuženik navodi da je usprkos njegovom protivljenju prvostupanjski sud prihvatio prijedlog punomoćnika oštećenice te donio rješenje da se pročitaju dotadašnji iskazi oštećenice, a nakon čitanja je oštećenica odgovarala na pitanja.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da se u ovom konkretnom slučaju iskazi oštećenice nisu mogli pročitati jer da za to nisu bile kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08 i iz članka 431. stavak 1. točka 7. ZKP/08, budući da je za čitanje prijašnjeg iskaza svjedoka dozvoljeno da se ispuni makar jedna od navedenih pretpostavki, a u konkretnom je slučaju bila ispunjena ona iz stavka 1. točke 6. članka 431. ZKP/08.

Naime, optuženik ispušta iz vida da je rasprava nakon odgode 26. svibnja 2015., dana 19. listopada 2015. počela iznova, a stranke su se suglasile s čitanjem iskaza oštećenice i niti jedna od stranaka nije imala primjedbe na čitanje iskaza svjedoka (zapisnik s rasprave od 19. listopada 2015., list 188. do 192. spisa). Dakle, iskazi oštećenice su pročitani sukladno odredbi članka 431. stavka 1. točke 6. ZKP/08.

Stoga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju žalbom upire optuženik, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od drugih bitnih postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik žalbenim navodima nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice povezujući njezin iskaz s njezinim ponašanjem kako prije tako i poslije inkriminiranog događaja, a koje se sastojalo u razmjenjivanju velikog broja SMS poruka s optuženikom i njihovim međusobnim susretima.

I Kž 45/16-4

Razmjenjivanje poruka i međusobni susreti, uz izostanak bilo kakvih tragova primjene sile, prema stavu optuženika, ukazuje da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu, time da se nije radilo o jednom već ih je sveukupno bilo tri. Prema tome, a kako to zaključuje optuženik, ocjena sadržaja izvedenih dokaza po prvostupanjskom sudu je površna, nelogična i jednostrana.

Međutim, u žalbi iznesenim prigovorima kojima optuženik daje svoju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, nastojeći otkloniti kaznenopravnu odgovornost, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

Točno je da je odnos optuženika i oštećenice karakteriziralo razmjenjivanje iznimno velikog broja SMS poruka kao i međusobni susreti, međutim iskaz oštećenice o tome da je optuženik inkriminirane večeri imao s njom nasilni spolni odnos je određen i životno uvjerljiv. Oštećenica detaljno opisuje tijek inkriminiranog događaja i navodi da je cijelo vrijeme plakala kao što je plakala i nakon inkriminiranog događaja kada ju je optuženik automobilom odvezao do autobusnog kolodvora u K. Tamo su je vidjeli njezini prijatelji i iako je optuženik u obrani naveo da je optuženica, nakon što ju je dovezao na parkiralište, izašla sretna, svjedokinja M. H. svjedoči o tome da je oštećenica plakala. Na upit zašto plače oštećenica je odgovorila da se posvađala s roditeljima u vezi proslave rođendana, a na ponovno pitanje svjedokinje M. H. u autobusu zašto plače, oštećenica je rekla da je silovana. Iako oštećenica nije imenovala optuženika, svjedokinji M. H. je bilo jasno o kome se radi jer je znala s kim je oštećenica otišla poslije škole.

Dakle, nema nikakvog razloga, ako se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu, kako to tvrdi optuženik, da oštećenica neposredno nakon inkriminiranog događaja plače i govori da je silovana.

Također se, a kako to tvrdi optuženik, prijava inkriminiranog događaja ne može obrazložiti osvetom ostavljene žene, jer oštećenica objašnjava da nije imala namjeru prijaviti događaj zbog straha da bi si optuženik mogao nauditi budući da joj je govorio da će izvršiti samoubojstvo, ali i zbog straha oštećenice od reakcije njezinog oca ako sazna što se dogodilo. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra o tome da kod oštećenice nisu uočeni elementi koji bi ukazivali na eventualnu potrebu da kazni optuženika ili da mu se osveti.

Do prijave događaja je došlo tek kada je oštećenica prilikom druženja s prijateljicom A. Č. na upit A. Č. zašto je potištena, počela plakati i rekla da ju je silovao optuženik, a što je svjedokinja A. Č. ispričala svom prijatelju policajcu.

U odnosu na žalbeni navod da je oštećenica na proslavi rođendana potrčala u zagrljaj optuženika i plesala s njim kao i da je pristala voziti se u automobilu s optuženikom par dana nakon proslave rođendana kao i nekoliko dana nakon toga kada ih je zatekla tadašnja supruga optuženika, a sestra oštećenice, potrebno je istaknuti da iz iskaza oštećenice, ali i psihologijsko psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je oštećenica bila cijelo vrijeme u strahu i osjećala krivnju, predbacivala je sebi da je činjenica što uopće postoji dovela do toga da ugrožava brak sestre, a s druge strane se bojala prekinuti komunikaciju jer joj je optuženi prijetio da će se ubiti. Navedeno treba, kako to objašnjava stalni sudski vještak psihijatar B. L., sagledati u svijetlu načina doživljavanja i reagiranja jedne tek punoljetne osobe, čiji

I Kž 45/16-4

emocionalni profil karakterizira poslušnost, naivnost, lakovjernost, podložnost, nepoduzetnost, neborbenost i pasivnost.

K tome, valja imati na umu da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio suprug sestre oštećenice i da je oštećenica vrlo često i boravila kod optuženika i svoje sestre, pa kada se sve navedeno dovede u vezu sa strahom oštećenice od reakcije optuženika, ali i oca oštećenice koji strah se sastojao, između ostalog, i u strahu da otac oštećenice ne ubije optuženog ako sazna što je optuženik napravio oštećenici, onda to objašnjava postupke oštećenice nakon inkriminiranog događaja.

Da je oštećenica bila žrtva silovanja upućuju i rezultati psihologijsko psihijatrijskog vještačenja o tome da karakteristike ličnosti oštećenice pokazuju da se ona nosila s iskustvom žrtve u seksualnom deliktu, a to su potiskivanje, negiranje, ponašanje „kao da se ništa nije dogodilo“, pa makar takvo ponašanje može djelovati nerazumno i nelogično. Obrada na odjelu intenzivne psihijatrije Opće bolnice u K. pokazala je kod oštećenice izražajne posttraumatske smetnje, uz depresivnost, te povišeni stupanj somatizirane anksioznosti kao reakcija na traumatski događaj silovanja, te su postavljene dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja, spolnog zlostavljanja i disocijativnih konvulzija.

Ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećenice, prvostupanjski sud uzeo je u obzir da oštećenica sporni događaj opisuje vrlo uvjerljivo, uz neznatna odstupanja tijekom postupka, jasno i logičnim slijedom, nema posebnih kontradiktornosti, a svoje stanje kako za vrijeme inkriminiranog događaja tako i poslije njega opisuje uvjerljivo.

Pobijajući žalbom u postupku provedeno psihologijsko psihijatrijsko vještačenje, pri čemu optuženik smatra da su vještakinje posve nekritički prihvatile sve što im je oštećenica rekla i da su „nalaz i mišljenje umotali u celofan znanstvene obrade i znanstvene rječitosti“, valja naglasiti da je sud osnovano u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinja psihologa i psihijatra kao uvjerljiv i vjerodostojan, budući da je isti dan na temelju uvida u raspoloživu dokumentaciju, te pregleda i razgovora s oštećenicom, a ovlaštene vještakinje su na temelju svog stručnog znanja savjesno, profesionalno i odgovorno vještačile. Stoga, ni po ocjeni ovog suda drugog stupnja, nije bilo potrebe za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja i to po Centru za sudsku psihijatriju P. bolnice V., kako se to neosnovano ističe u žalbi optuženika.

Iz izloženog slijedi, protivno navodima optuženika, da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve odlučne i važne činjenice za presuđenje u ovoj kaznenoj stvari, a postupanje optuženika je osnovano i ispravno podvedeno pod zakonski opis kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11, pa je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud kao otegotno trebao cijeniti da je optuženik oštećeničin šogor, da je oštećenica poslije inkriminiranog događaja bila u strahu, u osjećaju krivnje i predbacivala je sebi da je činjenica što uopće postoji dovela do toga da ugrožava brak sestre, a zbog inkriminiranog događaja je zatražila liječničku pomoć psihijatra i psihologa te su kod nje postavljene dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja, spolnog zlostavljanja i disocijativnih konvulzija.

I Kž 45/16-4

Žaleći se zbog iste žalbene osnove, optuženik ističe da je odluka o kaznenoj sankciji neprihvatljiva, i to stoga što nije počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

Protivno iznesenim stanovištima državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je, odlučujući o kaznenopravnoj sankciji za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u svezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11, za koje je optuženika proglasio krivim, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne te je, davši im ispravan značaj, optuženika za to kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Tako izrečena kazna zatvora je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena težini i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. i 47. KZ/11. Stoga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika izjavljene iz te žalbene osnove.

Budući da žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane te da ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. svibnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Dražen Kevrić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.