Gr 1-606/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gr1-606/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.d. S., protiv tuženika R. H., ministarstvo pravosuđa, Z., radi poništenja rješenja od 20. veljače 2002. godine, Klasa: UP/II-943-04/99-

01/147, Ur.br.: 514-03-03-04/4-02-2, odlučujući o sukobu stvarne nadležnosti između Županijskog suda u Šibeniku, koji se svojim rješenjem od 19. travnja 2002. godine broj P- 23/02 proglasio stvarno nenadležnim, za postupanje u ovom predmetu i predmet ustupio Upravnom sudu Republike Hrvatske, koji je izazvao sukob nadležnosti i predmet dostavio ovome sudu radi donošenja odluke uz svoj dopis od 9. svibnja 2002. godine broj Us-3773/02- 2, na sjednici održanoj dana 12. prosinca 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno je nadležan Županijski sud u Šibeniku.

Obrazloženje

Tužitelj je Županijskom sudu u Šibeniku podnio tužbu protiv tuženika radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Uprave za građansko pravo, Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-943-04/99-01/147, Ur.br.: 514-03-03-04/4-02-2 od 20. veljače 2002. godine, a Županijski sud u Šibeniku se svojim rješenjem od 19. travnja 2002. godine broj P- 23/02 proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i odlučio predmet ustupiti Upravnom sudu Republike Hrvatske kao stvarno nadležnom sudu.

Smatrajući da nije stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu Upravni sud Republike Hrvatske je uz svoj dopis od 9. svibnja 2002. godine broj Us-3773/02-2 dostavio predmet ovome sudu radi donošenja odluke o nastalom sukobu stvarne nadležnosti.

Odlučujući o nastalom sukobu stvarne nadležnosti u smislu čl. 23. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ovaj sud smatra da je za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležan Županijski sud u Šibeniku. Predmet spora u ovom slučaju je zakonitost rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, Klasa: UP/II-943- 04/99-01/147, Ur.br.: 514-03-03-04/4-02-2 od 20. veljače 2002. godine, kojim je rješenjem odbijena tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Šibensko-kninske županije, Ureda za imovinskopravne poslove od 29. listopada 1999. godine Klasa: UP-I-943-04/99-01/36MB, Ur.br.: 2182-06-02-99-01, kojim je na zahtjev prijašnjeg vlasnika poništeno pravomoćno rješenje Skupštine općine Šibenik, Odjela za financije broj: 03-601/1-1967 od 25. travnja 1967. godine u dijelu, koji se odnosi na podtočke 22. i 26. toč. 1. izreke, kojim je između eksproprirano zemljište prijašnje stvarne vlasnosti M.S. pok. Š. iz M., označeno kao čkbr. 12460 i dio čkbr. 12457 upisane u zk.ul. 772, u površini od 237 m², k.o. M., u korist Građevnog poduzeća I.L. u S., koje je pravni prednik tužitelja L. d.d., radi izgradnje turističkih građevina u uvali P. na otoku M. Poništeno je prema tome rješenje o izvlaštenju nekretnina u korist pravnog prednika tužitelja.

Otklanjajući svoju stvarnu nadležnost za postupanje u ovoj pravnoj stvari Županijski sud u Šibeniku smatra da je osporeno rješenju upravni akt, a ispitivanje zakonitosti upravnog akta spada u nadležnost Upravnog suda Republike Hrvatske. Županijski sud u Šibeniku naime smatra ispravnim tumačenje odredbe Zakona o izvlaštenju (“Narodne novine”, broj 9/94, 35/94 i 114/01, dalje ZOI) da su u nadležnost županijskih sudova stavljeni samo sporovi ispitivanja zakonitosti rješenja o izvlaštenju, a ne i rješenja o poništenju rješenja o izvlaštenju, kakovo je sporno rješenje.

Upravni sud Republike Hrvatske međutim smatra da stupanjem na snagu ZOI on više nije nadležan odlučivati o tužbama protiv drugostupanjskih rješenja, kako onih o izvlaštenju, tako i svih drugih rješenja donijetih temeljem odredbi ZOI, uključujući i ona o poništenju izvlaštenja, smatrajući da je sudska zaštita za sva ta rješenja stavljena u nadležnost županijskih sudova.

Odredbom čl. 31. st. 1. ZOI određeno je da će se na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvlaštene nekretnine pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništiti, ako korisnik izvlaštenja u roku od dvije godine od pravomoćnosti rješenja odnosno od dana stupanja u posjed nije započeo građenje građevine ili izvođenje radova radi kojih je nekretnina izvlaštena.

U smislu čl. 31. st. 5. ZOI o zahtjevu za izvlaštenje odlučuje nadležno tijelo, a imovinske odnose između korisnika izvlaštenja i korisnika nekretnine u slučaju sporova rješava sud. Odredbom čl. 21a. st. 1. ZOI određeno je da o izvlaštenju u prvom stupnju odlučuje Ured državne uprave nadležan za imovinskopravne poslove u županiji, odnosno Gradu Zagrebu, a u drugom stupnju odlučuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa. Prema st. 2. toga članka sudska zaštita u postupku izvlaštenja osigurava se sukladno čl. 42a.- 42h. ZOI. Odredbom čl. 42a. ZOI određeno je da se protiv rješenja o izvlaštenju može podnijeti tužba mjesno nadležnom županijskom sudu.

Prema stajalištu ovoga suda na sva rješenja koja se odnose na izvlaštenje uključujući rješenje o poništenju rješenja o izvlaštenju primjenjuju se odredbe ZOI-a, tako da sva rješenja predstavljaju rješenja o izvlaštenju, za koja je odredbom čl. 21a. st. 2. ZOI propisana sudska zaštita sukladno čl. 42a.-42h. toga zakona, odnosno sudska zaštita pred županijskim sudom.

Dakle, u smislu spomenutih odredbi čl. 21a. ZOI o zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju u prvom stupnju odlučuje Ured državne uprave, a u drugom stupnju odlučuje Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, dok je protiv toga rješenja osigurana sudska zaštita u smislu odredbe 42a.-42h. ZOI pred županijskim sudom.

Zbog toga je ovaj sud riješio kao u izreci.

U Zagrebu, 12. prosinca 2002. godine.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.