Revr-626/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 626/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. T. iz Z., koju zastupa J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.d. iz O., koga zastupa D. O., odvjetnik u O., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 27. ožujka 2003. godine broj Gž-755/02 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 14. veljače 2002. godine broj P-585/93, u sjednici održanoj dana 9. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice se prihvaća i preinačuju se presuda Županijskog suda u Zadru od 27. ožujka 2003. godine broj Gž-755/02 i presuda Općinskog suda u Zadru od 14. veljače 2002. godine broj P-585/93, te se sudi: Poništava se kao nezakonita odluka tuženika P. d.d. O. o prestanku radnog odnosa mat.br. 3485 odluka o sporazumnom prestanku radnog odnosa od 1. veljače 1993. godine, odluka v.d. direktora tuženika od 1. veljače 1993. godine i odluka o prestanku radnog odnosa na neodređeno vrijeme v.d. direktora tuženika od 31. svibnja 1993. godine, te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu u radni odnos na odgovarajuće radno mjesto u roku od 8 dana. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu izgubljene plaće za razdoblje od 1. veljače 1993. godine do ponovnog vraćanja tužiteljice na posao, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 762,50 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonite odluke tuženika o prestanku radnog odnosa mat. broj 3485, odluke o sporazumnom prestanku radnog odnosa od 1. veljače 1993. godine, odluke v.d. direktora tuženika od 1. veljače 1993. godine, odluke o prestanku radnog odnosa na neodređeno vrijeme v.d. direktora tuženika od 31. svibnja 1993. godine – za vraćanje tužiteljice u radni odnos na odgovarajuće radno mjesto, - za isplatu naknade izgubljene plaće od 1. veljače 1993. godine do vraćanja tužiteljice na posao, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, - a tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.168,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Utvrđeno je da je tužiteljica bila radnica tuženika na neodređeno vrijeme na poslovima i radnim zadacima referenta prodaje za područje Jadrana u Z., - da je tuženik 1. veljače 1993. godine donio odluku br. 3485 o sporazumnom raskidu radnog odnosa tužiteljice iako takvog sporazuma između stranaka nije bilo, - da je tužiteljica protiv toga rješenja u zakonskom roku izjavila prigovor, - da je odlukom tuženika od 1. veljače 1993. godine utvrđeno da je zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga trajno prestala potreba za radom tužiteljice. Tuženik je 31. svibnja 1993. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice s danom 1. lipnja 1993. godine. Tuženik je tijekom Domovinskog rata bio izložen velikim razaranjima, - šteta je iznosila oko 16,000.000 DEM. Tuženik je 5. studenog 1992. godine izradio Program rješavanja trajnog viška radnika kojeg je dostavio radnicima, izvršnom odboru Hrvatske unije sindikata tuženika, koji je program prihvatio, te Hrvatskom zavodu za zapošljavanje – Područnoj službi u Osijeku. U Programu su taksativno bila navedena imena radnika za čijim je radom trajno prestala potreba, a među njima bila je navedena i tužiteljica. Program sadrži podatke o poslovanju kao i razloge trajnog prestanka potrebe za radom radnika u raznim sektorima. U njemu su navedeni kriteriji kojima se tuženik služio, a postupak utvrđivanja viška radnika za čijim je radom trajno prestala potreba proveden je na zakonit način. Program je bio dostavljen poslovnoj jedinici tuženika u Z. u kojoj su radili tužiteljica i Z. E., a isti su znali za uvjete poslovanja, te su bili upoznati sa sadržajem programa. Tuženik je iz istih razloga otkazao radni odnos i Z. E.. Tužiteljica je bila upućena na bolovanje 21. svibnja 1993. godine – dakle preko 6 mjeseci nakon donošenja Programa, te nakon donošenja osporenih odluka tuženika od 1. veljače 1993. godine. Odluka o sporazumnom prestanku radnog odnosa za tužiteljicu donesena je u očekivanju da će tužiteljica pismeno izjaviti da želi raskinuti radni odnos, što se međutim nije dogodilo, pa je tuženik donio i osporenu odluku od 1. veljače 1993. godine te osporenu odluku od 31. svibnja 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Zaključivši da osporena odluka tuženika od 1. veljače 1993. godine o sporazumnom prestanku radnog odnosa između stranaka nema pravni učinak, jer da je tužiteljičin radni odnos prestao temeljem drugih osporenih odluka tuženika zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom, a da su te odluke donesene u skladu s odredbama čl. 24., 25. i 26. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje u tekstu ZRO), Pravilima o utvrđivanju viška radnika u DP P. O. i Programom rješavanja trajnog viška radnika, nižestupanjski sudovi su ocijenili da su navedene osporene odluke tuženika zakonite, te su odbili tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pogrešno primijenili.

Kako između stranaka nije bilo sporazuma o prestanku radnog odnosa tužiteljice osnovan je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 1. veljače 1993. godine o sporazumnom prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Tužiteljica smatra da ostale osporene odluke tuženika o prestanku njezinog radnog odnosa zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom nisu zakonite, pozivom na odredbu čl. 78. podstav 3. ZRO prema kojoj – zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika ne može prestati radni odnos trudnici, odnosno ocu ili majci za vrijeme korištenja porodiljskog dopusta. Tuženik je doduše u odluci od 1. veljače 1993. godine o trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljice u toč. 3. naveo da radniku (tužiteljice) radni odnos prestaje po isteku roka od 4 mjeseca nakon prestanka okolnosti iz čl. 78a. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/90, 19/92), a koje okolnosti su identične okolnostima navedenim u čl. 78. ZRO, - no u odluci od 31. svibnja 1993. godine je odredio da radni odnos tužiteljici prestaje dana 1. lipnja 1993. godine. Te odluke tuženika ne mogu se smatrati zakonitim.

Naime, prema odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/2001 – dalje u tekstu ZR) postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije početka primjene tog zakona dovršit će se po odredbama zakona koji važe do dana početka njegove primjene, ako tim zakonom određeno pravo nije uređeno na povoljniji način za radnika.

U konkretnom slučaju postupak zaštite prava nije završen prije 1. siječnja 1996. godine kada se počeo primjenjivati ZR koji u odredbi čl. 70. st. 1. propisuje da poslodavac (između ostalog) ne može otkazati trudnici za vrijeme trudnoće, te 15 dana nakon prestanka trudnoće, odnosno osobi koja koristi porodni dopust za vrijeme korištenja i 15 dana nakon prestanka korištenja tog prava.

Po ocjeni ovog suda to pravo je odredbom čl. 70. ZR uređeno na povoljniji način od prava iz odredbe čl. 78. ZRO, pogotovo nakon izmjene st. 2. toga članka (Zakona o izmjenama i dopunama ZR - "Narodne novine", broj 17/2001) prema kojem je otkaz ništav ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti zbog kojih radniku nije mogao dati otkaz. Ova odredba se primjenjuje i u konkretnom slučaju temeljem čl. 242e. ZR, jer je određeno pravo uređeno za radnika na povoljniji način.

Kako je osnovan tužbeni zahtjev za poništenje i osporenih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom osnovan je i tužbeni zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknade izgubljene plaće.

Suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, te u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije preinačiti nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (čl. 395. st. 1. ZPP).

S obzirom da je ovaj sud preinačio nižestupanjske presude odlučio je o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Odlučeno je da tuženik tužiteljici na ime naknade parničnih troškova plati 762,50 kn koliko je tužiteljica zatražila na ime troškova revizije. Ostali troškovi tužiteljice nisu uzeti u obzir, jer nisu specificirani (čl. 164. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 9. lipnja 2004. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.