Revt-158/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 158/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., zastupanog po punomoćnicima J. K. i I. K., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu J. K., I. K., A. B. i T. R. u S., protiv tuženika P. d.d. u stečaju, S., zastupanog po punomoćnici R. V.-K., odvjetnici u S., radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv dijela pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6503/11-3 od 5. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-534/09 od 10. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 40.000,00 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, točkom II. izreke odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 56.421,83 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, te je točkom III. izreke tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 593,50 kn u roku od osam dana.

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama II. i III. izreke, reviziju je izjavio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku na način da utvrdi tužiteljevo potraživanje i u iznosu od 56.421,83 kn.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Iz sadržaja revizije pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija u smislu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP odnosi se na primjenu odredbe čl. 178. st. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99 i 129/00 - dalje SZ) u svezi čl. 191. st. 1. ZPP, odnosno da li se u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja osporene tražbine kod ponovnog povećanja tužbenog zahtjeva primjenjuje odredba čl. 178. st. 5. SZ o prekluziji prava na ponovno utuženje u odnosu na onaj dio koji prelazi visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja.

Navedeno pravno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga jer ovaj revizijski sud o njemu nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoji različita praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (primjerice presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-228/08-3 od 10. lipnja 2008.).

Podnesenom tužbom tužitelj je pravovremeno zatražio utvrđenje postojanja potraživanja prema tuženiku u iznosu od ukupno 104.000,00 kn, koje mu je potraživanje bilo osporeno u stečajnom postupku nad tuženikom, u smislu odredbe čl. 178. st. 5. SZ, budući je tužitelj tužbu radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine podnio u roku od 8 dana od dana primitka rješenja kojim mu je tražbina osporena.

Prema odredbi čl. 178. st. 5. SZ ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku koji joj je za to određen u rješenju o upućivanju na parnicu, smatrat će se da je odustala od vođenja parnice.

Nakon podnošenja tužbe, podneskom od 22. prosinca 2003., tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, odnosno zatražio je utvrđenje postojanja potraživanja u iznosu od 40.000,00 kuna iz osnove otpremnine i u istom isplatnom redu, da bi kasnije ponovno povećao iznos tražbine podneskom od 2. travnja 2004. na iznos od 83.638,40 kn, a potom nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 13. svibnja 2008. na konačno postavljeni iznos od 96.421,83 kn.

Prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra se preinakom tužbe, pri čemu kod smanjenja tužbenog zahtjeva dolazi do primjene pravila o povlačenju tužbe (čl. 193. ZPP). Svako smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja u stvari izjavu o povlačenju tužbe, te je učinak povlačenja da se za povučeni dio smatra da tužba nikada nije niti podnesena i da se može ponovno podnijeti.

Nižestupanjski sudovi u takvoj procesnoj situaciji temelje svoje odluke na stajalištu da je tužitelj prvotno povukao tužbu do iznosa od 40.000,00 kuna, da bi zatim izvršio preinaku tužbe i povećao tužbeni zahtjev prvo na ukupni iznos od 83.638,40 kn, a potom na 96.421,83 kn, a što je u suprotnosti s odredbom čl. 178. st. 2. i 5. SZ, pa se tužba u takvom slučaju odbacuje.

Suprotno tome tužitelj u reviziji zauzima pravno stajalište da on može disponirati zahtjevom za utvrđenje osporene tražbine u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj fazi parničnog postupka pokrenutog u smislu odredbe čl. 178. st. 2. i 5. SZ i to do iznosa koji je prvotno u tužbi zatražio i koji je osporen u stečajnom postupku.

Tužitelj je u ovom postupku podnio tužbu radi utvrđenja postojanja osporene tražbine u stečaju te je tužbu podnio u roku koji je određen za pokretanje parnice. Na taj način tužitelj je u cijelosti postupio u smislu odredbe čl. 178. st. 1., 2. i 5. SZ. Međutim, tužitelj je tijekom postupka prvotno smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 40.000,00 kuna, iz čega se jedino može zaključiti da je odustao od prava na vođenje parnice za iznos preko 40.000,00 kuna, nakon čega je ponovnim isticanjem i povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 83.638,40 kn, a potom na 96.421,83 kn, u tom dijelu protekao prekluzivni rok iz čl. 178. st. 5. SZ. Dakle, ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova, jer je smanjenje tužbenog zahtjeva, bez obzira ako se radi i o zahtjevu za utvrđenje osporene tražbine, povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP i gdje se prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP u tom dijelu povučena tužba smatra kao da nije niti bila podnesena i može se ponovno podnijeti.

Stoga ako nakon toga dođe do povećanja tužbenog zahtjeva radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, a ujedno je obzirom na odredbu čl. 178. st. 5. SZ u tom dijelu tužba za utvrđenje osporene tražbine podnesena izvan roka koji je za to određen u prvotnom rješenju o upućivanju na parnicu, te se smatra da je u tom dijelu stranka odustala od prava na vođenje parnice. Nije u pravu tužitelj kada smatra da on može slobodno disponirati svojim zahtjevom povećanjem ili smanjenjem istog do iznosa koji je prvotno utužen temeljem rješenja o upućivanju u parnicu zbog osporene tražbine u stečaju. Stoga su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo.

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 17. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.