Croatian Supreme Court allows partial inheritance claim based on prior inheritance ruling binding parties under Civil Procedure Code.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the appellant's revision against a lower court's dismissal of an inheritance claim. The appellant argued he was a legal heir to one-ninth of disputed properties after his father's death, while the lower courts had previously confirmed he had gifted his share to the defendants during his father's lifetime. The court ruled that the prior inheritance decision legally bound the parties, validating the claim for one-ninth of the property, but rejected the claim for the remaining two-ninths because the appellant had already gifted that portion, making his denial of the gift factually incorrect.
Legislator headnote
AI generatedČl. 231. Zakona o nasljeđivanju; Čl. 395. st. 1. i st. 3. Zakona o parničnom postupku: A final inheritance ruling binds parties who participated in the estate proceedings unless they were granted the right to pursue their claims in a separate lawsuit; a revision based on a denial of a prior factually established gift is inadmissible if it contradicts the court's finding of the case.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2653/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husineca, Vesne Milošević i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M.V. iz B., protiv tuženika S. i M.V. oboje iz V., koje zastupa I.S., odvjetnik iz N., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 12. ožujka 1992.g. br. Gž 3242/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama od 24. srpnja 1991.g. br. P 77/ 90-14, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 1993.g.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Okružnog suda u Osijeku od 12. ožujka 1992.g. br. Gž 3242/91-2, i presuda Općinskog suda u Našicama od 24. srpnja 1991.g. br. P 77/90-14, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on nasljednik u 1/9 dijela spornih nekretnina i sudi:
Utvrđuje se da je tužitelj zakonski nasljednik u 1/9 dijela nekretnina koje su sada upisane na ime tuženika u zk.ul.br. 3647 k.o. Našice i to kč.br. 3655 od 1 jutra i 824 čhv, te kč.br. 4108 od 2 jutra i 183 čhv, a to nakon smrti oca sada pok. J.V., pa su mu tuženici dužni navedeni dio spomenutih nekretnina predati u posjed.
U preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđenje navedenog prava u preostalih 2/9 dijela na spornim nekretninama odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Tužitelj je dužan naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 9.000 (devettisuća) HRD u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je on zakonski nasljednik u 1/3 dijela nekretnina koje su sada upisane na ime tuženika a pobliže su označene u izreci te presude, te traži da mu taj dio navedenih nekretnina tuženici predaju u posjed. Tužitelj je obvezan tuženicima naknaditi parnični trošak.
Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju, iz čijeg sadržaja proizlazi da presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud tu presudu preinači u smislu navoda revizije.
Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a ni Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.
Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da sud utvrdi da njemu pripada 1/3 dijela spornih nekretnina koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika, jer da je naslijedio te nekretnine iza smrti oca sada pok. J.V., a da je i sam suvlasnik tih nekretnina, pa traži da mu ih tuženici u navedenom dijelu predaju u posjed.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju od 26. kolovoza 1983.g. br. O 366/83 tužitelj utvrđen nasljednikom u 1/9 dijela navedenih nekretnina, koje su u tom rješenju navedene kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja pok. J.V. Dalje je taj sud utvrdio da je za života ostavitelja on darovao svoj dio nekretnina tuženicima, a to su sa svojim djelovima učinili i ostali suvlasnici tih nekretnina tada upisanih u zk.ul.br. 1022 k.o. Našice, pa tako i tužitelj.
Na temelju tih činjenica taj sud je utvrdio da sada pok. J.V. u času svoje smrti nije bio vlasnikom spornih nekretnina. Takvo utvrđenje toga suda kao valjano prihvatio je i sud drugog stupnja.
Iz tih razloga su ti sudovi tužiteljev zahtjev ocijenili neosnovanim.
Stajalište sudova nižega stupnja nije osnovano.
Po odredbi naime čl. 231. Zakona o nasljeđivanju, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruje u parnici.
U konkretnom sporu tužitelj te tuženik S.V. kao zakonski nasljednici pok. J.V. sudjelovali su u postupku ostavinske rasprave iza njega, u kojem postupku je donijeto prije spomenuto pravomoćno rješenje o nasljeđivanju kojim je tužitelj utvrđen nasljednikom u 1/9 dijela spornih nekretnina. Prema tome to rješenje veže stranke, budući da im nije priznato pravo da svoje eventualne zahtjeve ostvaruju u parnici.
Iz tih razloga su u tom dijelu sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo pa je utoliko reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).
Nije međutim osnovana revizija u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva.
Iz spisu priloženog zemljišno-knjižnog izvatka zk.ul.br. 1022 k.o. Našice (list 25) proizlazi da je tužitelj u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik u 1/10 dijela spornih nekretnina, međutim, u dosadašnjem postupku je utvrđeno, kao što je ranije spomenuto, da je on svoj dio tih nekretnina darovao tuženicima.
Njegov prigovor u reviziji kojim poriče da je spomenuti dio nekretnina darovao, suprotno utvrđenju suda prvoga stupnja, odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kojih razloga revizija nije dopuštena (čl. 395. st. 3. ZPP).
Stoga u tom dijelu revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP). Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.
Temeljem navedenih zakonskih propisa tuženicima je priznat razmjerni dio parničnih troškova, dok tužitelj parnični trošak nije tražio.
U Zagrebu, 4. svibnja 1993.g.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.